Da li Demokrate mogu da pobijede nakon Bajdenovog povlačenja?

Američki predsjednik Džo Bajden je donio odluku da se povuče kao predsjednički kandidat Demokratske stranke ove jeseni, što je transformisalo američku politiku. Ova odluka dolazi nakon istorijskog jula u Sjedinjenim Državama, mjeseca obilježenog dalekosežnim odlukama Vrhovnog suda i pokušajem atentata na bivšeg predsjednika Donalda Trampa uoči Republikanske konvencije.

Bajdenova odluka, na koju su ga podstakli mnogi zvaničnici i donatori Demokratske stranke i koju su mnogi birači podržali, bila je ispravna. Nakon debate koja je široko ocijenjena kao debakl za Bajdena, njegove godine su učinile gotovo nemogućim da uvjeri američki narod da zaslužuje još četiri godine – i da je bilo nemoguće da uvjeri ljude da Trump ne zaslužuje. Preuranjeno je pisati o Bajdenovom nasljeđu, ako ni zbog čega drugog jer mu mandat još uvijek traje oko šest mjeseci. Ali povlačenjem je značajno eliminisao potencijalnu kritiku da je ostankom u trci otvorio put za nasljednika koji dijeli malo njegovog opredjeljenja prema američkoj demokratiji i ulozi zemlje u svijetu. Zapravo, da je Tramp pobijedio Bajdena u novembru, kako su ankete predviđale, to bi u velikoj mjeri zasjenilo Bajdenova dostignuća kao predsjednika. Postoje velike šanse da će potpredsjednica Kamala Haris biti demokratski kandidat. Bajdenova podrška će joj pomoći. Ali to ne rješava stvari, jer Bajden ima samo ovlašćenje da oslobodi stranačke delegate koji su mu posvećeni, a ne da ih prisili da podrže nekog drugog.

Dakle, Demokratska konvencija u Čikagu ovog avgusta će biti otvorena, i četiri sedmice između sada i tada mogle bi značajno uticati na ono što će se tamo desiti. Haris bi se mogla praktično kandidovati bez protivljenja, ili bi se mogao pojaviti jedan ili više izazivača. Pod pretpostavkom da ona prevlada, potonji scenarij bi zapravo mogao biti u njenu korist, jer bi taj proces dodatno izbrusio njene političke vještine, pomogao joj da bude viđena kao pobjednica i omogućio joj da izađe iz sjenke nepopularnog predsjednika.

Taj proces bi takođe bacio svjetlo na Demokratsku stranku u trenutku kada se treba ponovo predstaviti biračkom tijelu. To je neophodno, jer Tramp i senator Džej-Di Vens, njegov izbor za potpredsjednika, obećavaju da će biti snažni kandidati. Čak i ako Haris u trci i izgubi od njih, ankete sugerišu da bi nadmašila Bajdena, poboljšavajući šanse demokrata da osvoje Predstavnički dom (zadržavanje kontrole nad Senatom izgleda nedostižno) i time spriječila republikance da kontrolišu cijelu saveznu vladu.

Tramp je malo ispred Haris u anketama, ali ona bi mogla dobiti podsticaj u narednom mjesecu kako bude ulazila u centar pažnje. Tužilačke vještine Haris, koje je izbrusila kao tužiteljika i kasnije kao glavna tužiteljka Kalifornije, biće joj korisne u kampanji. Ona je dobro pozicionirana da se suprotstavi ekstremnom anti-pobačajnom stavu ovog Vrhovnog suda, kao i Vensu. Takođe bi imala korist od odsustva žene ili manjine na republikanskoj listi.

Jedan neizbježan izazov je ono što bi se moglo opisati kao dilema Hjuberta Hamfria. Godine 1968, Hamfri, koji je tada bio potpredsjednik, osvojio je demokratsku nominaciju nakon što je tadašnji predsjednik Lindon Džonson odlučio da se ne kandiduje za reizbor. Riječi u Bajdenovom pismu o povlačenju bile su slične umnogome onima koje je Džonson koristio prije 56 godina, glavna razlika je bila ta što je Bajden svoju izjavu dao na X-u (bivši Twitter), a Džonson se pojavio na nacionalnoj televiziji. Dilema je sljedeća: kako izgledati lojalno i preuzeti zasluge za ono što je bilo popularno u jednom predsjedništvu, a da ne budete opterećeni nepopularnim politikama. Godine 1968, to je bio Vijetnamski rat koji je zakomplikovao Hamfrijev pokušaj, jer mu je bilo teško distancirati se od politike s kojom je bio povezan i od šefa koji nije tolerisao nelojalnost. Danas nijedno pitanje ne dominira javnom raspravom, ali i dalje postoji potreba da se demokratski kandidat razlikuje od Bajdena, jer je aktuelna vladavina postala teret u vremenu kada mnogi traže promjenu. Svako ko sumnja u to, samo treba pogledati nedavne rezultate izbora u Južnoj Africi, Indiji, Velikoj Britaniji i Francuskoj. To znači da bi demokratski kandidat, bilo Haris ili neko drugi, trebao prihvatiti Zakon o smanjenju inflacije i Zakon o čipovima i nauci, napore za borbu protiv klimatskih promjena i odbranu demokratije, pristup abortusu i kontroli rađanja te vojnu pomoć Ukrajini. Ali to takođe sugeriše da bi se kandidat mogao distancirati od politike na Bliskom istoku koju mnogi Amerikanci smatraju previše pro-izraelskom, i od politika na granici i kriminala koje mnogi smatraju previše blagim. Ako Haris bude demokratski izbor, njen izbor potpredsjedničkog kandidata će biti važan. Nekoliko država na Srednjem zapadu vjerovatno će biti presudne na novembarskim izborima, a postoji veliki broj nezavisnih birača koje treba pridobiti. Guverneri Grečen Vitmer iz Mičigena, Džoš Šapiro iz Pensilvanije, Endi Bešir iz Kentakija i Roj Kuper iz Sjeverne Karolije bi vjerovatno bili razmatrani, kao i nekoliko članova Bajdenovog kabineta. Možda je jedina stvar koja je sigurna ta da je sve manje sigurno nakon Bajdenove zapanjujuće objave. Jedna stvar je jasna: ishod predsjedničkih izbora će imati ogroman značaj za SAD i ostatak svijeta. Ovo inače nije slučaj, jer su sličnosti kandidata obično veće od njihovih razlika. Ali ne i ovaj put. Razlike su duboke, što čini teško preuveličati koliko je toga na kocki kada Amerikanci budu glasali ovog novembra.

(Project Syndicate)

( Richard Haass )