Jadi mladoga Čarapića

Poslanik Vasilije Čarapić tvrdi da su netačni jučerašnji naslovi u “Vijestima” „Svi investitori će moći da preprodaju i zemljište“ i „Svi investitori da mogu kupiti zakupljenu imovinu“ u članku o njegovim amandmanima na Zakon o državnoj imovini, jer nigdje u njima ne piše da zakupac može kupiti i poslije prodati zakupljeno državno zemljište.

Tvrdi da je kolega Goran Kapor “prilično korektno skapirao suštinu amandmana” u tekstu, ali da je onda zli urednik promijenio naslove samo zato što ne može očima viđet premijera, Pokret Evropa sad, sve ljude u njemu, njihove kućne ljubimce itd.

Idemo redom.

Evo šta je g. Čarapić u članku sa “netačnim naslovima” rekao o mogućnosti da zakupac kupi zakupljeno državno zemljište:

“’Strani investitori koji dolaze žele da imaju sigurnost i da zaštite svoju investiciju. Ako bi neko odlukom Skupštine dobio pravo zakupa državnog zemljišta na 30 ili 90 godina i napravio višemilionsku investiciju u proizvodnji, skladištenju, trgovini..., zašto ne bi imao i pravo da te objekte uknjiži na sebe. Na primjer, ako bi ‘Lidl’ želio da dođe i da zakupi zemljište dok ne razvije biznis, zašto bi bilo sporno da ga kasnije kupi od države‘, kazao je Čarapić“.

Ovo je sasvim dovoljno da se članak naslovi sa „Svi investitori da mogu kupiti zakupljenu imovinu“, (i zemljište je imovina) jer autentično tumačenje g. Čarapića svakom razumnom govori da je cilj njegovih amandmana upravo i mogućnost da investitor kupi zakupljeno državno zemljište.

A zdrav razum govori i sljedeće: nakon što stekneš pravo svojine nad nečim, u ovom slučaju državnim zemljištem, niko ti ne može zabraniti da ga preprodaš bilo kome po bilo kojoj cijeni. To kaže i drugi „netačan naslov“ – „Svi investitori će moći da preprodaju i zemljište“.

Reče juče g. Čarapić da će povući amandmane ako mu neko dokaže da se njima omogućava prodaja zakupljenog zemljišta. Evo Kaporovog i mog skromnog priloga toj analizi, koja se nije našla u jučerašnjem tekstu, jer nije bilo ni potrebe za tim, kada je g. Čarapić sam potvrdio njen rezultat.

Čije ovce, toga i livada

Tačno je da se u njegovim amandmanima ne pominje izričito prodaja zakupljenog državnog zemljišta. Ne znam gdje je g. Čarapić završio pravo, ali mene su učili na podgoričkom Pravnom fakultetu da se zakonske norme ne smiju tumačiti bukvalno po pojedinačnim odredbama i na osnovu toga utvrđivati sve njene pravne posljedice, već se moraju tumačiti sistematski, u odnosu na sve druge odredbe istog zakona, ali i u odnosu na druge zakonske propise.

Sporni stav iz Zakona o državnoj imovini nakon ubacivanja amandmana g. Čarapića bi glasio : “Kad je predmet zakupa zemljište na kome je predviđena gradnja hotelsko turističkog kompleksa, odnosno zemljište koje je odlukom Skupštine dato u zakup do 90 godina, zakupodavac može dati saglasnost zakupcu-investitoru na otuđenje objekta izgrađenog na tom zemljištu, u skladu sa planskom dokumentacijom i ugovorom”.

Čarapić juče na presu kaže da će njegov dodatak u ovoj rečenici (boldovani tekst), sada omogućiti svim investitorima, ne samo u turističke komplekse, da postanu vlasnici objekata koje izgrade na državnom zemljištu. Za razliku od izjave u tekstu, na presu kaže i da im ovaj amandam ne daje pravo da se uknjiže na zemljištu na kojem je taj objekat izgrađen.

Međutim, način promjene vlasništva na zemljištu na kojem drugi vlasnik ima objekat, ne definiše se ovim zakonom već Zakonom o svojinsko pravnim odnosima i Zakonom o etažnoj svojini.

Zakon o svojinsko pravnim odnosima kaže da u slučaju bilo kojeg spora između vlasnika zemljišta i vlasnika objekta koji je izgrađen na njemu, a koji može pokrenuti i sami vlasnik objekta, vlasnik objekta postaje vlasnik zemljišta ukoliko je vrijednost objekta veća od vrijednosti zemljišta, uz isplatu tržišne vrijednosti zemljišta koja je bila prije izgradnje objekta.

Zakon o etažnoj svojini kaže da ukoliko je zgrada izgrađena na urbanističkoj parceli u državnoj svojini, vlasnici dijelova zgrade imaju zajedničku nedjeljivu svojinu na zemljištu na kom je zgrada izgrađena.

Čarapić na presu kaže da će zakupci ova prava dobijati nakon isteka zakupa. Međutim, to ne piše u njegovim amandmanima, što znači da zakupci ta prava mogu koristiti kada to njima odgovara, što su i do sada uveliko koristili i to čim bi na državnom zemljištu izgradili neku zgradu ili vile za prodaju.

Zakon o državnoj imovini predviđa jednu mogućnost da se zakupcu-investitoru, u slučaju zakupa državnog zemljišta na kome je predviđena gradnja vila, uz svojinu na objektu, izuzetno može prenijeti i pravo svojine na zakupljenom zemljištu ispod objekta. Ali, ovaj zakon nigdje drugo ne zabranjuje ostale mogućnosti, nakon što zakupac postane vlasnik objekta.

(Loša) praksa zakon mijenja

Dosadašnja praksa u primjeni ovog zakona, pokazala je da se on može koristiti na vrlo širok način i uvijek u korist investitora. Glavni krivac za to je sljedeći stav tog člana u Zakonu koji kaže “uslovi, vrijeme zakupa, naknada, način korišćenja i raspolaganja, čuvanja, zaštite i održavanja stvari datih u zakup uređuje se ugovorom o zakupu”.

Na primjer, u ugovorima o zakupu za Lušticu, zakupcu Oraskomu su data sva prava kao i da je vlasnik za cijenu od sedam centi godišnje po kvadratu zemljišta. Sa tim prenijetim pravom zakupac sam odlučuje šta će i kada da gradi, jer planeri imaju obavezu da se prilagođavaju njegovim interesima. Takođe on kao zakupac ima pravo da ograniči pristup tom državnom zemljištu kome god, kad god i kako god hoće. Ko je suštinski vlasnik, zakupac ili država?

Iako Zakon o državnoj imovini predviđa da samo u izuzetnim slučajevima, kada je to neophodno zbog funkcionisanja vila, vlasnik vile može postati i vlasnik zemljišta na kojem je ona izgrađena, to u slučajevima na Luštici i Portonovom postaje praksa. Pri tom Vlada ne može da zna po kojoj cijeni je zakupac Luštice kupcu vile prodao i zemljište, jer država dobija samo 80 eura po kvadratu tog zemljišta, kako je to utvrđena tržišna cijena pri sklapanju ugovora. Pri tome, privatno zemljište na susjednim parcelama dostiže deset puta veće cifre.

Ista prava pa istom članu zakona bila su data i Petrosu Statisu, da gradi vile i apartmane u zaštićenom državnom Miločerskom parku, kada njihovi kupci postaju i vlasnici zemljišta na kojem su izgrađeni.

U Portonovom zakupac pravi vile na državnom zemljištu, nasipa plaže u državnom moru, a onda ima pravo da te vile sa privatnim plažama prodaje na tržištu.

Investitor u Porto Montenegru ima pravo da naspe 200 metara državnog mora, na njemu napravi stambenu zgradu, dodatno naspe okolo za plažu, a onda u državnom akvatorijumu prodaje apartmane sa privatnim plažama. Sve u skladu sa ugovorom.

Ko je u ovim slučajevima pravi vlasnik zakupljenog prostora, država koja se više ništa ne pita ili zakupac koji je dobio sva ovlašćenja?

Dobri zakoni se donose upravo zato da bi se prostor za njihovo slobodno tumačenje i kasnije zloupotrebe i preveliku diskreciju i samovolju donosilaca odluka maksimalno smanjio, a ne da bi se takve stvari široko omogućile. Za to služe loši zakoni. To bi g. Čarapić kao pravnik trebalo dobro da zna.

Dakle, umjesto da se isprave veliki propusti u važećem zakonu, pravne rupe koje gotovo uvijek koriste privilegovani investitori, g. Čarapić predlaže korisno nejasan amandman kojim se ista prava sada žele dati svim investitorima. Da ne zaboravimo da je Vlada na hitnoj elektronskoj sjednici, bez rasprave, prethodno predložila da joj parlament da veća ovlašćenja kako bi mogla sama, bez skupštinske kontrole, direktnim ugovorom sa zakupcem upravljati i raspolagati imovinom do 300 miliona eura, za razliku od dosadašnjih 150 miliona.

A g. Čarapić još predlaže da se takvi ugovori više ne dostavljaju tužilaštvu. Urnebesno je kako on to pravda strahom investitora od istrage. Koje istrage? Istrage nema ako je sve po zakonu. Koji se to kredibilni investitor plaši da tužilac vidi potpuno zakoniti ugovor u kome nije predviđena korupcija ili šteta po javni interes? Prije će biti da g. Čarapić želi ovim da učini Vladi da od tužilaštva sakrije moguće buduće korupcionaške ugovore.

Paf, paf. Pljas, pljas. APP

Iako poslanik Čarapić ima legitimno pravo da predlaže bilo kakva zakonska rješenja, nikako mi nije jasno zašto Vlada nije ovaj njegov genijalni i strateški dugo promišljan način izjednačavanja investitora predložila na istoj elektronskoj sjednici zajedno sa ovim o 300 miliona eura. Nego se g. Čarapić sam samcat, u momentima dokolice, desetak dana kasnije sjetio da predloži svoj amandman, kojim se nešto ovako važno pokušava provući na brzinu i gotovo krijući? Ili mu je to neko šapnuo?. Ako prođe, prođe. Paf, paf. Pljas, pljas. Strateški i transparentno, nema šta, i Vlada i g. Čarapić.

Ovim i Vlada i g. Čarapić i/ili njegov “šaptač” nastavljaju praksu DPS-ove vlasti, koja je ovakvim korisnim nejasnoćama često ugrađivala pravne praznine u zakone, pomoću kojih je kasnije ispunjavala svoje (ne)legitimne ciljeve.

G. Čarapić očigledno nastavlja i drugu praksu nekadašnjih prvaka DPS-a, tako što isto kao i oni nekad, pokušava da sve svali na “Vijesti” i mene, “patološkog mrzitelja” svega PES-ovskog. Na jučerašnjem presu je falilo samo perje Petra Ivanovića, koji godinu i po nije htio da nam kaže ko je pušio o trošku države. “Vijesti” su tamo gdje su i tada bile, a gdje je sad Petar Ivanović, pitam g. Čarapića.

Priznajem, URA ima uticaja na uređivačku politiku „Vijesti“, za koju sam trenutno zadužen, isto koliko i DPS, PES, ZBCG i svaka druga politička stranka. To je tačno nula uticaja, i to je svima njima nerješiva enigma. Kako je to moguće, kad su megafoni od medija koje ove partije drže pod kontrolom, upravo to – megafoni. Uključujući i PES i njegove “javne servise”.

G. Čarapić je bacio i dimnu bombu od stare Đukanovićeve fore o nama “neostvarenim i frustriranim”, sugerišući nam da batalimo medije i kritikovanje vlasti i izađemo na izbore, jer tobože sve što rade “Vijesti”, rade kako bi srušili onda DPS a sada PES i preuzeli kormilo. Nije upalilo Đukanoviću, neće ni Čarapiću i njegovima. „Vijesti“ su i dalje tu gdje su bile, a gdje je sada g. Đukanović, g. Čarapiću?

Mali savjet za g. Ćarapića – da bi bilo uvjerljivije, morao bi se dogovoriti sa šefom o funkcijama koje smo nameračili. Ne može Željko Ivanović biti premijer, kako veli šef, a istovremeno i patrijarh, kako veli g. Čarapić. Ili i tu spremaju neku izmjenu Ustava, kao za državljanstvo i biračko pravo.

A mene je zaista potcijenio kada me projektuje samo na funkciju potpredsjednika Vlade. Umjesto odgovora na ovu budalaštinu, parafraziraću prvog glavnog urednika „Vijesti“ Ljubišu Mitrovića kada su mu 1999. došli visoki oficiri Vojske Jugoslavije da prijete hapšenjem zato što nismo pristajali na Miloševićevu i Vučićevu ratnu cenzuru – ja imam više čitalaca nego što vi imate glasača. I više nego što ćete ikada imati.

„Vijesti” i u ovoj „amandmanskoj“ situaciji g. Čarapića samo žele da se o značajnim odlukama sa potencijalno velikim štetnim posljedicama, kakva je i ovaj predlog izmjena Zakona o državnoj imovini, otvori javna rasprava koju su Vlada i g. Čarapić željeli da izbjegnu, kako bi naši čitaoci znali šta se može desiti sa imovinom njihove države. A ne da se loši zakoni predlažu na elektronskim sjednicama uz naknadne amandmane ispod žita, koji ostavljaju mogućnost da se pod maskom javnog interesa ostvaruju privatni.

Zato ćemo nastaviti da uporno, argumentovano i nadasve pristojno ukazujemo na nepočinstva ili pokušaje nepočinstava i vlasti i opozicije ili bilo koga drugog bitnog u društvu, barem dok ja vodim redakciju. Barem dok ne pređem na funkciju vicepremijera i ostvarim svoj dječački san.

( Mihailo Jovović )