Antović knjigom "Besmrt u Kopenhagenu" napravio "pljusak kvanata"

Mladi, posebno daroviti, ili darovito posebni Vukić Antović, još kao maturant nikšićke Gimnazije, 2021. godine napisao je scenario za dramu “Besmrt u Kopenhagenu”, koja je godinu kasnije izvođena u nekoliko gradova Crne Gore kao gimnazijska predstava. Scenario je pretočio u istoimenu dramu, ili ezoterično-kvantnu poemu, koju je promovisao u nikšićkom “Zahumlju”.

Čovjek je za njega biće koje sumnja i koje vjeruje, koje se klati između skepticizma i isihazma, svjestan da je najužasnija od svih sila pred kojom čovjek strepi i ispituje svoju vjeru - smrt. A kada se razmišlja o smrti, neizostavno je, kaže mladi autor, razmišljati i o besmrtnosti.

“Besmrtnost nije nešto što se jednom zasluži i zauvijek ostaje tu. Ona nam nije poklonjena, kao što su nam poklonjeni smrt i sopstvo. Ona se osvaja i to uvijek nanovo ili se nalazi”, kazao je Antović, student treće godine arheologije u Beogradu.

Besmrtnost je, prema njegovim riječima, stvar slobode, a ne nužnosti i nikada ne traje dugo.

“U suštini ona i ne može da traje jer bi tako i ona bila vremenita. Tada bismo imali smrtnu besmrtnost ili vremenitu vječnost. Zemaljska besmrtnost koja ne traje ni najkraći tren, jeste dolazak vječnosti u vrijeme”, istakao je Antović.

Knjiga, koja je prema riječima autora, pohvala njegove ludosti, jeste mapa njegovog duhovnog igranja, tugovanja, psalmopojanja, dosade...

“Ona jeste moja hermetička ispovijest pred čitaocem, istorijom, duhovima, samim sobom i na kraju, Bogom, o kojem ne znam ništa, a koji o meni zna sve. Nimalo nije jednostavno govoriti o sopstvenom djelu zato što uvijek nad glavom visi mogućnost da se otkrije tajna, da se iskaže ono o čemu bi se moralo ćutati, ono što će, ako bude izgovoreno, uništiti čar igre”.

A Antović voli da se igra riječima, svjetovima, kombinacijama, i voli da prisluškuje “šapatni razgovor dvije božanstvene sestre bliznakinje koje obitavaju u svima nama - besmrti i smrti”.

A kada pročitate njegovu dramu, koja je prerasla u antidramu, kako je kazao dramaturg Obrad Nenezić, iz nemira u nemir, “biće vam jasno da dane ne treba prodavati u bescijenje”.

“U tebi talasa mlada mudrost i ludost stara, ti si odavno prerastao osrednjost i nerviraš stereotipe. Ti si vunderkind od nastanka jer ko bi drugo napisao ‘da je proveo više misleći, nego dišući’, osim ti. Našao si prozor u vremenu riječima: ‘Najveće mudrosti su ćutanje, čekanje i odsustvo sujete. Nalijepio boje na vazduh, učetvrtio suzu...uspio si da napišeš vrijeme, ‘jer vrijeme’, kako tvrdiš ‘nijesi nikad ni imao’”, dio je Nenezićevog pisma Antoviću, kojeg je dramaturg pročitao.

Prema riječima Nenezića, drama “Besmrt u Kopenhagenu” je simulacija imitacije života, tragedija na kvadrat, groteska na kub, linearni čvor, nelinearna magistrala.

“Tvoja antidrama je pjesma bola koja se ne glumi, već koja se živi. Tvoji su junaci mrtvi živi i živi mrtvi i zato te neophodno čitati...’jer samo u bolu možete da gledate u sunce širom otvorenih očiju’. Kažeš i odeš u svoju svjetlost mračniju od pozorišnog zatamnjenja. I jedva čekamo da nam se vratiš sa sljedećim besmrtnikom u koricama”, poručio je Nenezić.

Profesorica Velika Perutović, koja je sa nikšićkim gimnazijalcima 2022. godine pripremila Antovićevu dramu, kazala je da je riječ o tekstu koji u sebi sažima osobenosti i karakteristike različitih književnih vrsta, ali i o tekstu koji ruši sve žanrovske konvencije i koji bi se mogao nazvati antidramom.

“Djelo je fragmentarnog karaktera - sastoji se od pet cjelina: četiri čina i epilog, a svaka cjelina je naizgled zasebna priča. Radnja drame nije cjelovita, nije predstavljena hronološki, ne zasniva se na akciji i klasičnom dramskom sukobu, već proizilazi iz priče, iz pričanja likova, iz dijaloga i monologa koji vrlo često prelaze u klasično pripovijedanje”, kazala je Perutović i dodala da su besmrtnost, vječnost, postojanje, smisao, teme o kojima autor razmišlja i koje želi dotaći.

“Knjiga ‘Besmrt u Kopenhagenu’ djelo je inovativnog i, slobodno se može kazati, eksperimentalnog načina pisanja. Čitalac mora pokazati znatiželju za otkrivanjem onoga što je u njoj kazano, ali i posjedovati određene intelektualne sposobnosti da percipira svijet Vukićeve knjige. Ona šokira, zbunjuje, ostavlja bez odgovora, ne dozvoljava da se odgonetne do kraja, da se uđe u njen prostor i ovlada njome klasičnim formalističkim, strukturalističkim i drugim tumačenjima. Ona se suprostavlja svemu jednostavnom, lakom pristupačnom, shvatljivom. Ona postoji kao takva, stvarajući, unutar svojih korica, svijet sa posebnim pravilima i logikom, svijet kao tajnu koja se odupire ništavilu i prolaznosti, svijet koji vodi do besmrtnosti”, poručila je Perutović.

Fizičarka, prof. dr Nevenka Antović potrudila se da objasni zašto je “Besmrt u Kopenhagenu” ezoterično-kvantna poema, da kvantna superpozicija znači da se nalazite na dva mjesta u isto vrijeme, a možda se i u dva različita vremena nalazite na istom mjestu, da se u drami nalaze “zapletena stanja”, kao i da su objekti i mjerni instrumenti povezan sistem i povezani u sistem.

“U drami - eksperimentu, i u drami u drami (eksperimentu u eksperimentu), p(r)ojavljuju se različite vrste sukoba, uzajamnih, sa sobom, sa drugima, među drugima... Junaci ovog djela će se izjasniti za paradoks, a protiv logike, za kompleksnost i introvertnost, a protiv jednostavnosti i ekstrovertnosti. Opredijelili su se (da se bore) - protiv Marksa za Hrista, protiv crvenih za bijele, protiv meditacije za molitvu, protiv Andrića za Crnjanskog”, kazala je Nevenka Antović.

Prema njenim riječima, sigurna je da je Vukić Antović predstavljenom knjigom uspio, ne da “kane kapi kreacije”, nego da od njih napravi i pljusak kvanata.

Moderatorka programa bila je Kristina Radović, istoričarka umjetnosti i urednica programa u JU “Zahumlje”, koja je istakla da knjiga predstavlja izraz gotovo svih dominantnih strujanja u nauci, filosofiji i umjetnosti, a da je radnja u predstavi ispričana na intiman, ali lucidan i duhovit način.

Organizator događaja je JU “Zahumlje”, u okviru julskog repertoara Nikšićke kulturne scene, a odlomke iz knjige govorili su profesor Mihailo Perošević i student treće godine Akademiji umetnosti u Beogradu Matija Gredić, koji je igrao i u gimnazijskoj predstavi.

( Svetlana Mandić )