Seul 1988 - atletika, „kraljica dopinga”

Montreal, Moskva i Los Anđeles... Igre koje su obilježili bojkoti zbog političkih razloga morali su da budu zaboravljeni, Međunarodnom olimpijskom komitetu bila je potrebna perfektna smotra.

Izbor je “pao” na Seul, koji je u konkurenciji Nagoje ubjedljivo dobio organizaciju 24. Olimpijskih igara.

Igre u Seulu bile su mnogo zanimljivije nego nekoliko prethodnih. Pojavilo se do tada rekordnih 160 zemalja (bojkotovali samo Sjeverna Koreja, Kuba, Etiopija i Nikaragva), koje je predstavljao 8.391 sportista (6.197 muškaraca i 2.194 žene), koji su se nadmetali u 27 sportova, a igre je sa mjesta događaja pratio čak 11.331 novinar.

I imali su o čemu da izvještavaju - nastupi Kristin Oto, Florens Grifit-Džojner, Mata Bjondija... i doping skandal Bena Džonsona, zauvijek će ostati u sjećanju ljubitelja sporta.

Plivačice iz DR Njemačke su dominirale na otvorenom bazenu “Jamsil”. Samo godinu prije pada Berlinskog zida, te gvozdene zavjese koja je razdvajala svijet na Istok i Zapad, članice čuvenog DDR-a trijumfovale su u 10 od 15 plivačkih disciplina.

Kako to obično biva, jedno ime se izdvojilo od ostalih - Kristin Oto je postala (i ostala) jedina žena koja je osvojila šest zlatnih medalja na jednim Igrama.

Trijumfovala je na 50 i 100 metara slobodnim stilom, 100 leptir i leđno, kao i u štafetama 4X100 slobodno i mješovito.

Godinu kasnije se povukla u svojoj 23. godini, što je produbilo sumnje da su se svi sportisti iz Istočne Njemačke godinama dopingovali.

Met Bjondi, u tom trenutku najbolji plivač svijeta, u Seul je stigao sa samo jednom željom - da nadmaši rekord zemljaka Marka Špica, koji je 1972. godine u Minhenu osvojio sedam zlatnih medalja. Već u prvom finalu, na 200 metara slobodnim stilom, snovi su mu raspršeni, jer je bio tek treći.

Novi udarac zadao mu je Surinamac Entoni Nesti, koji je sa tačno 53 sekunde za stotinku završio ispred Bjondija i postao prvi i jedini tamnoputi plivač sa olimpijskim zlatom.

“Jedna stotinka? Šta bi bilo da sam imao duže nokte”, upitao se nakon te trke tada 22-godišnjak iz Palo Alta (Kalifornija).

Bjondi je, ipak, pokazao koliko je psihički jak - u pet narednih disciplina (50 i 100 slobodno, 4X100 i 4x200 slobodno i 4X100 mješovito) osvajao je zlatne medalje, a srušio je i četiri svjetska rekorda.

I na prethodnim Igrama bilo je doping skandala, ali nijedan nije tako uzdrmao svijet kao onaj koji je otkriven 27. septembra 1988. godine.

Samo tri dana nakon što je u finalu trke na 100 metara oborio sopstveni svjetski rekord (9,79) i porazio najvećeg rivala Karla Luisa, otkriveno je da je Ben Džonson koristio nedozvoljenu supstancu stanozolol.

Kanađanin je odmah diskvalifikovan, a Luisu je dodijeljena peta od ukupno devet zlatnih olimpijskih medalja.

Nastupe žena u “kraljici sportova” (ili kako su atletiku mnogi nakon Seula nazvali “kraljica dopinga”) obilježila je Florens Grifit-Džojner, koja je osvojila tri zlatne (100, 200 i 4x100) i jednu srebrnu medalju (4x400 metara).

Veliko je pitanje, međutim, da li je Flo Džo, koja je aktuelna svjetska rekorderka u dvije najkraće sprinterske discipline, do tog uspjeha došla bez pomoći nedozvoljenih sredstava. Spekulacije o tome još više su produbljene nakon njene smrti 1998.

U svojoj 39. godini je umrla u snu, a zvanični uzrok je i dalje nejasan, iako je u autopsiji navedeno da je imala urođenu moždanu manu.

Greg Luganis je odbranio titule iz Los Anđelesa u skokovima u vodu sa tri i 10 metara. Sedam godina kasnije, Amerikanac je u autobiografiji obznanio da je nosilac HIV virusa i da je to znao prije odlaska u Seul.

Podigla se velika prašina, jer je Luganis u finalu skokova sa tri metra udario glavom u dasku, što je prouzrokovalo manja krvarenja.

Virus, srećom, nije mogao da zarazi ostale takmičare, jer ne može da “preživi” u vodi.

Tenis se vratio u program Olimpijskih igara nakon 64 godine. Taman na vrijeme da u istoriju uđe Štefi Graf - sjajna Njemica jedina je u “bijelom sportu” osvojila sva četiri grend slem turnira i olimpijsko zlato u jednoj godini (u finalu bila bolja do Gabrijele Sabatini).

Sve najvažnije turnire i najsjajnije odličje na OI osvojio je i njen sadašnji muž - Andre Agasi, ali je njemu za to bilo potrebno sedam godina (od 1992. do 1999). Nakon njega to je uspio i Rafael Nadal - naravno, ne u jednoj godini. Niko kao Štefi Graf!

Krista Luding-Rotenburger iz Istočne Njemačke je nakon zlata u brzom klizanju, do kog je stigla šest mjeseci ranije na Zimskim igrama u Kalgariju, stigla do medalje i na Ljetnjim OI u Seulu, jer je bila druga u biciklizmu! Ona je jedina sportiskinja koja je prigrabila medalje na dvije Olimpijade u jednoj godini. Listu heroja zaključila je švedska mačevalka Kerstin Palm, jedina osoba koja je učestvovala na sedam Igara.

U posljednjem nastupu prije raspada države, SFRJ je predstavljalo 157 sportista, koji su stigli do 12 medalja (tri zlatne, četiri srebrne i pet bronzanih).

Na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja popeli su se strijelci Jasna Šekarić i Goran Maksimović, bokser Ante Josipović je odbranio zlato iz Los Anđelesa u poluteškoj kategoriji, kao i vaterpolisti, koji su u finalu savladali SAD sa 9:7.

U timu Ratka Rudića je najmlađi bio tada 20-godišnji Kotoranin Mirko Vičević, a nepune dvije godine stariji je bio Igor Gočanin, koji je rođen u Herceg Novom.

Srebra su osvojili rvač Šaban Trstena, stonoteniski tandem Ilie Lupulesku - Zoran Primorac, kao i obje košarkaške selekcije. U timu Dušana-Dude Ivkovića, koji je u finalu poražen od SSSR (76:63), zapažene uloge su igrala dvojica Crnogoraca rođenih 1966. godine - Titograđanin Žarko Paspalj i Nikšićanin Zdravko Radulović.

Bronze su pripale rukometašima, za koje je sjajno igrao Veselin Vujović, kao i bokseru Damiru Škaru, veslačkom paru Sadik Mujkić - Bojan Prešern, Jasni Šekarić i stonoteniskom duetu Gordana Perkučin - Jasna Fazlić

( Dl.M. )