Lažna obećanja NATO-a podstiču neutemeljene nade Ukrajine

Na ovogodišnjem Samitu NATO-a u Vašingtonu, obilježavajući 75. godišnjicu alijanse, lideri su ponudili Ukrajini novu dozu lažne nade u njenom ratu protiv Rusije - što je gore nego ne učiniti ništa.

Bilo vojnim angažmanom ili pojačanom podrškom, pretvaranje da NATO trenutno može donijeti pobjedu Ukrajini, ili je osigurati kasnije, podstiče lidere zemlje da odlažu suočavanje sa svojim teškim okolnostima. Štaviše, to prijeti da dodatno ugrozi članice NATO-a bez bezbjednosne koristi.

Ova predstava nije nova, ali sada je posebno loše vrijeme za nju.

Nakon neuspjeha ukrajinske kontraofanzive prošle godine, počinje da se prihvata činjenica da njene snage ne mogu povratiti izgubljene teritorije. Zapravo, uprkos prilivu teške zapadne pomoći, Kijevu bi mogao biti izazov i da zadrži ono što ima, što je okolnost koja sugeriše da bi trebalo da počne da koristi pregovore s Moskvom kako bi okončao ili čak zamrznuo sukob putem primirja sada, prije nego što se situacija na bojnom polju pogorša i prostor za pregovore smanji.

Ali umjesto toga, Vašington i evropske prijestonice, nažalost, još jače - makar retorički - nastavljaju da tvrde da će Ukrajina jednog dana ući u NATO. Zapravo, nakon promovisanja nejasnog “mosta” ka eventualnom članstvu Ukrajine prije samita, tokom okupljanja NATO lideri su tvrdili da je Ukrajina na “nepovratnom putu” ka ulasku.

U posljednjim sedmicama SAD su takođe potpisale desetogodišnji bezbjednosni sporazum s Kijevom i odobrile upotrebu američkog oružja od strane ukrajinskih snaga na ciljeve unutar Ruske Federacije. U međuvremenu, uz podršku lidera u baltičkim državama, francuski predsjednik Emanuel Makron predložio je slanje kopnenih trupa NATO-a u Ukrajinu, dok je predsjedavajući Združenog generalštaba SAD-a nagovijestio da je raspoređivanje NATO instruktora u Ukrajinu neizbježno.

Ali, kao što smo već argumentovali, bilo bi glupo primiti Ukrajinu u NATO – sada ili ikada.

Bilo koji mogući scenario pristupanja Ukrajine predstavlja nerješivu dilemu: zemlja ne može biti primljena dok je u ratu s Rusijom – najvažnije zato što bi to odmah bacilo NATO i Rusiju u nuklearnu krizu. Štaviše, bilo kakva obaveza da se brani Ukrajina u budućnosti ne bi bila vjerodostojno sredstvo odvraćanja. Garant alijanse, SAD, već su jasno pokazale da neće ratovati i rizikovati nuklearni rat u ime Ukrajine, čak i kada je njen opstanak na kocki, jer SAD nemaju vitalni interes da to učine – što je bivši predsjednik Barak Obama eksplicitno izjavio 2016. godine.

Jednostavno rečeno, obećanja Zapada su prazne priče, a članstvo Ukrajine u NATO-u trenutno izgleda kao da nije opcija. Makronov predlog djeluje prilično neozbiljno, a američki sporazum je suštinski simboličan. Ipak, čak i lažna obećanja mogu donijeti stvarnu opasnost, a to se može manifestovati na nekoliko načina.

Prvo, svaka opcija članstva Ukrajine u NATO-u, ma koliko bila nepouzdana, ne briše ključni uzrok rata, dajući Rusiji podsticaj da produži sukob kako bi spriječila pristupanje Ukrajine. Kao s nacrtima sporazuma koje je Rusija podnijela u decembru 2021. i pregovorima u Istanbulu vođenim u martu i aprilu 2022. godine, svako rješenje će neizbježno biti uslovljeno time da Ukrajina ne uđe u NATO.

Drugo, lažna obećanja podstiču lažnu nadu, što će samo motivisati Ukrajinu da nastavi da prati svoju neuspješnu strategiju kako bi povratila sve izgubljene teritorije i izbjegla pregovore s Moskvom.

Trenutno je vjerovatno najbolja opcija za Ukrajinu da se ukopa i usvoji defanzivnu strategiju, dok istovremeno inicira mir ili barem pregovore o primirju. Zapadna podrška može pomoći Kijevu da drži svoje linije fronta i uznemirava ruske ciljeve neko vrijeme, ali ne može nadoknaditi nedostatak ljudstva u Ukrajini, posebno dok je i sama industrijska baza Zapada pod pritiskom da obezbijedi dovoljno vatrene moći da parira Rusiji. Nastavak rata obećava samo dalje iscrpljivanje ukrajinskih snaga i eventualnu mogućnost ili sloma linije fronta ili političkog kolapsa.

Naravno, Rusija možda neće biti voljna ni da prihvati primirje s teritorijalnim statusom kvo, a uspješni pregovori mogli bi da potraju godinama. Ali ono što NATO retorika pomaže da se odloži nije siguran mir, već početni koraci ka njemu. A ti koraci zahtijevaju, najmanje, političku promjenu ka prihvatanju da rat neće završiti s potpunom pravdom za Ukrajinu i tako što će Rusija predati sve što je zauzela.

Ukrajina takođe nije monolitna u nepopustljivoj podršci povratku svih teritorija po svaku cijenu. Sve veći broj Ukrajinaca sigurno bi želio promjenu kursa i prestanak bacanja života na sve nedostižnije ciljeve. Lažna obećanja Zapada podržavaju manje praktičnu alternativu.

Uz to, dok cijena lažne nade najviše košta Ukrajinu, ona takođe povećava rizik za Amerikance i druge članice NATO-a. Što rat duže traje, veća je prijetnja od eskalacije. To je već evidentno u pristupu “rezanja salame”, koji su SAD preuzele, šaljući Ukrajini sve dugometnije oružje i odobravajući njihovu upotrebu na ciljeve unutar Rusije.

U posljednjim sedmicama Ukrajina je već koristila svoje kapacitete da napadne ruske radarske stanice, koje su dizajnirane da pružaju rano upozorenje u slučaju američkog nuklearnog napada. A prošlog mjeseca submunicija iz američkog projektila ispaljenog od strane ukrajinskih snaga pala je na civilne posjetioce plaže u Sevastopolju, na Krimu, vjerovatno nakon što je presretnuta od strane ruske protivvazdušne odbrane.

Ovi događaji izazivaju akutne zabrinutosti. Napad na sisteme ranog upozorenja umanjuje povjerenje Rusije u njenu sposobnost da odgovori u slučaju američkog nuklearnog prvog udara, čime se povećava rizik od upotrebe nuklearnog oružja od strane Rusije. Ali vjerovatniji ishod je da će Moskva odgovoriti na napade na svom tlu uz pomoć američkog oružja pronalazeći načine da direktno cilja SAD ili njihove pomagače. Ukrajinski napadi u Rusiji takođe postavljaju pitanje mogu li SAD zaustaviti Kijev da ih ne uvuče u direktan sukob kako situacija postaje sve ozbiljnija.

Analitičari koji sebe vide kao pristalice Ukrajine često insistiraju da Zapad ne smije popustiti pred “nuklearnom ucjenom” jer je eskalacija do nuklearnog rata malo vjerovatna. Ali tačan naziv za “nuklearnu ucjenu” je “nuklearno odvraćanje”, i ne zahtijeva uvjerenje da će se katastrofa dogoditi, već strah da bi do nje moglo doći. Ovi komentatori izgleda vjeruju da nas naša sposobnost odvraćanja Rusije oslobađa tereta da budemo odvraćeni od njih – kao da igramo igru kukavice bez shvatanja da je rizik od sudara obostran.

Ova logika je izopačena u bilo kojim okolnostima, ali posebno u slučaju Ukrajine, gdje je ravnoteža odlučnosti između SAD-a i Rusije pretežno u korist potonje. Rizik od nuklearnog rata može biti nizak, ali njegove apokaliptične posljedice zahtijevaju da radimo na tome da tako i ostane.

Ipak, ove sedmice NATO je nastavio svoju neodgovornu politiku prema Ukrajini: pružajući lažnu nadu, čineći mir manje vjerovatnim i rat opasnijim. Drugačiji tip samita, prožet realizmom, bi priznao da Ukrajina ne može pobijediti u velikom smislu kako je definisala pobjedu, i da je NATO neće braniti.

To bi bio most ka boljim izgledima za razuman mir u Ukrajini, a da ne spominjemo poboljšanu bezbjednost za NATO.

Autori članka su stipendista Kristofer Mekalion i Bendžamin H. Fridman, direktor politike u Fondaciji Defense Priorities

prevod: S. Strugar

( Politico )