Mauzolej

Izjava Andrije Mandića o povratku kapele na Lovćen, i sve što jedna takva izjava podrazumijeva, uključujući i elementarnu neuljudnost, zapravo pokazuje sasvim jasno kakvo je poniženje Crne Gore činjenica da je taj čovjek na čelu Skupštine.

Kada on govori o tzv. duhovnoj vertikali to je regrutovanje Njegoša u Sedmi bataljon, to je pokušaj da od najvećeg pjesnika napravite saučesnika u genocidu u Srebrenici... Uostalom, što Andrija zna o duhovnim vertikalama?

Njegoš kao pjesnik zahvata mnogo širi duhovni prostor nego kao hrišćanski sveštenik. Ali, postoji svijest koja mu to ne može oprostiti.

Kada je ideja o Njegoševom mauzoleju na Lovćenu počela da se ostvaruje desila se žestoka ofanziva protivnika. Nije crkva bila u prvom planu jer bilo je vrijeme socijalizma, ali je kampanja bila široka, osmišljena na način koji ćemo kasnije vidjeti i kod Memoranduma i sličnih nacionalnih akcija. Značajni intelekualci su se oglašavali, bilo je tu orkestriranja - od Akademije do čaršijskih budžaka... U slučaju Petra Lubarde neka kasnije objavljena pisma potvrdila su da je bilo i eksplicitnih manipulacija sa velikanima. I sve se svodilo na istu argumentaciju. Njegoševa volja, skromna crkvica i slično...

Zastanimo tu na trenutak. Volja jednog velikog pisca ne može uvijek biti jedina mjera - da je uvažena posljednja volja Franca Kafke danas ne bismo ni znali za njega.

Argument o “skromnosti” teško da pije vodu. Jeste crkvica, ali na vrhu svete planine. Na simbolički najvišoj tački Crne Gore. Teško bi odabir takvoga mjesta mogao biti podveden pod “skromnost”. Prije je riječ o razornoj samosvijesti “pustinjaka cetinjskog”.

Nijesu svi zaigrali po čaršijskim notama: ostalo je zabilježeno da je najveći srpski pisac Miloš Crnjanski snažno podržao ideju i koncept mauzoleja... I nije bio jedini.

Uzgred, priča o tada postojećoj kapeli bila je prevara. To nije bila Njegoševa kapela, već kapela koju je podigao kralj Aleksandar Karađorđević 1925, u čast rođenja svoga sina i prestolonasljednika, a što je i pisalo iznad vrata. Ona je oblikom bila slična staroj kapeli, ali nešto veća. Bilo je i onih kojima je smetao Hrvat Meštrović na Lovćenu, ali ne i na Kalemegdanu i Avali. Sve ovo su opštepoznate stvari ko želi da zna.

A ako ne želite da znate, onda možete vjerovati u svašta... To je, u gnoseološkom smislu osnovno obilježje nacionaliste - spreman je na isključivo na one spoznaje koje mu odgovaraju.

Andrija Mandić spada među one crnogorske Srbe koji nikada nisu razumjeli Crnu Goru. Takvih nije malo, što jeste čudno.

Ovakva izjava to potvrđuje...

Ono što ne razumijete ne možete ni da volite. Naprotiv.

Svaka vlast u kojoj je Mandić je anticrnogorska i antievropska i tu ne treba imati iluzija. Nije u stanju da čestita praznik, ali voljan je da mijenja pejzaž... Ovdje imate potrebu da se gurne prst u oko onoj drugoj Crnoj Gori, onoj koju ne razumijete.

Ima jedna fotografija iz 1991. Osnivački skup Lovćenskih straža. (Tada su Đukanović i Mandić bili na istoj strani, pa je zato današnji DPS autoriteti zaobilaze.) To je bio odgovor na tadašnje verzije iste ove priče o rušenju mauzoleja. Na slici je više desetina ljudi. Mnogi od njih više nisu među živima. I mrtvi, vukovi su to. Vjerujem da bi i živi i mrtvi sa te fotografije i danas branili Mauzolej i Lovćen.

Ili, par godina kasnije, onaj snimak kada Bobo Bogdanović i Cetinjani pjevaju Amfilohiju i akademicima SANU i CANU: “Moraćemo ovih dana branit Lovćen od dušmana”.

Ipak, nije bilo potrebe. Neće biti ni sada. I ova kapela im je kao onaj Prizren, za dogodine... Pa tako - odavde do vječnosti.

A upravo se Premijer Prevarant (istinoljubiv kao ruska wikipedia) sprema da Mandića uvede u vladu.

Čuvenog pomiritelja. Do posljednje kapi krvi...

***

Naredni broj Arta izlazi u subotu, 24. avgusta.

( Balša Brković )