Slovačka punim gasom ka autoritarizmu

Prošlog petka sjedio sam na terasi kafića slovačkog parlamenta, razgovarajući sa poslanikom opozicije o napadu vlade na nezavisne medije. Prethodnog popodneva donesen je zakon koji stavlja javnog emitera RTVS pod direktnu kontrolu Ministarstva kulture.

“To je dio ciklusa. To je ono što je tako zastrašujuće”, rekla mi je Dana Klajnert iz Progresivne Slovačke, ukazujući i na ukidanje specijalnog tužilaštva koje je istraživalo političku korupciju i planove za suzbijanje javnih protesta. “Dokle mogu ići? Odgovor je koliko god žele.” Takođe je ukazala na povlačenje finansiranja za LGBTQ+ grupe i zatvaranje muzeja za koji se smatra da “ugrožava budućnost djece u Slovačkoj”.

Dok je Klajnert govorila, upečatljiva žena u roze i bijeloj haljini, sa plavom talasastom kosom i prevelikim naočarima za sunce, sjela je za obližnji sto. Pratio ju je muškarac u teksas šortsu. To je bila upravo ministarka kulture, Martina Šimkovičova i njen prijatelj Peter Kotlar, vladin “specijalni izaslanik” koji istražuje odgovor prethodne administracije na kovid-19.

Oboje su članovi krajnje desničarske Slovačke nacionalne stranke. Šimkovičova je bila voditeljka na TV stanici Markiza dok nije dobila otkaz 2015. zbog ismijavanja sirijskih izbjeglica na svojoj Facebook stranici. Iskoristila je tu svoju ozloglašenost da se etablira kao zvijezda ksenofobičnih, antivakserskih, homofobičnih i proruskih društvenih mreža. Takođe je pomogla u pokretanju ultranacionalističke internet TV stanice pod nazivom Slovan.

Od izbora Roberta Fica za premijera prošle godine, Slovačka je krenula putem autoritarizma koji je sada poznat u Evropi. Dok se formalno pridržava članstva u NATO-u i EU, promijenila je politiku od podrške Ukrajini prema Rusiji.

Povratak iskusnog političara odmah je povećao tenzije u duboko podijeljenoj zemlji; to što je jedva izbjegao smrt u pokušaju atentata na njega 15. maja gurnulo je zemlju u opasnu spiralu. Fico i njegovi saveznici iskoristili su nemire za napad na sve kontrole njihove moći, optužujući liberalnu opoziciju za pokušaj atentata.

I vlada i zdravstvo bili su škrti u davanju informacija o okolnostima Ficovog ranjavanja i stanju njegovog zdravlja, što je dovelo do niza tvrdnji, kontra tvrdnji i zanimljivih teorija o tome šta se zaista dogodilo. “Ne vjerujemo u zvanične verzije”, rekao mi je jedan opozicioni predstavnik. “Ne znamo šta se dešava. Ali niko ne želi da javno izrazi svoje sumnje.”

Navodni napadač, Juraj Cintula, prozivao je vladu u nizu objava na društvenim mrežama, ali njegova politika djeluje kao čudan miks krajnje lijeve i krajnje desne. Zna se da je bio blizak paravojnoj mreži Slovenskí Branci (Slovački regruti), koja prema nekim istragama ima veze sa ruskim specijalnim snagama.

Neposredno prije ovogodišnjih izbora za Evropski parlament, Fico je emitovao kratku video poruku u kojoj je rekao da je “oprostio” optuženom. Svalio je krivicu na opoziciju zbog njene “agresivne i mržnjom ispunjene politike”, dodajući: “Bilo je samo pitanje vremena kada će se dogoditi tragedija.” Fico je, ubrzo nakon stupanja na dužnost, osudio neke novinske organizacije kao “neprijatelje”.

Nekoliko novinara i opozicionih figura sa kojima sam se sreo prošle nedjelje rekli su da strahuju za svoju bezbjednost. Dobro se sjećaju ubistva Jana Kucijaka, poznatog istraživačkog novinara i njegove vjerenice 2018. godine, koje su izvršile plaćene ubice. Kada sam posjetio Dennik N, jedan od glavnih liberalnih listova koji se našao na meti, rekli su mi da su pojačali obezbjeđenje za svoje ključne novinare. Drugi kritični mediji preduzeli su slične mjere.

Kopirajući taktike Vladimira Putina, Fico koristi parlamentarne procedure da uguši kritičke glasove. RTVS će sada biti pod kontrolom odbora od devet članova, od kojih će pet biti izabrano od strane parlamenta, gdje Fico ima većinu, a četiri će direktno birati Šimkovičova. Pravdajući ovaj potez, ministarka kulture je optužila emitera za “politički aktivizam”, insistirajući da će novi nadzorni odbor “ispraviti nedostatak objektivnosti”. Nakon što sam prošle nedjelje dao intervju za RTVS za diskusioni program pod nazivom “Evropski kafe”, pitao sam voditelja i ekipu da li će ostati. Rekli su da se osjećaju ugroženo, ali će svaki dan prihvatati kako dolazi, nadajući se da neće morati da rade pod direktnom cenzurom.

Komercijalna TV stanica Markiza, koja ima veću publiku i u vlasništvu je jedne od najvećih čeških kompanija, PPF grupe, ima značajne poslovne interese u Slovačkoj i menadžment stanice već djeluje kao da radi po Ficovim naređenjima. Mihal Kovačič, voditelj popularne političke emisije koja se prikazuje nedjeljom, nedavno je smijenjen nakon što je u živom programu optužio menadžment za “Orbanizaciju” medija.

Na površini, život djeluje kao da se malo promijenio. Bratislava je puna mještana i turista koji uživaju u barovima i restoranima na ljetnjoj vrućini. Međutim, ispod površine, osjećaj anksioznosti raste. Neki razgovori se vode tihim tonom.

Neki od onih koji su na vlasti mogu se opisati samo kao ekstremni. Šimkovičevin prijatelj Kotlar, možda najpoznatiji antivakser u zemlji, nedavno je osigurao da Slovačka bude jedina zemlja koja nije potpisala nove međunarodne zdravstvene regulative na nedavnom sastanku Svjetske zdravstvene organizacije. Tokom pandemije, Kotlar je vodio kampanju protiv vakcina i nazvao kovid-19 “biološkim oružjem”.

Neki se hvataju za nedavne izbore za Evropski parlament kao za tračak nade: glavna opoziciona stranka, Progresivna Slovačka, izašla je na kraju kao najveća stranka, osvojivši šest od 15 poslaničkih mjesta u zemlji.

Još je rano reći da li je ovo bio privremeni uspjeh ili znak da neće sve biti onako kako Fico zamišlja kada se vrati nakon oporavka krajem ljeta – pod uslovom da mu oporavak ide po planu. Njegova koalicija, uključujući navodno umjerenu stranku Hlas i krajnje desnu Slovačku nacionalnu stranku, bila je impresivno ujedinjena. Njeni članovi znaju da je ovo njihov trenutak za udarac, možda nikada neće imati tako dobru priliku da demontiraju liberalnu demokratiju i okrenu ovu malu srednjoevropsku naciju ka politici Mađarske i bliže Rusiji.

Prevod: S. Strugar

( Gardijan )