Vjera u umjetnost ne gasne

Maja ne,/ ne, nije ovdje/ Maja ne... KUD "Idijoti", "Maja", Bolje izdati ploču nego prijatelja (SLS, 1987.) Drago mi je što sam vidio Maju. Vidio sam je u Budvi, usred đavoljeg kazana, u kojemu se u ovo vrijeme, tradicionalno, krčka pekmez od sladostrasnih duša. Na laganoj vatrici. Draže mi bilo, čini mi se, da je nisam vidio, da mi je neko rekao da Maja nije više ovdje, da je otišla. Ako je Maja u CG - i to baš u Budvi - znači da još nije došlo vrijeme da se bježi odavde.

Dio Jadranske magistrale od Petrovca do Budve mi baš teško pada - sve teže što sam stariji. Nikad nisam volio taj komad puta, da budem iskren - pogotovo ne noću - ali u pretprošlu srijedu, 12. jula, bio sam spreman na žrtvu.

Slučaj je htio da budem u Petrovcu, a da baš te večeri, baš u Budvi, u tzv. Kući Medin (ništa me ne pitajte), bude upriličeno otvaranje međunarodne, multimedijalne izložbe "Linije bjekstva". I što da vam kažem, zaključih da tih jezivih 35 km od Petrovca do Budve i nazad, ipak nisu preveliki ustupak preferencijama moje slatke duše, vazda gladne freške i zdrave duhovne hrane i vazda žedne hladne, bistre vode s istočnika umjetnosti nasušne.

Kako je otvaranje izložbe - riječ je, zaboravih da pomenem, o autorskom projektu kustoskinje Svetlane Racanović - bilo u 22 sata, krenuo sam iz Petrovca tačno u 21 i 20, računajući da mi treba 20 minuta od Petrovca do Budve i 20 minuta za parkiranje u Budvi. Međutim, ispostavilo se da mi treba 40 minuta do Budve, 40 minuta za parkiranje u Budvi i nekih 10 minuta hoda, kroz gužvu, od mjesta gdje sam parkirao do Staroga grada. Oko 23 sata, kada sam konačno bio na licu mjesta - na Trgu pjesnika, ispred Kuće Medin - sve je bilo završeno.

Promašio sam otvaranje izložbe i obraćanje Janka Ljumovića, ministra kulture, eksperta za kompleksne metodologije - ali hajde, rekoh, kad sam već tu, da ovjerim što nam je gospođa Racanović servirala ovom prilikom - u Kući Medin.

To još nije kuća, da se razmijemo, to je gradilište. Izložba je bila upriličena na spratu, vjerovatno iz razloga što prizemlje nije u funkciji. Način na koji je koncipiran prostor na spratu - stepenište, kao važan segment te koncepcije, bolje da ne pominjem - jasno ukazuje da se kućom bavio arhitekt koji ili nije vičan praksi, nikako, ili je gazdin upliv bio presudan - ili je u pitanju oboje. Najvjerovatnije oboje - i još nešto treće, što ne mogu ni da naslutim. U svakom slučaju, riječ je o krajnje nefunkcionalnom prostoru, vrlo nepodesnom za bilo kakvu namjenu, pogotovo za autorske projekte koji počivaju na kompleksnim metodologijama. Kuća Medin je, dakle, sprdnja od prostora, ukratko. Na stranu što je gore, na spratu, bilo toliko vruće i zagušljivo, da bi svako - osim mene - gledao da što prije pobjegne sa tog strašnog mjesta. Ipak sam riješio da napravim nekoliko fotografija. Da me neko pitao čemu te fotografije, imao bih problema da smislim suvisao odgovor. Kako bilo, gore nije bilo nikoga, što me, u neku ruku, dodatno inspirisalo da ovjekovječim taj bizarni trenutak.

A onda se, preko svega, pojavila i Maja sa nekim likom...

Elem, u tih 10 minuta hoda Slovenskom obalom - od mjesta gdje sam parkirao do Kuće Medin - kroz bezglavu masu, kroz živo meso, kroz buku, kroz mirise prepržene i prezačinjene hrane, kroz svu tu neutaživu pohotu - kroz to vazda otvoreno, razuzdano srce Budve - osjetio sam svu apsurdnost situacije u kojoj sam se našao.

Kako to da, uprkos svemu što se događa oko mene, moja vjera u umjetnost - konkretno u to dvoje ljudi što su u stanju da izdvoje par dobrih radova iz gomile smeća - nikako da se ugasi. Da li je moguće da se u Budvi, usred mjeseca jula, usred vreve i pomame, rascvjeta nada, iskrena nada, da se čak i na tom sprženom mjestu može desiti nešto vrijedno pomena, nešto što će nekome otvoriti neka vrata i ukazati na neke nove puteve.

Ne meni, naravno...

A moguće je i da osjećam nihilistički poriv da tih nekoliko starih slika Budve, što ih ljubomorno čuvam, spržim slikama današnje Budve. Da li to moja podsvijest pokušava da mi saopšti, na lijep način, kako samo ona umije, da nemam više što da tražim u Budvi. Otud onda i taj poriv...

OK, imate riječ gospođo Racanović:

"Ni po čemu distinktivan pejzažni ambijent, ni po čemu izuzetan čin koji u njemu izvodi umjetnik i ni po čemu neobičan predmet kao "oruđe" izvršenja toga čina tako su vituozno ukšteni (riječ je o radu Neše Paripovića, "Ukrštanje", iz 1994. godine - op.a.) da prizor dobija ozračje posvećenog trenutka, oneobičene situacije, odnosno par excellence umjetničkog događaja."

Gospođa Racanović zaboravlja da se osvrne na još jedan bitan segment ukupnog "ambijenta", odnosno konteksta u kojemu se zbiva čin koji je ovjekovječen na Paripovićevoj fotografiji. Naime, te davne, 1994. godine, baš je bilo veselo u okruženju - i svi smo mi, htjeli ne htjeli, sudjelovali u tom veselju - svi osim Neše Paripovića, naravno. Neša je, između ostalog, bio i prvi muž umjetnice Marine Abramović - Marine Abramović Paripović - tako da za njega ne važe zemaljski zakoni. Neša je odavno s one strane svih puteva i putovanja.

Imate riječ gospodine Paripoviću:

"To je fotografijom zaleđena scena, rad nije performerskog tipa, kao slikarstvo je. Pokazan je neki put koji se gubi u daljini, i ja idem tako da sečem taj put. U tački ukrštanja skinuo sam šešir da sakrijem lice od kamere i bacam loptu uvis. Put je jedan pravac, moj put je drugi, a kretanje lopte po vertikali je treći pravac. I kad se ta scena zaledila u fotografiji, dobila se slika koja se nikad ne vidi okom, samo aparat može da je zabeleži, a govori o razlazu ljudskih pojmova. Put koji se gubi u nedogled, ljudski prolazak i neka njegova igrica koja odlazi gore. Eto tako."

Što se tiče pojmova, ukazao bih, ovom prilikom, na užasnu naviku crnogorskih nazovi-intelektualaca, svih provinijencija i kalibara, da nasumično vade pojedine pojmove, sentencije, ponekad i cijele pasuse iz mudrih knjiga - na udaru su najčešće, upravo zbog "težine", djela viđenijih folozofa - i da te pojmove, sentencije i pasuse koriste proizvoljno, kako im padne na pamet, ne obraćajući pažnju, pogotovo kada su pojmovi u pitanju, na način na koji autor, najčešće viđeniji filozof, uvodi pomno definisani pojam u priču i razigrava ga.

Djela velikih filozofa su u pravilu neprevodiva, a crnogorski nazovi-intelektualci, ko zna zašto, najčešće posegnu za najgorim prevodom, nikad ne konsultujući druge prevode, pogotovo ne original. I zato bih vas molio, sve vas, da budete vrlo oprezni kad osjetite potrebu da uvedete neki/nečiji pojam - ili cijeli citat - u to nešto vaše čime pokušavate da fascinirate publiku - jer nikad ne znate da li je u publici osoba koja je u stanju da provali vaš jeftini blef.

I ne igrajte se sa Delezovim pojmom, tj. konceptom "ligne de fuite", molim vas, jer su velike šanse da će se "ligne de fuite" poigrati sa vama (uješće vas za jezik) - ali o tome, možda, u nekom od narednih brojeva.

( Borislav Vukićević )