„Carmina burana” je uspješna sinteza nespojivih umjetničkih elemenata

Međunarodni festival KotorArt svečano će biti otvoren sjutra, 13. jula, na Dan državnosti Crne Gore, ispred Katedrale Sv. Tripuna, u 21.30 časova.

Otvaranje je posvećeno maestru Miroslavu Miru Homenu, poznatom i voljenom Bokelju, jednom od najcjenjenih dirigenata u regionu. Tom prilikom biće izvedeno djelo koje zauzima posebno mjesto u njegovoj karijeri - “Carmina burana” Karla Orfa. U izvođenju će učestvovati Simfonijski orkestar i hor Narodnog pozorišta opere i baleta Albanije, Hor JUOŠ Narodni heroj Savo Ilić iz Kotora, te solisti sopran Rovena Dželjilji, tenor Matijas Dželji i bariton Armand Ljikaj, a za dirigentskim pultom biće Robert Homen, sin Miroslava Homena.

Tim povodom, Robert Homen govori za “Vijesti”.

Ovogodišnje svečano otvaranje je posvećeno sjećanju na Vašeg oca, maestra Miroslava Mira Homena, koji je davne 1968. godine prvi put u Sarajevu izveo “Carminu buranu”. Scensko izvođenje ovog djela, koje je postavio 1984. godine, zapisano je u istoriji Narodnog pozorišta Sarajevo kao “najuspješnije i najpopularnije izvedeno djelo”. Da li ste imali priliku ranije da dirigujete ovo djelo i kako biste opisali svoje iskustvo izvođenja “Carmine”?

“Carmina burana”, djelo kojim ćemo otvoriti ovogodišnji KotorArt, od posebnog je značaja kada govorimo o dirigentskom opusu moga oca. “Carmina burana” je vjerovatno najizvođenija partitura u Narodnom pozorištu u Sarajevu, izuzev možda “Hasanaginice”, opere koju je tata isto dirigovao dugo godina u istom teatru. U sad već kultnoj koreografiji Dragutina Boldina, a sve sa sarajevskim snagama, horom, orkestrom i baletom opere, uz ispomoć amaterskog hora “Slobodan Princip Seljo” kome je tata također bio dirigent, “Carmina burana” je doživjela mnoga izvođenja i veliku popularnost. Stoga je izuzetno pogodno da i ovogodišnje otvaranje KotorArta, koje će biti u sjećanju na mog oca, bude u znaku tog popularnog djela Karla Orfa. Ja lično, kao i tata, gajim poseban afinitet prema horskoj muzici, tako da sam orijentisan emocionalno prema vokalno-instrumentalnim djelima koja traže veliki sastav kako orkestra tako i hora. Nisam do sada imao priliku izvesti “Carminu buranu”, tako da je ovo za mene premijerno izvođenje, ali sam je pjevao kao član hora još kao student na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, kada je to djelo izvodio pokojni maestro Vladimir Kranjčević. On je bio vrlo pedantan u pripremi, tako da smo djelo vježbali više mjeseci i već tada sam se zajjubio u tu partituru.

Koji su ključni izazovi ili kontroverze povezane s izvođenjem “Carmine Burana” u savremenom svijetu, posebno u kontekstu njene muzičke i tekstualne sadržajnosti?

“Carmina burana” jeste popularna, ali je i vrlo zahtjevna. Danas se rijetko izvodi kako je to kompozitor zamislio, a to je kao neodvojiva cjelina od pokreta, dakle scenski. Međutim, djelo je toliko pjevno, sa pregršt melodija koje na prvu ulaze u uho, da nije čudo da je na repertoaru mnogih svjetskih pozornica, pa makar i bez scenske postavke. Orkestarski sastav je velik. Uz mješoviti hor prisutni su još i troje solista, kao i dječji hor. Sama ta činjenica govori o kompleksnosti djela, ali najviše od svega, izazov je napraviti energetski onakvo djelo kakvo je Orf zamislio. U “Carmini” se slavi plodnost, ljubav, ali jednako tako i ljudske slabosti. Satira je većinom prisutna kroz cijelu kompoziciju. Treba to sve nekako strpati u jednu cjelinu.

Svojom popularnošću “Carmina burana” privlači nove generacije slušalaca klasične muzike. Kako, po Vašem mišljenju, ovo djelo utiče na publiku? Zašto je toliko popularno?

“Carmina burana” je djelo koje je od početka izvođenja bilo hit u domenu klasične muzike. Kombinacija po stilu arhaičnih napjeva, mada se često krivo misli da je Orf koristio gregorijaniku, suprotno opštem mišljenju, nijedan napjev nije iz srednjeg vijeka, već je sve to Orfova originalna muzika, i polimetrije - dobitna su kombinacija. Kada se uz sve to uzme u obzir da su to tekstovi iz srednjeg vijeka, nađeni u samostanu, a koji govore o vrlo nesakralnim temama, onda se može zaključiti da je “Carmina burana” uspješna sinteza inače nespojivih umjetničkih elemenata. Vjerovatno je ta posebnost čini zanimiljivom i svježom i dan-danas.

Osim klasične muzike, privlače Vas i popularni muzički žanrovi, tako da se na sceni pojavljujete ne samo kao dirigent, već i kao član grupe “Gospodnetić-singersi”.

Da, oduvijek sam naginjao raznim muzičkim profilima. Nisam nikad bio orijentisan samo na klasičnu muziku. Po zavšretku srednje škole skoro sam upisao Jazz akademiju u Grazu, ali sam u zadnji čas odustao. Za mene ne postoji dobar i loš muzički žanr već samo loša i dobra muzika, tako da sam uspijevao pronaći sebe u raznim stilovima. Dokaz tome je i sastav “Gospodnetić singersi” u kojem pjevam i u kojem izvodimo muziku od renesanse do 21. vijeka, ali smo dosta veliku popularnost postigli upravo pjevanjem a capella obrada pop i džez pjesama. Ono što je zanimljivo i za mene novo je da u tom sastavu prvi put ja nisam vođa, već sam samo član. To je za mene zahtjevna uloga, jer sam do sada u životu navikao da vodim gdje god sam muzički participirao.

Potpuno drugačije iskustvo imaćete na koncertu u Bratislavi.

Da, imam jednu sjajnu ekipu iz jednog malog mjesta imenom Marija Bistrica koje se nalazi nekih 35 kilometara od Zagreba. U tom mjestu imam kućicu, a tamo vodim i pleh muziku već 7 godina, tako da mi je Bistrica drugi dom. Pozvali su me da odemo na koncert AC/DC u Bratislavi i rado sam se odazvao. Ne samo da ćemo se super družiti par dana već me takva vrsta muzike vraća u dane srednje škole kada sam svirao po raznim sarajevskim bendovima. Moja prva ljubav je hard rok, “Deep purple”, “Zeppelini” i “Queen”, koji su bili uzor mnogim kasnijim bendovima pa i momcima iz AC/DC-a.

Vaš otac je u jednom intervjuu rekao: “Sve češće i sve rađe sam u Kotoru. Boka je za mene pribježište gdje punim baterije”, dok je za Vas Boka “vječna inspiracija i utočište”.

Moj tata je često govorio kako je Boka mjesto gdje može napuniti svoje baterije. Zaista, to je za njega tako i bilo jer je često ‘bježao’ u Boku. Pogotovo negdje u ovim istim godinama u kojima sam sada i ja. Vjerovatno je tome razlog što su ove, ajmo tako reći, srednje godine otprilike zenit jednog umjetnika. U toj dobi umjetnik je na vrhuncu, jer ima puno skupljenog iskustva pomiješanog sa stvaralačkom snagom pa nije čudo da je tata, kao i ja, u svojim pedesetim godinama izuzetno puno dirigovao. Naravno da toliko zalaganja i rada nosi jednim dijelom i stres sa sobom pa je punjenje baterija neophodno. Ja sam se već jednom prilikom oko Boke izrazio kako je ona za mene inspiracija i utočište. Ovo sa utočištem se može prevesti slobodno kao i ‘punjenje baterija’ kako je slikovito rekao moj tata. Ali, za mene je Boka i inspiracija u svakom smislu. Boka je mjesto posebnog značaja kako u kulturološkom tako i estetskom poimanju. Uloga Boke je kroz istoriju bila znakovita na vojnom, ekonomskom, geostrateškom i kulturnom planu, a o njenoj ljepoti ne treba pisati, jer je se ne može opisati. Dovoljno je popeti se serpentinama i zastati na vrhu, te pogledati prema dolje. Nema onoga kome nije zastao dah od tog pogleda.

( Nataša Đačić Božić )