Tri mita proganjaju Zapad

Samouvjerene elite odraz su održivih režima. A današnje elite sa obje strane Atlantika su sve samo ne samouvjerene. Proteklih godinu dana trljaju oči ne vjerujući da su stvari ispale onako kako su ispale.

U Sjedinjenim Državama, centristi su zgroženi što su mase toliko nezahvalne za ekonomske uspjehe predsjednika Džoa Bajdena i što gravitiraju prema Donaldu Trampu. U Evropi sličnu malodušnost izaziva uspon varijanti trampizma na račun liberalnih ikona, poput francuskog predsjednika Emanuela Makrona i njemačkih Zelenih.

Neuspjeh drakonskih sankcija da naruše rusku ekonomiju, a takođe i otpornost kineskih tehnoloških kompanija na ozbiljne sankcije, širom svijeta izaziva mješavinu nihilizma i šovinizma. Kolektivnu frustraciju zapadnih centrista, koji su svoju hegemoniju do skoro uzimali zdravo za gotovo, podupiru tri mita.

Prvi mit je da je politički centar, po definiciji, najveći neprijatelj krajnje desnice. Drugi je predstava o nekom mitskom „prosječnom glasaču“ koji odlučuje o rezultatu izbora. Treći je da sankcije i carine mogu sputati Kinu i Rusiju zbog njihove zavisnosti od zapadne tehnologije, kapitala i sistema plaćanja.

Svi ovi mitovi, najblaže rečeno, nemaju osnova. I svi dovode u zabludu. Njihovo demaskiranje je neophodan, ali ne i nedovoljan, korak ka razumijevanju sadašnjosti.

Počnimo sa mitom o nepomirljivom sukobu između centra i krajnje desnice i zapitajte se: da li bi Makron mogao odjednom da se pojavi i postane predsjednik Francuske da Marin le Pen i njen Nacionalni front (kako se tada zvao) nisu bili jak protivkandidat? Po svemu sudeći, ne. Da li bi neko poput Marin le Pen postao ozbiljan izazivač da neko poput Makrona nije sprovodio politike koje (kroz smanjenje poreza i štampanje novca) favorizujue ionako već ultrabogate, dok istovremeno najmanje polovina stanovništva plaća veliki danak zbog mjera štednje? Opet, ne.

Iako nema sumnje da se Makron i Le Pen međusobno preziru (poput demokrata i Trampa u SAD), njihova moć je simbiotska. Politika državnog socijalizma za mali broj ljudi i štednja za sve ostale, koju sprovodi politički centar, hrani neofašističku desnicu, čiji je uspon odgovor na ključnu tezu centra da je on jedini bedem protiv neofašizma.

Razmislimo sada o mitu o nezahvalnom prosječnom glasaču koji bezobzirno zanemaruje snažan oporavak zapadnih ekonomija nakon pandemije. Oni za koje je Makronov politički slom iznenađenje ili oni koji krive mase u SAD što nedovoljno cijene snažnu ekonomiju koju im je donio Bajden, žive u svijetu statističkih podataka po glavi stanovnika i makroekonomskih pokazatelja. Za njih bi decimale BDP-a i postotak stope nezaposlenosti trebalo da budu ključne za ishod izbora.

Godine 1992, predizborna mantra Bila Klintona glasila je „O ekonomiji je riječ, glupane“. I dalje je tako. Ali danas se postavlja pitanje: o čijoj ekonomiji? Kada ljude koji se bore da sastave kraj s krajem pitate zašto su ljuti kad BDP raste, oni odgovaraju: „Možda raste vaš BDP, ali moj ne. Kada im kažete da je inflacija smanjena, uzvraćaju: „Možda cijene ne rastu, ali one su za mene previsoke!“ Iskreno rečeno, sasvim je logično što u svijetu nakon 2008. godine životni izgledi većine, uprkos sjajnim makroekonomskim pokazateljima, idu sliznom putanjom.

Pošto su precijenile domete svoje hegemonije nad sopstvenim stanovništvom, zapadne centrističke elite su precijenile i svoju moć nad spoljnim neprijateljima, naročito nad Rusijom i Kinom. U oba slučaja, rezultati upotrebe nesporno velike moći bili su upravo suprotni od zamišljenog.

U slučaju Rusije, do tad neviđene zapadne sankcije, zbog invazije na Ukrajinu, pokazale su se kao poklon s neba za predsjednika Vladimira Putina. Najveća slabost mu je bila njegova ograničena moć nad ruskim oligarsima, koji su štitili svoj plijen prebacujući ga na Zapad. Sankcije su Putinu dale priliku da ih natjera da biraju između Rusije i zapada, nudeći im uz taj ultimatum ponudu da preuzmu nove unosne poslove (Mekdonalds ili IKEA) koje su zapadne korporacije napustile.

Pored toga, ruska ratna ekonomija, odsječena od zapadnih lanaca snabdijevanja, dovela je do masovne reindustrijalizacije. Time je više nego neutralisan ozbiljan problem sa nedostatkom uvezenih poluproizvoda i povezanog povećanja cijena.

Otpornost Kine bila je još veće razočarenje za kreatore politika u Vašingtonu koji su vjerovali da će Bajdenov Zakon o čipovima i nauci – koji svima (ne samo Amerikancima) zabranjuje prodaju naprednih poluprovodnika kineskim kompanijama – oslabiti tehnološke kompanije u Kini i pomoći Americi da pobijedi u drugom hladnom ratu. Huavei je, na primjer, razvio superiorni softver kojim izvlači više računarske snage iz slabijih mikročipova, a drugi domaći proizvođači čipova brzo nadoknađuju zaostatak u razvoju hardvera. Takođe, poplava jeftinih i tehnološki superiornih električnih vozila i opreme za proizvodnju zelene energije zatekla je američke i evropske vlasti nespremne.

Možda je samopouzdanje zapadnih elita pretrpjelo najveći udar nakon uvođenja sankcija, dok su nastojale da ubijede svoje stanovništvo da će se proizvodnja vratiti kući. Tek tada im je sinulo da je 30 godina neinvestiranja u domaću proizvodnju i infrastrukturu ostavilo zapad nemoćnim. Gdje god da pogledamo – SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo ili EU – vidimo da države koje više ne raspolažu stručnim znanjima koja su nekada imale: od britanskih željeznica i američkog programa nuklearnih podmornica do zelene energije, javnog zdravstva i još mnogo toga.

Zato kontrast sa razvojem događaja u Rusiji i Kini teško opterećuje zapadne kreatore politika, koje su korporativni lobisti i saveznički istraživački centri nakon višedecenijskog rada namamili da iscrpe sposobnost svojih država da rade ono što je potrebno. Ostaje da se vidi da li će ih ova gorka spoznaja uvjeriti da odbace tri mita koja su ih toliko dugo zasljepljivala.

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)

( Janis Varufakis )