Sidnej 2000: totalni krah organizatora, rekordi Torpa i Van den Hogenbanda

Kada su u pitanju finansijski aspekti Olimpijskih igara, dva primjera se navode kao pokazatelji o uspjehu i neuspjehu - Los Anđeles 1984. je bio najuspješniji projekat, dok su 16 godina kasnije organizatori smotre u Sidneju doživjeli potpuni krah.

U želji da što bolje organizuju 27. Olimpijadu, Australijanci su se razmetali novcem, gradili veoma skupe objekte, koji su služili samo za tih 17 dana, od 15. septembra do 1. oktobra.

Svjesni koliko su novca izgubili, čelnici Organizacionog komiteta su pokušali da friziraju finansijske izvještaje, ali su revizori bili neumoljivi - Igre su koštale nevjerovatnih 6,6 milijardi australijskih dolara (tada oko četiri, a sada oko 5,6 milijardi eura), a pojedini objekti, kao što su stadioni za konjičke sportove i softbol, nikada više nijesu korišteni.

Na najvećim Igrama u istoriji do Pekinga 2008. godine, na kojima je učestvovao 10.651 sportista (4.069 žena i 6.582 muškarca) iz 199 zemalja svijeta, olimpijsku baklju je upalila domaća atletičarka Keti Frimen.

Nije uobičajeno da aktivni sportista to radi, ali su Australijanci željeli da dokažu da bijelci i Aboridžini, čija je Frimenova bila predstavnica, žive u skladu. Sjajna Australijanka je 10 dana kasnije u velikom stilu osvojila zlato na 400 metara, što je “zapalilo” publiku na stadionu “Australija”.

Stanovnike najmanjeg kontinenta nije previše zabrinuo finansijski slom, jedan čovjek im je, pored Keti Frimen, skrenuo misli sa toga - Jan Torp. Legendarni plivač, koji je tada imao svega 17 godina, blistao je u “Sidnej internešnal akvatik centru” - osvojio je tri zlatne medalje, na 400 metara i u štafetama 4X100 i 4X200 slobodnim stilom, a u sve tri trke oboren je svjetski rekord. Torp je imao veliku prednost u odnosu na konkurente - ogromna stopala, koja su mu, maltene, služila kao peraja.

Nije, međutim, ništa mogao Piteru van den Hogenbandu u trci na 200 metara - sjajni Holanđanin je u polufinalu oborio svjetski rekord (1:45,35), a potom istovjetan rezultat ponovio u finalu. Van Hogenband je kasnije prigrabio i zlato na 100 metara, dok je u najkraćoj disciplini viđena nesvakidašnja situacija - Amerikanci Entoni Irvin i Geri Hol Džunior doplivali su na cilj u istom vremenu (21,98) i podijelili zlato.

Merion Džons je bila prva zvijezda atletskih nadmetanja. Najavila je da je u daleku Australiju došla po pet zlatnih medalja, ali je osvojila tri (na 100, 200 metara i u skoku udalj), kao i dvije bronze. Bila je u centru pažnje svjetskih medija, atletska ličnost godine, heroina Sjedinjenih Američkih Država...

Sve se srušilo kao kula od karata sedam godina kasnije - uplakana Merion je priznala da je koristila nedozvoljenu supstancu tetrahidrogestrinon, zbog čega joj je MOK oduzeo sva odličja iz Sidneja.

Finalna trka na 10 hiljada metara ostaće upisana u istoriju olimpijskog pokreta. Etiopljanin Hajle Gebrselasije je odbranio zlato iz Atlante (to je uspjelo samo Emilu Zatopeku i Laseu Virenu), ali način na koji je to uradio je bio spektakularan - kroz cilj je prošao nakon 27 minuta, 18 sekundi i 20 stotinki, svega devet stotinki ispred Kenijca Pola Tergata!

Jedan od najboljih dugoprugaša svih vremena posljednjih 200 metara trčao je nevjerovatnih 25,4 sekundi, a Tergat “svega” 26,4.

Koliko su bili izjednačeni idoli Afrike, dovoljno govori i podatak da je Amerikanac Moris Grin do zlata u trci na 100 metara stigao sa 12 stotinki prednosti u odnosu na drugoplasiranog Ata Boldona sa Trinidada i Tobaga.

Da je sarajevsko “Zabranjeno pušenje” tada bilo na okupu u originalnom sastavu, možda bi svoje stihove “Hajle Selasije, car Afrike i Azije”, moglo neznatno da promijeni i sa dodatkom Gebr oda počast jednom od najpoznatijih Etiopljana svih vremena...

Fudbaleri Kameruna prvi i posljednji put na nekom velikom takmičenju su opravdali nadimak “nepobjedivi lavovi” - Samuel Eto i drugovi su stigli do zlata, iako su se u finalu sastali sa Španijom, za koju su igrali Ćavi, Pujol, Marćena, Angulo, Albert Luke, Albelda, Kapdevila, Tamudo...

“Furija” je na utakmici koju je uživo gledalo čak 104.098 ljudi na stadionu “Australija”, povela već u 2. minutu golom Ćavija, a u nadoknadi prvog poluvremena na 2:0 je povisio njegov tadašnji saigrač iz Barselone, Gabri.

Ivan Amaja je u 53. minutu postigao autogol, a Eto u 58. izjednačio na 2:2. Stiglo se do penala, u kojima su Afrikanci bili nepogrešivi, a Amaja izrastao u potpunog tragičara, jer je u 3. seriji toliko jako zatresao prečku, da se ljuljala do Atine 2004. godine...

Prvi put otkada se takmičio, američki košarkaški drim-tim bio je na pragu poraza. U spektakularnom polufinalu, Litvanija je mogla do pobjede, ali su Vins Karter, Kevin Garnet i drugovi nekako odbili napad tada fenomenalnog Šarunasa Jasikevičijusa i slavili sa 85:83.

U finalu je pala Francuska (85:75), ali to je bio uvod u prekid dominacije, koji je uslijedio četiri godine kasnije, kada je Argentina u polufinalu savladala SAD, a potom i Italiju.

Četvrta i posljednja Jugoslavija (nakon Kraljevine, FNRJ i SFRJ) koja je nastupala na Olimpijskim igrama osvojila je samo tri medalje u Sidneju - po jednu svih boja. SRJ je postala olimpijski šampion u odbojci. Izabranici Zorana Gajića, među kojima su bila tri Crnogorca - Goran Vujević, Igor Vušurović i Vladimir Batez, mučili su se u prvoj fazi.

U prva dva kola su poraženi od Rusije (3:1) i Italije (3:2), a posljednji voz za četvrtfinale uhvatili su pobjedama nad SAD (3:0), Argentinom (3:1) i Južnom Korejom (3:2).

Velika Holandija je u četvrtfinalu pala tek nakon 17:15 u 5. setu, a u polufinalu i finalu nije bilo dilema - prva postava, u kojoj su igrali Nikola i Vanja Grbić, Vujević, Vušurović, Đula Mešter, Ivan Miljković i Vasa Mijić, sa po 3:0 je pregazila selekcije koje su joj nanijele poraze na startu, Italiju i Rusiju.

Jasna Šekarić je osvojila četvrtu olimpijsku medalju (srebro u pucanju vazdušnim pištoljem), a bronza je pripala vaterpolistima. Crnu Goru su predstavljali pomoćni trener Petar Porobić, te Veljko Uskoković i Nenad Vukanić.

( A. H. )