Hridsko jezero, jezero sreće

Hridsko jezero je jedno od ljepših naših jezera (u izrazito jakoj konkurenciji), a (ne)opravdano nedovoljno poznato. Razlog je, prije svega, njegova lokacija. Naime, do njega se ne može doći "u prolazu". Kao uostalom ni do Nacionalnog parka Prokletije kojem pripada. Prije četiri godine sam konačno uspjela da dođem do Hridskog jezera. Išli smo sami, pješačili od kraja asfaltnog puta, promašili markacije za prečicu kroz šumu, pa išli makadamskim putem i stigli na 100 metara iznad jezera, do Velikog hrida (2062 mnm). Bila je sredina jula i izrazito toplo. Hodanje po takvoj vrućini na otvorenom bilo je izrazito naporno. Želja da vidimo jezero je nadjačala više odluka o odustajanju.

Kada smo tako premoreni stigli do jezera, očarani njegovom ljepotom, bili smo izloženi udruženom napadu svih mogućih insekata. Morali smo napustiti “zauzeti položaj”. Tada sam obećala sebi da ću se vratiti, pod povoljnijim okolnostima, da doživim jezero na pravi način.

I tako, poslije tačno 4 godine, ovog puta idući na sigurno, odlučismo da autom odemo do Bajrovića katuna, odnosno do početne tačke od koje se prečicom kroz šumu stiže do Hridskog jezera. Nismo ni slutili koliko je to bila loša odluka. Jeste da je naša Toyota navikla na svakakve puteve, ali je ovo sigurno bilo jedno od njenih gorih iskustava.

Hridsko jezero je udaljeno od Plava oko 18 km. Skoro 15 km toga puta je, u mom sjećanju, imalo status “asfaltni put”. Tu sam se grdno prevarila. Od policijske stanice u Plavu, pa do skretanja na makadamski put, prema Bajrovića katunu (oko 10 km), taj put je u neopisivo lošem stanju. Uskoro smo otkrili i krivca.

Nema dileme da se put devastirao usljed radova na ovom objektu. Na dijelu puta se vidi nekakav pokušaj proširenja. Vjerovatno postoji i priča o novom putu, no za sad je sve raskopano i veći dio asfalta ponešen. Usred borbe sa nebrojenim rupama na putu, od kojih se većina nikako nije mogla izbjeći, ispred nas iskoči radnik Nacionalnog parka i poče da recituje naučeni govor. Ulaznica za NP Prokletije je 1 euro. Zbilja, simbolično. Ali na ovom mjestu radnik NP Prokletije treba da stoji i da se izvinjava onima koji se hrabro upute u avanturu vožnje ovim putem, a ne da nešto naplaćuje.

U svakom slučaju, da nisam ugledala tablu za skretanje na makadamski put ne bih ni shvatila da je dotle nekad vodio asfalt. Od skretanja do Bajrovića katuna ima 3,3 km. U sjećanju nam je ostao kao solidan makadamski put, a pomislismo i da ne može biti gori od prethodnog. Međutim i ova dionica je bila prilično loša. Čudo jedno kako 3 km znaju da se oduže. Iako smo prilikom povratka pored našeg auta zatekli još tri mala auta, ovo je vožnja koju nikom ne bih preporučila bez terenskog auta.

Kad smo se parkirali, obuli gojzerice i zaputili prema putokazu, put sam ostavila iza sebe. Nisam htjela da mi išta pokvari novi susret sa Hridskim jezerom. Dio Bajrovića katuna koji je bio pred nama je bio tih. Nikakvog znaka života. Po broju koliba reklo bi se da je u nekim prošlim vremenima ljeti ovdje bilo veoma živo. Sad se ovdje, osim davno napuštenih koliba, nalaze i dvije novije.

Početak staze je u šumi iznad katuna. Nisu nas ovaj put zavarali tragovi guma koji vode do neobilježene staze, znali smo put. Gornja staza, manje upadljiva, vodi do početka markiranog puta. Uspon je konstantan, ali ne značajan. Mada meni je svaki uspon padao teško zbog šetnje od prethodnih dana, ali sam se junački držala. Široka staza vodi kroz četinarsku šumu.

Uočila sam mnogo, djelimično ili potpuno oboljelih stabala. Slična je situacija bila prije neku godinu sa šumom u NP Durmitor, posebno oko Crnog jezera. Nadam se da će se i ova šuma oporaviti sama od sebe kao i ona na Durmitoru. Primijetili smo neobičnu pojavu da većina stabala pri dnu ima zakrivljenje stabla. Kao da je neko pomjeranje tla iskrivilo stabla dok su bila mala, ali su se ona ipak trgla i vinula u visinu. Nekoliko povelikih stijena u sred šume takođe ukazuju na pomjeranja tla u prošlosti.

Na putokazu piše da je do jezera potrebno sat i po. Možda je nama trebao koji minut više jer nam se uopšte nije žurilo. Uživali smo u svakom koraku. Neosjetno je široka staza postala uža. Vijugala je kroz borovnjake. Rano je bilo za borovnice, nisu se još ni pomolile, ali površina šume prekrivena ovom biljkom nam je potvrdila da je Plav pravo mjesto za održavanje manifestacije Dani borovnica.

Prethodnih dana smo šetali po gusinjskom dijelu NP Prokletije. Na tom području, što nas je iznenadilo, vlada velika suša. Dok je tokom naših ranijih posjeta voda vrela na sve strane, sad su nas dočekivala suva korita i izvori, gdje smo god mrdnuli. Stoga smo bili više nego prijatno iznenađeni što je na putu ka Hridskom jezeru vode bilo u izobilju. To nas je ohrabrilo jer smo strepjeli i za nivo vode jezera. Naročito zbog toga što i durmitorska jezera nikad nisam vidjela u manjoj zapremini nego ove godine, i to početkom jula.

Radovalo me je svako žuborenje vode, čak i blato i lokvice koje smo morali da preskačemo. Što smo bili bliže jezeru vode je bilo sve više, a zahvaljujući tome i proplanci su bili zeleniji.

Kraj puta se uvijek oduži, a i uspon je prije samog jezera nešto veći. Ali kad ti se pred očima ukaže jezero, sve zaboraviš. Vode je, srećom, bilo dosta i jezero se šepurilo u savršenom izdanju.

Odmah sam krenula u obilazak da bih napravila što više fotografija iz raznih uglova i sa raznih pozicija. Odakle god da pogledaš, jezero je prelijepo. Ušuškano između više hridi, zadivljuje bistrinom, bojom i tišinom koja vlada oko njega.

Nisam napravila cijeli krug, mada je to moguće uraditi bez problema. Željela sam samo da sjedim i uživam. Iako su nas kroz šumu pratili brojni komarci, muve, obadi i ko zna koji sve insekti, za divno čudo, ovaj put su nas pored jezera ostavili na miru. To je u velikoj mjeri doprinijelo da ova druga posjeta Hridskom jezeru bude savršena. (Put sam bila skroz zaboravila. Misliću na njega kad se vratim u katun).

Dok sam uživala u ljepoti ovog našeg najvišeg gorskog oka (nalazi se na 1970 mnm) pažnju su mi privukle vodene životinjice koje su se brčkale u plićaku. Nije bilo sumnje da se radi o tritonu koji se nekad nalazio i u Zminičkom jezeru, o čemu je govorila i info tabla koja se nalazila pored njega. Kasnije su mi rekli da je triton u tom jezeru istrijebljen nestručnim poribljavanjem. Triton je “pobjegao” sa Sinajevine na Prokletije a tabla je, ostala da leži u travi pored Zminičkog jezera.

Gledajući bistru vodu Hridskog jezera u kojoj su se ogledali okolni četinari i oblaci, sjetih se legende koja se vezuje za ovo jezero (malo koje nema poneku). Smatra se da kupanje u ovom jezeru donosi sreću. Pored kupanja, ako želiš više sreće, valja baciti i koji komad nakita u jezerske dubine. Niti bijah raspoložna za kupanje, niti kod sebe imadoh ikakav komad nakita, ali sam bila srećna što imamo ovakav biser prirode koji još uvijek ljudsko djelovanje nije uspjelo da uništi, da ne kažem “valorizuje”.

Iznenadila nas je gužva koja se vremenom stvarala na obalama jezera. Došla je i veća grupa francuskih planinara koji su produžili put ka okolnim vrhovima. Mi nismo imali takvih ambicija. Planirali smo, ako nam insekti dozvole, da uz knjigu uživamo u miru i ljepoti jezera. No gomilanje oblaka i vremenska prognoza, a i ranija negativna iskustva, natjeraše nas da napustimo poziciju prije ostvarenja kompletnog plana. Možda su nas na to najviše natjerala brojna stabla uništena udarima groma koja smo vidjeli primičući se jezeru. Sada izgledaju kao prirodne umjetničke instalacije, a stablo s fotografije je pravo čudo. Moglo bi da bude ilustracija za naslov: Upornošću se sve može postići.

Povratak je bio više nego lagan. Spuštanje mi uvijek lakše pada od uspona. Čak smo na samoj ivici šume prema Bajrovića katunu, ostvarili svoj plan o čitanju u prirodi. Auto je bilo u blizini, pljusak nas nije mogao iznenaditi. Povratak autom je bio naporan i stresan, a gorko sam se nasmijala kad mi je po povratku kući zet rekao: “Išli ste na Hridsko? Je li završen put?” Naime, njemu su prošle godine kad je namjeravao da ode do njega, rekli da sačeka da se završi put. Jer samo što nije. Kako naši nadležni imaju smisla za crni humor, čudo jedno.

Preuzeto sa: Jasnina putovanja

Galerija

( Jasna Gajević )