Turizam i vreća za boks

Svake godine tražim za sebe po jednu fotografiju, jednu koja će da opiše sezonu, turizam ili što bi rekli “pik”. Sačuvam je u moru drugih fotografija na telefonu, ali desi se nakon nekoliko godina da je vidim, da se (ne)prijatno iznenadim i vratim u to stanje i vrijeme kad je nastala. To su obično spontane situacije, kao kad upeče zvijezda nebeska, asfalt samo što se ne topi, a dvoje se čuknu ili zviznu kolima, pa se stvore kolone od Kotora do Bara. Ili je to tuča zbog parking mjesta, piratski diskovi ispred Starog grada, nekad je to jelovnik sa greškama u prevodu na engleski, a ima i prelijepih slika, nije da nema, kampovanje na Mirišta, tvrđava iznad Kotora noću, saobraćajni znak Ljuta, Searock festival ili zalazak sunca na Adi.

Neke fotografije sam sam napravio, a neke mi stignu. Kao da ljudi znaju da volim te neobičnosti koje stvarno govore hiljadu riječi. Tako mi je prije nekoliko dana prijatelj poslao fotografiju koja bolje govori o sezoni, turizmu, budućnosti, nama i državi nego sve projekcije, kalkulatori, novi avioni, gužve na Tivatskom aerodromu, vijest na vijestima o procentima pridošlih turista i prihodima od sezone.

Na plaži u Čanju montirana je i vreća za udaranje. Dakle, tu gdje mogu biti tuševi, stolovi za masažu ili stoni tenis, joga podijum ili kakve tende za bijeg od sunca i relaksaciju, u Čanju su na to mjesto postavili vreću da se isprazniš. Nije to naivno? Nije to slučajno? Nije to ni pogrešno!

Jer ko putuje, upada u gužvu, tone u frustracije. Kad jedva nađe parking, kad onako skuvan izađe iz kola, možda više želi da nekoga nabode nego da uskoči u vodu da se okupa. Možda mu ulaz na plažu i ležaljku naplate, a udarac u vreću mora da je besplatan. Udri brate, valja se, welcome to Montenegro!

Da se razumijemo, na velikim plažama u Brazilu ljudi treniraju, bacakaju noge u vis, razne borilačke sportove vježbaju, ne igraju samo odbojku i fudbal. Ali njihove su plaže kao trgovi, prostrane, široke, ima mjesta za sve. Ove naše nisu baš toliko široke, ali eto, turista ima priliku kad izađe iz vode i krene da odmori malo, da čuje kao pljušte pesnice o kakav skaj ili imitaciju kože, da vidi kako neki brat stojički na 40 stepeni mlati zamišljenog protivnika, udara krvnički u vreću kao da je sudnji čas.

Sve je kako treba. Da nema te vreće, bili bi foliranti. Ovako, sve ide svojim tokom. Valjda ćemo naći turiste koji i to vole, pronaći ćemo ciljnu grupu. Samo, moramo da prestanemo da se lažemo. Jer, kad god umislimo da “ovakve ljepote nema nigdje na svijetu”, bolje da forsiramo ono čega stvarno nema, a to je možda vreća za boks na plaži. Znalci će znati bolje od mene da li je vreća za kik boks ili boks, ali i to je sporedno, bitno je da je tu kao simbol, kao slika sezone.

Nekome je ta vreća posljednje što mu padne na pamet, a nekome prva stavka. Ne bi bila tu da nema svoju svrhu. Nema slučajnosti. Potreba i potražnja, nevidljiva ruka tržišta, reći će stručnjaci ekonomisti koji se mogu naći ispod svakog kamena. Dobro je, struja dođe i prođe, gužva je konstanta, zato svako ko je na ivici, ko pizdi na dvnevnom nivou, ko ulazi u crveno, pravac Čanj, da išaketa vreću dok daha ima, a onda trk i skok u vodu. To mora da je dobra priča. To je reklama savršena za naš turizam. Gotov scenario. Pljuštale bi nagrade na festivalima. Bilo bi to iskrenije nego dron snimci prirodnih ljepota uz prenaglašene isprazne epski nabijene rečenice.

Prvo udri pa skoči u vodu!

( Đuro Radosavović )