Minhenski baćuška i Crkva mira

Početkom milenijuma dolazio sam redovno iz Kelna za Minhen. Posjećivao sam jednu djevojku koja je stanovala u betonskim blokovima naspram Olimpijskog stadiona, na kojem je tada vikendom još uvijek igrao Bajern. Subote u tom kraju ću pamtiti po huku stadiona.

Jednom sam došao prehlađen. U groznici sam te noći sanjao da šetam oko Olimpijskog stadiona. Iza nekog parka vidio sam crkvicu. Iz nje sam čuo molitvu na ruskom. Pred crkvom sam uočio klošara kako skuplja otpatke. Pogledao me je tužnim, bistrim očima i reko: „Dobro nam došao!“ Bilo je to prvi put da mi neko iz čista mira zaželi dobrodošlicu u ovoj zemlji. Pa makar u snu.

Sjutradan je padala kiša, unaokolo je beton naglašavao bluz velegradskih blokova. Iza stadiona se jedva nazirala razmetljiva centrala BMW-a. Otputovao sam još pomalo grozničav, više se nisam vraćao u taj minhenski kraj.

Kasnije sam pročitao da je u Minhenu 13. jula 2004. umro Timofej Vasiljevič Prohorov. Bilo je to jednog utorka. U novinama sam pogledao sliku pokojnika koji je bio poznat svakome ko je odrastao u Minhenu. Prepoznao sam lik „klošara“ iz mog grozničavog sna. Ili to možda nije bio san?

Onda sam shvatio da je Timofej živio nadomak blokova u kojima sam tada povremeno boravio. Da sam znao da je komšija, otišao bih da ga posjetim.

Tada, kada je baćuška Timofej, kako su ga svi zvali, živio svoje posljednje godine nadomak Olimpijskog stadiona, bio je toliko star da su ga nazvali „obervizenfeldski Metuzalem“. Navodno je još 1994. kada sam prvi put bio u Minhenu na Oktobarfestu napunio 100 godina.

Priča sa Dona

Baćuška Timofej je rođen januara1894. u Rostovskoj oblasti na Donu u kozačkoj porodici. Sve što znam o kozačkom životu, naučio sam u velikom djelu sovjetskog književnog nobelovca Mihaila Šolohova „Tihi Don“. Šolohov mi je likovima poput Grigorija Griške Melehova približio epohu punu lomova i kozačke teške sudbine.

A Timofej Vasiljevič Prohorov je nosio svoj kozački krst baš kroz to vrijeme. Zamonašio se. Veliki rat je dočekao kao dvadesetogodišnjak, tri godine kasnije svjedočio je propasti Ruske Imperije, revoluciji i građanskom ratu. Kada je sovjetska vlast raspustila manastire, otišao je u grad Šahti u Rostovskoj oblasti. Oženio se. Da bi prehranio porodicu po gradu je raznosio ugalj na kolicima.

A onda je došao i Drugi svjetski rat. Njemačke trupe su okupirale Rostovsku oblast. Februara 1943. ratna sreća im je okrenula leđa. Okupatori su u povlačenju zaplijenili njegove ugljarske taljige i natjerali ga da prevozi njihove ranjenike. Nije stigao ni da se oprosti sa porodicom, ženom, ćerkom Tatjanom i sinom Aleksandrom. Njemci su ga pustili 80 kilometara dalje, kod Rostova. U to vrijeme, kod kuće mu se porađala žena. Rodila je zdravo muško dijete, nazvala ga je Vladimir.

„Idi na zapad"…

Ali Timofej se nikada neće vratiti kući. Docnije je svjedočio da je kod Rostova vidio stub svjetlosti, a iz stuba mu se obratila - Bogorodica: „Idi na zapad i sazidaj crkvu“.

Timofej se nije dvoumio. Krenuo je. Njega su zbog ove odluke kasnije nazivali pustinjakom, podvižnikom, otšelnikom, isposnikom, eremitom - eremítēs na starogrčkom znači stanovnik pustinje.

U njegovom odricanju od bivšeg života i bespogovornom prihvatanju naloga da usred rata krene na zapad kako bi izgradio crkvu ima jurodivosti - ludosti Hrista radi. Doduše, on nije tri dana hodao nag ulicama Jeruslima kao starozavjetni prorok Isaija, koji je opominjao ljude na predstojeće razaranje grada i ropstvo. Ali Timofej je bio od te sorte koja se rukovodi samo žarom vjere u sebi. Bio spreman na svaku žrtvu.

Prolazio je kroz srušene gradove, spaljena sela, zemlje opustošene ratom. Poslije mnogo vremena - rat je bio završen - stigao je u Beč. Htio je da ispuni nebesku zapovijest, da sazida crkvu. Ali gradska uprava u poslijeratnom Beču nije željela rusku crkvu. Obijao je pragove, molio. Vrijeme je prolazilo.

U Beču je upoznao Natašu, ženu koja je povjerovala u njegove vizije. Zajedno su moljakali bečke birokrate. Bez uspjeha. Timofej je poslije posvjedočio da se očajan obratio Bogorodici i da je začuo glas koji mu kaže da ide dalje. Poslušao je, 1952. on i Nataša pošli su za Minhen.

Glavni grad Bavarske je sporo uklanjao ratne ruševine. Na sjeveru grada, u kraju koji se zvao Obervizenfeld, bilo je dovoljno prostora da se odloži velika količina šuta. Nekada je to područje služilo kao artiljerijski poligon sa kasarnama, a od 1909. i kao aerodrom. Na ivici tog razorenog područja nastanili su se Timofej i Nataša.

Crkva mira Istoka i Zapada

Poučeni bečkim iskustvom nikoga ništa nisu pitali. Od ruševina i otpada počeli su sopstvenim rukama da zidaju. Timofej je cigle vadio iz šuta, stavljao ih u džak, tovario na kolica. Pronalazio bi odbačene prozorske okvire i daske. Iz njih bi vadio eksere, ispravljao ih. Najprije je nastala kapelica. Pa kuća. Pa crkva. Njenu kupolu su obložili srebrnim čokoladnim papirom. Nazvali su je Crkva mira Istoka i Zapada.

Timofej je 1953. ponovo imao viziju. Arhangel Gavrilo je na brdu šuta iza Crkve držao propovijed okupljenim ljudima. Ni komšije ni Nataša nisu vidjeli nikoga.

Oko crkve je Timofej odnjegovao vrt. Komšije i prolaznici su mu poklanjali sjeme cvijeća. Sadio bi i koštice voća koje su jeli. Nastali su voćnjak i raskošan vrt pun jorgovana. Timofej je postavio košnice sa pčelama.

U decenijama oporavka zemlje i njemačkog privrednog čuda, Timofej je postao jedno od najprepoznatljivijih lica grada. On i Nataša su stvorili oazu u koju su ljudi rado dolazili da pronađu mir i inspiraciju. Djeca su na trotinetima hrlila bradatom osobenjaku, a on im je poklanjao jabuke. U hladnoratovska vremena ruski eremita usred Minhena bio je dokaz da postoji nada.

Međutim, nad tu oazu nadnijela se sjenka napretka. Spremale su olimpijske igre u Minhenu. Obervizenfeld je označen kao lokacija za olimpijski kompleks. A to bi značilo da Timofej i Nataša ne bi više imali dom. Ostvarena vjerska vizija ruskog došljaka bila bi sravnjena sa zemljom.

Minhen brani Timofeja

Građani Minhena su se pobunili. Mediji su stali na stranu „olimpijskog eremite“. I gradonačelnik se založio za opstanak Crkve i oaze mira. Organizatori su popustili. Olimpijski park, jedan od najljepših na svijetu pomjeren je nešto sjevernije, da ne ugrozi Crkvu. Olimpijske igre 1972. nisu imale na savjesti djelo ruskog posvećenika, ono je sačuvano.

Mediji su proslavljali odluku da ruski čudak ostane u svojoj kući, kod svoje crkve, nazivajući ga „prvim minhenskim olimpijskim pobjednikom“.

Djeca Timofeja prvi put posjećuju kao odrasli ljudi. Sin koji mu se rodio u Rostovskoj oblasti dok je on pod prinudom vozio njemačke ranjenike na taljigama, Vladimir Timofejevič Prohorov, postao je doktor tehničkih nauka.

Te olimpijske godine Timofej i Nataša su se vjenčali. Ona je umrla pet godina kasnije. Njen grob nije mogao da bude pored crkve - zbog propisa koji na tom zemljištu nisu vidjeli ni crkvu ni groblje. Timofej je Natašu sahranio na jednom minhenskom groblju, ali je pored crkve uredio prazan grob sa njenim imenom. Često su ga viđali kako se tu moli.

Slava Timofejeva je rasla. Jedan od najpoznatijih minhenskih gradonačelnika, Kristijan Ude, devedesetih je sve što je stvorio Timofej nazvao „najšarmantnijom ilegalno podignutom građevinom Minhena“. To ne treba da čudi. I Ude je kao klinac jeo jabuke iz eremitovog vrta.

Stojedanaesta godina

Timofej je počeo da pobolijeva 2002. To znači da sam mogao da ga sretnem zdravog i čilog baš te godine kada sam često boravio u Minhenu. Sada mi je krivo. Volio bih da mi je ponešto ispričao o Gavrilu. I o Donu. Čovjek koji je rođen u 19. stoljeću, živio svoj vijek u 20. stoljeću, a umrijeće u ovom vijeku, svakako bi imao šta da mi ispriča.

Timofej je preminuo 13. jula 2004. u stojedanaestoj godini života. Sahranjen je na Zapadnom groblju u Minhenu. Kuća je pretvorena u muzej. Osnovano je udruženje koje se brinulo o nasljeđu. Još za života Timofej je odredio nasljednike - Sergeja Kokasina i Aleksndra Penkovskog.

Kokasin je njemačkim medijima povjerio kako je Timofej ušao u njegov život. Početkom devedesetih je Kokasin bio biznismen u Beču. Uoči poslovnog putovanja za Minhen sanjao je sjedobradog monaha u crnoj odori. U Minhenu mu je poslovni partner ispričao sve o Timofeju. Kokosin je otišao do kuće u Obervizenfeldu. Zakoračio je u vrt. Zujale su pčele. Timofej je sjedio na klupi pred kućom. Kokosin je pretrnuo. Prepoznao je monaha iz svog sna. Od tog trenutka Kokosin ostaje privržen Timofeju i mjestu koje je stvorio.

Izgleda da je baćuška Timofej volio da dolazi nama, običnim ljudima, u san.

Sudbina nije bila sklona Crkvi mira. Prošlog ljeta je u njoj izbio požar. Kvar na instalacijama. Crkva je potpuno izgorjela. To je izazvalo žalost u Minhenu ali i svugdje u svijetu, gdje je ona doživljavana kao „oaza mira“. Kuća sa muzejom, kapela i vrt su ostali neoštećeni. Bivši gradonačelnik Kristian Ude kao i Uružđenje Crkva mira Istoka i Zapada najavili su da će crkva biti ponovo izgrađena.

Ono što je Timofej ostavio, uvjeren da ispunjava nebesku volju, nije samo građevina, već ideja mira i ljubavi između Istoka i Zapada. To u ovom vremenu kada oružje ponovo govori tamo gdje je Timofejev rođen, kao i širom svijeta, možda zvuči nerealno, nadrealno ili čak naivno - na neki način mimo vremena. Ali poruku mira Timofej je primio iz vanvremene dimenzije. On ju je ljudima samo prenio.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )