Srljaju li SAD prema nezamislivom scenariju

Politička oluja u Sjedinjenim Državama koju pratimo iz dana u dan poprima razmjere koji otvaraju pitanje kojim to uopšte smjerom ide najvažnija liberalna demokratija današnjice. Dok se republikanci sve više ponašaju kao sekta narcisoidnog političkog demagoga Donalda Trampa, demokrate pak sve više šokiraju antidemokratskim porivima.

Učvršćuje se, naime, dojam da će nakon povlačenja Džoa Bajdena iz predsjedničke trke stranački senatori i lobiji orkestrirati nominaciju Kamale Haris umjesto da se organizuje hitna stranačka konvencija na kojoj bi se tajnim glasanjem izabrao jedan od najmanje dvoje kandidata.

Dio birača Demokratske stranke toliko je emotivno fokusiran na obračun s republikancima da uopće ne primjećuju kako je čak i njima omraženi Donald Tramp vodio žestoke unutarstranačke obračune sa snažnim političkim figurama kao što su Niki Hejli ili Ron DeSantis te je nominaciju zaradio demokratskim putem, na tzv. primarnim unutarstranačkim izborima.

Zastrašujuće je da je polarizacija u Americi dovela do toga da ostarjela i okoštala nomenklatura Demokratske stranke ignoriše temeljne principe demokracije - demokratske izbore. Još je nevjerovatnije da antidemokratske trendove kod demokrata kritikuju tek rijetki, iskusniji kolumnisti, dok se režirano guranje Kamale Haris prema Bijeloj kući pretežno komentariše kao poželjna stranačka mobilizacija sa “svetom” misijom pobjede nad Donaldom Trampom, odnosno MAGA pokretom.

Situacija je toliko groteskna da je čak i supruga bivšeg predsjednika Bila Klintona, Hilari, za The New York Times napisala besramnu kolumnu u kojoj glorifikuje ideju nedemokratske nominacije Kamale Harris, de facto krunisanja, kao fantastično rješenje za spas američke demokratije.

Gospođa Klinton uzela je poziciju u New York Timesu nekom od profesionalnih političkih analitičara ili kolumnista da bi naciji zapravo vrlo direktno poručila da je viševjekovna demokratija Sjedinjenih Država manje bitna od predsjedničkih izbora za samo 15 sedmica. Naravno, ne tim riječima.

Nekolicina političkih analitičara primijetila je kako antidemokratičnost u glavama demokrata već dolazi do granica na kojima počinje poricati elementarne činjenice. Gospođa Klinton, klasična predstavnica jedne od političkih dinastija u Sjedinjenim Državama, naciji preporučuje krunisanje Haris za predsjedničku kandidatkinju iako je ona sama, Hilari Klinton, jedan od najboljih dokaza koliko je politički kratkovidno zanemariti demokratske izbore kao najjednostavniji način za mijenjanje stranačkog smjera uz dobijanje političkog legitimiteta.

Naime, upravo gospođa Klinton izgurana je “na mišiće” stranačke nomenklature 2016. godine, pa je izgubila izbore od Trampa. Gospođa Klinton kriva je što je na slavi svojeg supruga preskočila važnu predizbornu utakmicu kroz unutarstranačke demokratske okršaje, te je nominaciju dobila bez pravih demokratskih izbora. Može se reći da je svojim porazom nakon politički forsirane nominacije stvorila Trampa.

Nestvarno je, naravno, to što gospođa Klinton ne uviđa kako nije bila dobra ni ideja da se Bajdena na ove izbore takođe gurne stranačkim krunisanjem umjesto kroz politička sučeljavanja, odnosno demokratske izbore. Bajden bi u tom slučaju pao puno ranije, već u fazi unutarstranačkih sučeljavanja.

Niti u medijima se nisu osporavale idiotske teze da su se javne politike Džoa Bajdena pokazale toliko fantastičnima da je jednostavno jedan od najboljih predsjednika u istoriji, pa stoga tobože i ne treba na svakim unutarstranačkim izborima tražiti demokratsku legitimaciju. Nitko ko je dugo i visoko u politici nije toliko naivan da doista povjeruje u tezu koja govori da je poželjno zanemariti elementarni princip demokratskih sistema - izbore. Pa ipak, Demokratskoj stranci dogodilo se da su Bajdenu na temelju političkih bajki, odnosno propagande, darovali nominaciju za predsjedničku trku, pa su se upravo zbog toga suočili sa starcem dramatično sniženih mentalnih i fizičkih sposobnosti koji je odbijao napustiti trku za Bijelu kuću.

Manji broj uglednih političkih komentatora u Sjedinjenim Državama očajnički pokušava upozoriti da su simpatizeri Demokratske stranke zaslužili da ih se nagradi demokratskim izborima kao da demokratski izbori u liberalnim demokratijama nisu temeljni princip, nego neka nezgodna i previše kruta obaveza koju treba izvrdavati kad je to “praktično” ili “zgodno”. Politikantska režija dobro pozicioniranih i interesnih lobija je očita; Kamali Haris su nakon istupa Nensi Pelozi (84) redom počeli davati podršku poznate demokrate. Stvara se atmosfera u kojoj je tobože jedina preostala dilema ko će gospođi Haris biti potpredsjednik. Vrh američkih demokrata evidentno je uvezan s interesnim lobijima. Zajedno koordiniraju akciju krunisanja Haris te tvrdo i agresivno pokušavaju spriječiti demokratski izbor stranačkog kandidata za američkog predsjednika.

Financial Times donosi frapantan podatak da je organizacija Future Forward u samo 24 sata za podršku Haris skupila nestvarnih 150 miliona dolara, dok je u junu sveukupno za Bajdena zgrnula 130 miliona. Nemoguće je da redom važni politički igrači demokrata daju podršku Haris i da uporedo u njezinu kampanju u 24 sata “kapne” 150 miliona a da se ne radi o političkoj orkestraciji jedne kandidatkinje koja je u svojoj suštini antidemokratska.

Demokrate su u opasnosti da karijerni interesi dobro pozicioniranih demokrata u sprezi s očekivanjima lobističkih krugova dominiraju nad stavovima birača, koji se ispravno mogu detektovati jedino demokratskim sučeljavanjem i izborima. Pojedini poznati novinari ponašaju se kao da su neškolovani ljudi - interpretiraju podršku Haris kao spontano događanje naroda. Iako političari kao što su Hilari Klinton ili bogati finansijeri nipošto nisu američki plebs, tj. birači, polarizacijom zaslijepljeni novinari pišu da je krunidba Haris za kandidatkinju nešto poput svjetla na kraju tunela. Sumrak je to zdravog političkog razuma namijenjen sprečavanju političke transformacije stranke, vjerojatno da bi lobiji mogli nastaviti po starom.

Zanimljivo je da je veći broj komentatora, dok se raspravljalo o tome da je Bajden očito prestar za još jedan mandat, istaknuo da je nužno organizovati unutarstranačke izbore. No nakon povlačenja Bajdena i nominacije Haris, ti zdravorazumski glasovi izrazito su prigušeni. Jedan od rijetkih koji su jasno rekli da je krunidba Haris politokološki krajnje sumnjiva jeste kolumnista New York Timesa Bret Stivens.

On upozorava da bi krunidba, između ostalog, mogla rezultirati porazom kakav je doživjela gospođa Klinton, ali i završiti s puno gorim posljedicama od groznog izbornog poraza, koji si protiv Trampa “ne smiju” priuštiti. Stivens prvo postavlja pitanje zašto bi neko uopšte želio ponoviti grešku kakva je napravljena sa svojevremenim krunisanjem Hilari Klinton za kandidatkinju pa izlazi s tezom:

“Možda je odgovor da bi takmičarski proces, bilo prije ili tokom demokratske konvencije, izazvao razdor i nanio štetu stranci. Ili da su prednosti Haris u prikupljanju sredstava u odnosu na bilo kojeg potencijalnog suparnika već postale nenadmašne. Ili da velike face Demokratske stranke (iako ne Barak Obama, barem ne još javno) iskreno misle da je potpredsjednica najbolja kandidatkinja za pobjedu nad bivšim predsjednikom. No ono što Demokratska stranka ne bi trebalo biti je antidemokratska - stranka u kojoj insajderi biraju kandidata od vrha prema dolje, a ne odozdo prema gore, i koja očekuje da će se činovnici svrstati u red i oduševljeno tapšati. To je pravilo vladajućih stranaka u autokratskim državama. To je takođe put u neuspjeh…”

Obraz novinarstvu i zdravom razumu u New York Timesu nešto sramežljivije pokušao je braniti sve popularniji komentator Ezra Klaj, koji upozorava da se kroz krunisanje zanemaruju mnogi važni dijelovi demokratskog procesa: “Posljednje večeri, malo prije nego što je Tramp govorio, Hulk Hogan je izašao na pozornicu u majici s američkom zastavom. Razbjesnio je publiku dok je cijepao tu majicu, poderavši zastavu na njoj na pola, da bi otkrio majicu kampanje Donalda Trampa ispod. Sve je bilo tako nepodnošljivo doslovno.”

Drugim riječima, bez istinskih demokratskih izbora i spektakla koji oni donose teško može biti istinskog motivisanja birača.

Klajn je podsjetio da je nakon katastrofalnog Bajdenovog nastupa na sučeljavanju postavio pitanje je li Demokratska stranka i dalje istinska politička stranka “ili pak organizacija posvećena vrijednostima i idejama” koje su prvenstveno fokusirane na pobjedu.

Klajn se ranije zalagao za stranačku konvenciju na kojoj bi se izabrala osoba koja će zamijeniti očito prestarog Bajdena u trci za Bijelu kuću, a sada rezignirano podsjeća da i dalje vjeruje da su demokratski unutarstranački izbori pravi put. “I dalje vjerujem da bi to bila dobra ideja. Prava ideja. Ono što su demokrati sami sebi uskratili s Bajdenom bile su informacije. Kandidovao se funkcionalno bez protivkandidata na predizborima i izbjegavao je rasprave, intervjue i konferencije za novinare. Demokrate nisu znale sve dok nije bilo gotovo prekasno. Ono što bi mini-predizbori donijeli su informacije”, piše Klajn, pa u nastavku upozorava da je Haris daleko od idealne kandidatkinje iza koje bi svi redom trebali stati u stroj i marširati kao stranačka vojska.

S obzirom na to da republikanci funkcionišu kao Trampova sekta, a demokrate zbog obračuna s trampistima zaboravljaju na elementarne standarde liberalnih demokratija, otvara se pitanje - srljaju li Sjedinjene Države prema nekoj vrsti autoritarnog režima bez istinske demokratičnosti?

(Jutarnji list)

( Gojko Drljača )