Mitropolit i Lovćen

U živopisnom mjestu blizu jadranske obale postoji crkva-grobnica u kojoj je sahranjen jedan veliki južnoslovenski umjetnik. On je bio deklarisani hrišćanin, ali je svojim genijalnim djelom ponekad izlazio iz okvira crkvenih kanona i očekivanih formi. Pa ipak, pored šarenolikog stvaralačkog opusa, ostajući duboko u duši vjernikom, poželio je da se sahrani u crkvi, gdje i danas počiva. Ako mislite da govorim o NJegošu, varate se. Riječ je o Ivanu Meštroviću i crkvi Presvetog Otkupitelja u dalmatinskom Petrovom polju, zavičaju familije Meštrović. Iako originalna, sa izraženim elementima sinkretizma, ovo jeste rimokatolička bogomolja u kojoj se, po umjetnikovoj zavjetnoj želji, redovno ”glagolja misa na narodnom jeziku”. Sličan umjetnički put, i istu predsmrtnu želju, imao je i NJegoš, ali mu je poništena i oteta, spletom smutnih istorijskih okolnosti. U toj otimačini učestovao je i sam pokojni meštar Ivan (nije moguće da nije čuo ni znao za protivljenja tolikih umjetnika projektu koji mu je naručen), ali je njegova odgovornost minimalna i posredna. Krivi smo mi…

Trenutna javna prepucavanja oko ”obnove NJegoševe kapele na Lovćenu” imaju suvišne i nezdrave negativne tonove. Jednoj strani takva tema djeluje poput meteora koji će spržiti Crnu Goru a njeni predlagači im liče ako ne na vanzemaljce, onda bar na van-crnogorce (van-zemljake). Drugi, rekao bih, ovom temom žele da pokrenu građane Crne Gore na razmišljanje, preispitivanje, javnu diskusiju i moguće pomirenje. Šta vam zvuči fantastičnije? Smrtonosni meteor koji šalju vanzemljaci? Ili pomirenje? Meni lično ovo drugo zvuči plemenito, ma kako djelovalo nerealno (”A snovi najčešće vrede, tek kad s tobom osede...Kad s tobom ostare...” Đ. Balašević). Moj mali doprinos pokušaju da prepucavanje i vika pređu u dijalog, glasi: inicijativa za obnovu kapele nije nova. Ona bukvalno traje od njenog rušenja 1972., a prethodila joj je široka javna rasprava protiv izgradnje mauzoleja, i prilično ”gluv” stav ondašnjih vlasti prema iskazima te polemike. Uglavnom, još prije 12 godina, 25. juna 2012.g. Mitropolit Crnogorsko-primorski Amfilohije pisao je tadašnjem premijeru Crne Gore g. Igoru Lukšiću. U tom mitropolitivom dopisu, pored ostalog, ističu se sljedeće činjenice:

A) 1845. godine, po svjedočenju M. Medakovića NJegoševog sekretara i Vuka Popovića, sveštenika iz Boke, NJegoševog savremenika, a i posrednih svjedočenja LJ. Nenadovića, I. Sekulić i J. Kovaljevskog, vladika Rade se angažovao oko gradnje crkve na Lovćenu, i oko redovnog bogosluženja u njoj. Lično je položio kamen temeljac za crkvu, i ostavio amanet da u njoj bude sahranjen, pod prijetnjom prokletstva ako se tako ne uradi. Ne vidim drugi i bolji razlog, od autentičnosti svih ovih svjedočanstva, zašto su Crnogorci, uz osobitu svečanost, i lično prisustvo knjaza Danila i knjeginje Darinke, upravo to uradili 1855.g. Naime u danima poslije smrti NJegoševe, veliko nevrijeme nije dozvoljavalo da se krene na Lovćen, pa je Petar Drugi, privremeno bio sahranjen u Manastiru, sve do te 1855. Ako to nije bila izričita NJegoševa želja, zapečaćena prijetnjom prokletstva, upravo onako kako prenose brojni hroničari i savremenici, naknadno nošenje mitropolitovih ostataka na vrh lovćenske pustinje, u malu crkvicu (kapelu) ne bi se moglo ničim razumnim objasniti. (Za moje shvatanje, lični odgoj i svjetonazor, ovdje bi trebala da stoji jedna osveštana tačka, poslije koje ne bi trebalo trošiti riječi na bilo kakvu diskusiju oko toga treba li nam kapela ili ne. Ali..)

Zato bih dodao: O gradnji ove NJegoševe crkve iscrpno će pisati i Jefto Milović u ”Istorijskim zapisima” iz 1951. On je naime, u Državnom arhivu u Zadru, naišao na obilje dokumenata bečke carske administracije u Dalmaciji, u kojoj je nedvosmisleno vidi kako tokom 1845. NJegoš gradi crkvicu na Lovćenu, uz veliku nedoumicu autora oko toga iz kojih motiva on to radi? U jednom od tih izvještaja okružni kotorski poglavar Gabrijel Ivančić pretpostavlja sledeće (pazite sad ovo!!!): ”Izgledalo je da NJegoš priželjkuje da ona privuče pažnju udaljenih naroda da bi se oni još bolje uvjerili u njegova religiozna osjećanja ”.

B) Austrijska oružana dejstva tokom 1916.g. su NJegoševu kapelu toliko oštetila da nadležni njeguški sveštenik paroh Dugodoljski Đuro Pejović aktom br.9 od 22. oktobra 1921. upućenim Cetinjskom crkvenom sudu, a u svojstvu člana Komisije za procjenu štete, kaže da će se crkva ”ako ostane u takvom stanju, naredne zime srušiti u Koprivnu valugu” (jedan od lovćenskih toponima)!

V) Mitroolit Gavrilo Dožić je zatražio prijem kod kralja i zamolio ga da odustane od namjere da na Lovćenu podigne spomenik-mauzolej rad Ivana Meštrovića, što je kralj prihavtio pa je namjeru i sredstva za mauzolej preusmjerio na Avalu da tamo Meštrović podigne spomenik Neznanom junaku (do danas postojeći), a sve u duhu unapređenja srpsko-hrvatskih odnosa u novonastaloj državi.

A ja bih dodao da, koliko mogu da razumijem ono što je dokumentovano, prvobitni Meštrovićev mauzolej planiran po narudžbini Karađorđevića, nije bio lišen religiozne simbolike (bar ne koliko ovaj iz 1972.g.), čak se uslovno mogao smatrati crkvom sličnom onoj u Petrovom polju gdje i sam Meštrović počiva, - ali je i takva bile previše avangardna za vrh SPC koji je tražio obnovu sa minimalnim odstupanjima od NJegoševog originala.

G) U tom pravcu kreće se svjedočanstvo inženjera Veliše Popovića iz Podgorice da je ahritekta Pero Popović iz Beograda dobio ”strog zadatak da obnovljena crkva bude što je moguće više identična sa porušenom crkvom, kako po obimu, tako i po izgledu”. I drugo svjedočanstvo V. Popovića da je ”čitav kamen od stare crkve prikupljen i utrošen za novu crkvu” kao i da je ”novi kamen uzet iz kamenoloma sa mjesta zvanog Zlatarica na Ivanovim Koritima”. I konačno, Popović svjedoči da je u oltarsku apsidu nove crkve ugrađena stara ploča – žrtvenik , na kome je služena liturgija, kako u staroj tako i u obnovljenoj crkvi

D) Istoričar Dušan Vuksan, član Glavnog odbora za obnovu hrama i prenos NJegoša na Lovćen (jer su njegovi zemni ostaci usljed ”ranjavanja” kapele 1916. prenijete u Cetinjski manastir), u svojoj ”Spomenici Petra Drugog Petrovića NJegoša, 1926” kaže da je „oblik i veličina kapele ostao isti: nova kapela podignuta je na temeljima stare“, samo što je „prostor oko kapele mnogo proširen, podzidan i obzidan kamenom veoma lijepim od iste vrste lovćenskog kamena. Vrata su od bronze, preko njih je krst i inicijali Vladike Rada (P. P.) i dva orla“.

Đ) Na Malu Gospođu, 21. septembra 1925, zemni ostaci Vladike Rada bili prenijeti i pohranjeni u novi umjetnički sarkofag u crkvi, uz učešće Patrijarha srpskog Dimitrija i šestnaest arhijereja SPC, Episkopa češkog Gorazda, Kralja Aleksandra sa članovima Kraljevske Vlade, predstavnicima Akademija i svih državnih, naučnih, kulturnih i prosvetnih ustanova tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kao i oko 15.000 ljudi sabranih na Cetinju iz svih krajeva Kraljevine.

A ja bih dodao: Ne pamti se niti je zabilježen i jedan glas protesta, a kamoli kakva barikada ili bilo kakav vid otpora, na vjekovima slobodarskom i prema svakom okupatoru prkosnom Cetinju, kada je u pitanju ova manifestacija na vrhu Lovćena, uz načalstvo kralja Srba, Hrvata i Slovenaca i srpskog patrijarha! Zašto? Pa zato što u glavama ondašnjih Crnogoraca nema ni pomisli o bilo kakvoj okupaciji. Velika većina učesnika i vođa Božićne pobune, kasnije je zatražila i dobila pomilovanje od kralja Aleksandra. Ne bi Crnogorci tražili pomilovanje od okupatora, da su – kako nam to danas predstavljaju – Nikolinog unuka doživljavali kao takvog. Takvog otpora prema Crkvi nema na Cetinju nikada, ni u narednim prilikama kada Cetinjski manastir posjećuje srpski patrijarh German (da ustoliči mitropolita Danila Dajkovića) 1961.g.; ni u jesen 1989.g. kada kompletan vrh SPC vrši parastos kralju Nikoli, kraljici Mileni, te princezama Kseniji i Vjeri; ni 1990g. kada srpski patrijarh Pavle dolazi da ustoliči mitropolita Amfilohija, ni 1999.g. kada patrijarh Pavle sa drugim arhijerejima SPC baš u Cetinjskom manastiru dolazi da zavladiči sadašnjeg mitropolita Joanikija, tada kao vikarnog episkopa budimljanskog (pomoćnika mitropolita Amfilohija). I ne samo da nema otpora, nego su viđeni i birani Cetinjani učestvovali u ovim svetkovinama. Kad se prvi put pojavio taj fenomen otpora (jednog broja građana) crkvenom vrhu i pokušaja ometanja bogosluženja? Tek - 2021. Onda kada je prethodno, prvi put u istoriji jedan crnogorski vladar smijenjen putem izbora, na miran način. Ko je organizovao i ko je odgovoran za (očigledno vještačko) izazivanje tog otpora? Pa taj smijenjeni vladar uz svoje, raznovrsne saradnike.

E) Anti-monarhistička i anti-buržoaska Vlada SR Crne Gore 1952.g. obnavlja ideju kralja Aleksandra o spomeniku-mauzoleju 30 godina poslije prve iste takve (ili veoma slične) inicijative kraljevskog doma Karađorđevića.

A ja dodajem: Iz ovoga se jasno vidi da pojam i ideja kapele kao grobnog mjesta = pravoslavne bogomolje jeste ideja Petrovića, a da je mauzolej ideja Karađorđevića. NJu su kasnije preuzeli ovdašnji komunisti. (Kao što su preuzeli ”Beli dvor” na Dedinju, Dvor na Bledu… i mnoge druge buržoaske raskoši). Dakle, na nivou ideja: kapela je – Petrovića, a mauzolej je – Karađorđevića.

Protiv takve ideje crnogorskih komunista svoj glas su digli velikani crnogorske i jugoslovenske umjetnosti. Mitropolit u svom pismu ističe Petra Lubardu i Miroslava Krležu.

A ja dodajem: Rista Stijovića, Mešu Selimovića; (skoro naiđoh i na jednu pjesmu Skendera Kulenovića u kom je opjevan Lovćen sa kapelom ”Ničija već moja” (Tarih za Lovćen)); Miodraga Bulatovića, Ivana V. Lalića, Stevana Raičkovića, Vaska Popu, Dušana Kostića, Mihajla Lalića; arhitektu i umjetnika Aleksandra Deroka; Gligora Stanojevića, slikara i akademika Mila Milunovića i mnoge druge…

Kapela se u momentu njenog rušenja nalazi u grbu SR Crne Gore; (dodao bih- i u grbu FK Lovćen) a stavljena je i pod zaštitu države, kao kulturno-istorijski spomenik, upisana u cetinjski registar zaštićenih nepokretnih spomenika kulture, rješenjem br. 01 770/1 od 7. jula 1961. od strane Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore.

Ž) Protiv rušenja kapele urednu, i zakonski predviđenu, tužbu podnijeli su mitropolit Crnogorsko-primorski Danilo Dajković i unuk kralja Nikole, knez Mihailo Petrović. Ali prevagnulo je mišljenje samoumišljenog ”teologa, pjesnika i filosofa” Veljka Milatovića koji je, zalažući se za „autentičnost i izvornost“ NJegoša, rekao: „dužni smo da tumačenje njegovog djela, pjesničkog i državničkog, oslobodimo balasta romantičarske i folklorne naivnosti, pravoslavne i građanske mitomanije…“

Z) SO Cetinje, glavni nosilac, po naredbi sa viših instanci, gradnje mauzoleja i rušenja crkve, ipak je 28. januara 1985. g. donijela odluku da se kapela sagradi od kamenja zbačenog sa Lovćena, pored hrama Preobraženja na Ivanovim Koritima; no pošto je Mitropolija, zbog opravdanih razloga, odbila da uđe u Komisiju za gradnju, konačno je odlučeno (12. aprila 1985) „da se za sada ne gradi“.

I) Riječ je o najstarijoj crkvi posvećenoj Svetom Petru Cetinjskom, pa bi to bio dovoljno jak i primaran razlog da se ta crkva obnovi na svom starom mjestu. A ako nije moguće podići je na istom mjestu (izgleda da je to atrijum mauzoleja) na kome je NJegoš svojom rukom položio kamen temeljac i na kome je bila sagrađena i obnovljena 1925. godine, podići je (zahtjeva se u mitropolitovom pismu) u neposrednoj blizini, na prostoru između izlaska iz (čudovišnog) tunela i atrijuma mauzoleja (tu postoje dva proširenja, na stazi prema mauzoleju, potpuno adekvatna za veličinu izvorne NJegoševe zadužbine, bez kasnije (1925) dograđene ograde). Stručni Odbor za obnovu hrama Sv. Petra i ispunjenje NJegoševe volje i zavještanja, koji će osnovati Vlada, obnavljaće izvornu crkvu, kakva je bila prije austrijskog rušenja (1916), koristeći pritom iskustvo velikog arhitekte Nikolaja Krasnova, kao i sačuvani materijal srušene crkve na Ivanovim Koritima, oltarski žrtvenik – ploču iz prve crkve, sačuvanu (1925) u obnovljenom hramu, kao i ostale elemente iz njene unutrašnjosti (pohranjene, nadamo se, i sačuvane u Biljardi i kotlarnici zgrade Cetinjske opštine). Meštrovićev mauzolej ostaje na svom mjestu, kao izraz duha svoga vremena, i njemu saglasnog mitomanskog tumačenja NJegoševe ličnosti i djela, samo sa tom bitnom razlikom što će zemni ostaci Vladike Rada biti po šesti put ekshumirani (nadamo se i posljednji), oslobođeni iz mauzolejskog podruma (=utamničenja) i vraćeni u njegov hram.

Ovo Amfilohijevo pismo pokazuje da smo, do nedavno, i na ove teme mogli da komuniciramo civilizovano, i da one nijesu unosile toliki nemir među građane Crne Gore, kako to pojednici danas žele da predstave. Tvrdim da na dramatizovanje ove teme utiču ljudi koji su nekada o njoj diskutovali civilizovano, ali su u međuvremenu ostali bez političke vlasti i moći, pa su spremi da rizikuju društvenu stabilnost ne bi li to sve povratili. Naime, godinu dana poslije pisma Lukšiću, tačno na 200. godišnjicu NJegoševog rođenja 2013.g. mitropolit Amfilohije će pisati novom (starom) premijeru Milu Đukanoviću. To pismo počinje riječima:

Dobro se sjećam da ste mi negdje prije desetak godina, pri razgovoru o povratku Crkve na Lovćen izričito rekli: „…to bi trebalo učiniti…“. Podsjećajući Vas na te riječi, koristim priliku da Vam dostavim pismo koje sam 25. juna 2012. godine uputio ondašnjem premijeru, a sadašnjem ministru spoljnih poslova u Vladi Crne Gore dr Igoru Lukšiću, a u vezi sa ovim pitanjem.

Kako se radi o već publikovanoj i zvaničnoj korespodenciji dvije institucije, ja ovim povodom ne ”otkrivam Ameriku” u vezi činjenica, ali podsjećam, da smo, ne tako davno, o svemu ovome pričali bez ovolikih tenzija. Bitne tačke mitropolitovog pisma Lukšiću naveo sam kako bih testirao miran san onih koji danas javno i navodno ”stručno i kompetetno” odriču svaku pomisao o obnovi kapele, i koji varvarizmom i nepristojnošću smatraju i najmanji pokušaj da se o ovoj, očigledno složenoj temi, demokratski i građanski diskutuje.

Uvjeren sam da sa NJegoševim vječnim počinkom ili bar sa našim spokojem u vezi njegovog pokoja, stvari ne stoje kako bi trebalo da stoje. Kao što sam uvjeren da meštar Ivan Meštrović sasvim bogougodno počiva u hrišćanskoj crkvi Presvetog Otkupitelja u dalmatinskom Petrovom polju, koja je izgrađena kao porodična kapela ove porodice, nekih pola vijeka prije mauzoleja na Lovćenu. Hoću reći, nije se nje šjor Ivan sjetio pod kraj zemaljskog žitija, nego je, kao prosvećeni vjernik i lični prijatelj raznih kardinala (rizikujem protestnu notu jedne od susjednih zemalja, ako bih rekao imenom i prezimenom kojih), od početka znao šta je novozavjetna crkva/kapela, a šta granitno-mermerno zdanje dostojno asirskih ili egipatskih starozavjetnih imperatora.

Ali to nijesu znali oni među nama koji nijesu dijelili ni NJegoševa i Meštrovićeva duhovna uvjerenja, i koji su protiv NJegoševe volje, srušili pravoslavnu bogomolju na Lovćenu. One istu za koju austrijski službenik iz 1845.g., sa početka ovog teksta, mudro pretpostavlja da je ona izraz NJegoševih ”religioznih osjećanja”.

( Gojko Perović )