Žitelji Ponto Vesla se vratili kućama: More nas spasilo plamenih jezika

Vikend naselje na rtu Ponto Veslo na Luštici juče je s mora izgledalo idilično, kao da prije četiri dana nije bilo u vatrenom obruču, zbog čega su ljudi sa strahom bježali prema moru, odakle su brodovima evakuisani u Herceg Novi.

Ekipa Elektrodistribucije juče je zamijenila izgorjele kablove i tvrde, normalizovala napajanje strujom u naselju.

„U pola tri iza ponoći probudila me kćerka. Svuda oko nas bio je mrak, jer je nešto ranije isključena struja, ali i vatra, dim. Ne možemo da dišemo. Svuda okolo su plameni jezici i mi nemamo gdje, nego se spuštamo prema moru.

Naše komšije koje imaju bebu od četiri mjeseca kreću sa nama. Pridružuju nam se i drugi. Trčali smo jedni uz druge. Peškire smo natopili vodom da bi malu djecu, a bilo ih je desetoro, koliko-toliko zaštitili od dima i vreline vatre“, priča Ivanka Marković.

Brodovi za evakuaciju stigli su, kako su ispričali mještani, oko šest sati. Među prvima je bio Neđeljko Banićević, vlasnik Marine Zelenika. Ivankin suprug, Rade Marković, ostao je u naselju da sa mještanima pokušaju da odbrane kuće.

„Bilo je strašno, vatra je stigla do vrata i prozora kuća, ali nekim čudom objekti su ostali pošteđeni. U mom komšiluku, vlasnik je ostavio brodicu, tik uz njegovu kuću, u kojoj je bilo 200 litara goriva. Gorjelo je na tri metra od tog plovila, ali srećom vatra ga je poštedjela“, priča Rade.

Vatrogasci, navodi, su se teško probili do njih. Njihov i dvanaestogodišnji unuk Marko Vlajnić kaže da bi „mogao da priča danima i da opet ne bi bio u stanju da prenese atmosferu tog jutra i osjećaj koji ga je obuzeo“.

Markovići u naselju na rtu Ponto veslo provode cijelu godinu. Počeli su da grade kuću početkom 90- ih godina prošlog vijeka, kada na tom dijelu Luštice nije bilo ni struje, ni puta, ni kuća. Uprkos strašnom iskustvu sa vatrom, ostaju na Luštici. Kažu da je važno da su svi živi i zdravi.

Draško Rončević je sa suprugom i destomjesečnom bebom prethodni dan bio u Tivtu. Čim su mu javili da gori njihovo naselje, probio se do Ponto Vesla.

„Dublje u kopno nismo mogli jer je sve bilo u plamenu, a uskim putevima na kojima je nemoguće mimoići se, automobili se nisu mogli probiti“, priča Draško.

Svjedočio je i najneobičnijim situacijama te noći. „Starija žena od oko 70 godina, u bijegu od vatre ušla je u more, a na obali je ostavila torbu sa nekim ličnim stvarima i dragocjenostima koje je u brzini pokupila iz kuće. Odnekuda je pala žiška na njenu torbu koja je planula u trenu, a sve okolo ostalo je neoštećeno“, priča Draško. Iako mu je u požaru izgorio pomoćni objekat i oštećena kuća, ističe da je to strašno, ali kada je vidio ostala požarišta, došlo mu je da „plače za Lušticom“.

Milan Panjović se te noći, kaže, pomirio da je u požaru izgubio kuću. Sa obale, gdje je pobjegao, vidjeli su se samo plameni jezici koji, kako se činilo, gutaju zidove. Kada je požar ugašen, i kada se vratio, vidio je da je požar stigao na 20-ak centimetara od kuće, ali i da je sve na mjestu.

Vikend naslje na rtu i uvali Ponto Veslo počelo je da se gradi prije četvrt vijeka. Danas je na oko 20 hektara izgrađeno 30-ak kuća u kojima se živi uglavnom ljeti. Uprkos traumatičnom iskustvu sa požarom, većina kaže da ne odustaje od divlje ljepe tog dijela Luštice.

U Arizoni sam požare gledao izdaleka

„Prvo sam vidio bor koji je ostao sačuvan i znao sam da je i kuća ostala čitava“, sjeća se Milan Panjović prvih utisaka nakon požara.

On živi u Arizoni gdje su požari česti i zastrašujući, ali je, kako ističe, „jedno gledati vatru izdaleka, a sasvim drugo isustvo kada vas ona takoreći oprlji“, kao na Luštici“.

Kaže da je srećan što je njegova trudna gošća sa bebom prošla bez povreda i da je bezbjedno otputovala kući.

Galerija

( Slavica Kosić )