ZAPISI SA UŠĆA
Ruka pijanog dizajnera
Firmirana cipela, skup auto mogu biti ružni i neudobni. Za robove simboličnog jezika oni čine pojavu vlasnika atraktivnom. Status je dizajnerski izražena ekonomska moć. A dizjan je u tom slučaju umjetnost zaslepljivanja
Muzej primijenjene umjetnosti viđao sam toliko često, da ga skoro nisam ni primijećivao. Bez obzira da li bi mi bio na oku dok bih sjedio u bašti kafane Proleće ili dok bih tražio predah na klupi iza spomenika Vojvodi Vuku, ili kada bi ga okrznuo moj periferni vid dok bih zamicao niz Carice Milice ka Zelenjaku, uvijek bih pomislio da jednom moram da uđem u tu zgradu. Čak sam kroz prozor hotela Palas jednom prilikom odozgo gledao radnike kako joj popravljaju krov.
Prije skoro sto godina tu je čuveni beogradski advokat i ugledni član jevrejske zajednice Jakob Čelebonović podigao palatu. Dio grada se zvao Varoš-kapija, po jednoj od četiri gradske kapije koja je vjekovima bila u blizini. Sama zgrada na uglu Čubrine i Vuka Karadžića u stilu akademizma i danas oslikava ambiciju tada imućnih porodica da budu dio evropske elite. Arhitekta Stevan Belić je odradio projekat po svim zakonima graditeljske veštine, ali lice zgrade, njen trajni umjetnički potpis u vremenu, fasadu, osmislio je Nikola Krasnov, Rus kojeg smatraju najznačajnijim predstavnikom akademskog istorizma u srpskoj arhitekturi.
Od 1950. u zgradu je smješten Muzej primijenjene umjetnosti. Jednog sunčanog dana 74 godine kasnije naišao sam tuda i umjesto da, kao mnogo puta do tada, pođem za svojim poslovima, ušao sam u Čelebonovićevo zdanje.
Dva i po milenijuma
Zalazim u prostorije koje čuvaju dokaze o ljudskoj sklonosti da predmetima koje upotrebljavaju podare atraktivan oblik i estesko ruho – dizajn. U muzeju je vremenski raspon nastanka takvih predmeta fascinantan – 2400 godina. A tih predmeta je 37000.
Sigurno neću moći da vidim svaki od tih predmeta. Odlučio sam se za jednu od galerija, onu koja nosi neobičan naziv “Inkiostri”. Zapravo je riječ o prezimenu. Dragutin Inkiostri Medenjak rođen je kao Carlo Inciostri u Splitu 1866. Ovaj čovjek italijanskog porekla ostavio je u jugoslovenskoj i srpskoj primijenjenoj umetnosti neizbrisiv trag. Prvi put je došao u Srbiju 1905., a u Beogradu se stalno nastanjuje 1923. Mijenja ime u Dragutin, a uz prezime Inkiostri dodaje i majčino prezime Medenjak.
Putovao je južnoslovenskim zemljama i skupljao narodne ornamente i rukotvorine. Na osnovu toga je htio da zasnuje novu dekorativnu srpsku umjetnost. Bavio se slikarstvom, fotografijom, grafičkim dizajnom i dizajnom namještaja, oslikavao enterijere, predavao je u beogradskim školama, pisao rasprave o umjetnosti, ali Muzej ga je zapamtio kao pionira srpskog dizajna.
Šetnja odajama Muzeja primijenjene umjetnosti me na neki način odmara od današnjice, mada su koreni vizuelnog oblikovanja našeg svijeta upravo tu, klasifikovani i izloženi. Pokušavam da shvatim zašto vrijeme ovde protiče sporije nego napolju. Pada mi na pamet da smo danas od svega napravili dizajn. Da smo i mi postali dio dizajnirane matrice. A ovaj nam muzej sugeriše da nekad nije bilo tako.
Doba čednosti
Ovdje je i starogrčki kovani novac iz najdubljeg bunara prošlosti. Nakit. Sjećam se kritskih vaza i nakita iz Knososa. Kritsko-mikenska kultura, na čijim plećima svi mi stojimo, imala je već visoko razvijenu potrebu da predmete svakodnevne upotrebe obogati esteskim postupkom koji nije u samoj suštini tih predmeta. Krčag bi držao vodu i bez šare. Ali ga šara pretvara u predmet divljenja. Slobodan sam da tvrdim, da isto vino presuto iz ružne u lijepu čašu – mijenja ukus.
Designo na latinskom između ostalog znači crtam, skiciram. Latinska riječ je putovala kroz evropske jezike i milenijume, da bi u 17. vijeku u engleskom počela svoju globalnu karijeru - design, ili, po Vuku, dizajn. Sačuvala je nešto od prvobitnog značenjskog supstrata, ali se značenje pomjerilo. Dizajn je označavao skicu ali i oblikovanje.
Predmeti svakodnevne upotrebe, od zidnog sata, tepiserija, ogledala do automobile dobijali su svoj izgled na osnovu dizajnerskih rješenja. Dizajner je postao čovjek koji uobličava sve ljudsko što nas okružuje.
Od kašike koju vadimo iz fioke, preko majice koju oblačimo, do kutije sa pahuljicama, pakovanja mlijeka, frižidera, do televizora ili pametnog telefona. Moglo bi tako da se nabraja do sjutra. Okruženi smo hiperdizajniranim svijetom.
Ali tu se stvar ne završava. Digitalna stvarnost je nezamisliva bez dizajnerskog osmišljavanja. A i naše tijelo sve više postaje površina i masa koju valja oblikovati po upotrebnim idealima. Tetovaže su odavno napustile sumnjivi kriminalni milje i postale mejnstrim – jedan od načina dizajniranja tijela. Drugi, ništa manje očigledan, je plastična hirurgija. A treći zahvat u naš lik, onaj virtuelni, dizajnira našu digitalnu sliku, koja može, a ne mora da liči na nas iz analogne stvarnosti.
Zapravo je digitalna stvarnost sfera totalnog dizajna. U poređenju sa njim, predmeti iz prohujalih vremena ne odišu samo ljepotom, već i čednošću. Valjda jer su oni služili ljudima, dok su danas ljudi dobrim dijelom robovi poželjne slike o sebi i svojoj okolini.
Učitavanje nostalgije
Naš pogled na izložene predmete neminovno je obojen trunčicom sjete. U jednom kutku muzeja pronađem kanabe izrađen negdje u srednjoevropskim radionicama – dakle između Pešte, Beča, Praga ili Novog Sada, krajem 19. vijeka. Mami me da sjednem. Poriv samo govori o vanvremenoj privlačnosti dizajna. Tadašnji majstori primijenjivali su čamovo drvo, orah, pliš i mesing. Kanabe je tokareno i tapacirano.
Sklopim li oči vidim na njemu davne živote otmenih muškaraca koji dosađuju damama svojim lovačkim pričama. Možda kanabe pamti i prve poljupce. Recitovanje. Rukoljube.
Nešto dalje na zidu visi tanjir. Svaki lijep tanjir plijeni pogled, ali ovaj je ipak nešto posebno.
Muzejsko objašnjene veli da je urađen u tehnici “majolica”, koji je dobio ime po španskom ostrvu Majorka. Na njemu su još u 15. vijeku savladali vještinu pravljenja polukeramičkih oslikanih predmeta glaziranih kalajnom bijelom glazurom. Italijani su najprije uvozili ove predmete, a onda su i sami pokrenuli proizvodnju.
Ovaj primjerak potiče iz Venecije, izrađen je oko 1700. Ko je jeo iz ove zdjele? Kojom prilikom bi se ovakvi tanjiri prenuli iz dremeža u raskošnim kredencima, jer ih posluga iznosi na dekorisani sto? To neću nikada saznati. Ali moje neizrečeno pitanje priziva dušu domaćina, čije se lice nadnosilo nad ovaj tanjir. Muzejskim odajama kao da je zamirisala venecijanska supa od smeđeg rimskog zrna pasulja zvanog borloti ili čorba od kestena.
Robinzon pod osmanskim svodom
Mene kao knjigoljupca naravno zanima i dizajn starih knjiga. Zaustavljam se pored jedne staklene vitrine sa knjigom štampanom u Budimu 1799. Ilustracije su bile bakrorezi izvesnog J.F. Bindera. A knjiga se zvala: Život i črezvičajna priključenija slavnago Angleza Robinzona Kruse.
Jedna od mojih omiljenih knjiga u detinjstvu – a nigdje imena autora, Danijela Defoa. On je taj svoj prvi roman objavio osamdeset godina prije ovog budimskog izdanja kada mu je bilo skoro šezdeset godina.
Ne mogu da odvojim oči od slova i riječi. Ovako bi izgledao naš jezik da nije bilo Vuka. Pomalo iščašen, bliži ruskom.
Šetnju praznim muzejskim odajam nastavljam nasumično. Napolju je vrelo. Kroz prozor nazirem bronzanu glavu vojvode Vuka. Na priručnoj bini u hladu oznojeni glumci oponašaju životinje, a djeca sjede ispred njih i nagrađuju ih smijehom. Majke prave selfije sa namještenim osmjesima.
To što vidim uskoro će postati dio digitalno dizajniranog svijeta.
Vraćam se muzejskim eksponatima. Za oko mi zapadne tavanica od čamovine. Izložena je na zidu kao slika.
Izrezbarena je u 19. vijeku u Prizrenu, tada još uvijek pod osmanskom vlašću. Istočna dekorativnost neodvojiva je od zapadne, stroga podjela postoji samo u našim glavama. Mediteran i Balkan su oduvijek bili mjesta na kojem su se životni i kulturni sokovi Istoka i Zapada prelivali jedni u druge, čineći svijet višebojnijim, uzbudljivim mjestom.
Moj vijek
Naiđem na eksponate iz druge polovine prošlog vijeka, iz vremena mojih roditelja. Slika, ili bih je korektno morao nazvati modnom skicom, govori mi da je modna uobraženost sadašnjeg trenutka običan kapitalistički trik. Stariji modni dizajn može biti lijep i danas. To govori ova haljina koju je 1958. osmislila Zora Živadinović Davidović. I zemlja je bila drukčije dizajnirana. Skraćeno se zvala FNRJ.
Nešto dalje, u nizu plakata privlači mi pažnju jedan na kojem piše da je napravljen 1969. Tada mi je bilo šest godina. Šezdesetosmaši su mislili da su pobijedili, ali će događaji pokazati da su zapravo pretrpjeli poraz.
Zapadna supkulturna strujanja zahvataju omladinu. Brodvejski mjuzikl Kosa prikazuje se 1969. i u Beogradu u režiji Mire Trailović. Mojoj generaciji postaće mnogo bliži filmom Miloša Formana iz 1979. Beogradsku postavku Kose je, kako svjedoče novine, gledao i Tito. Pacifistička poruka usmjerena protiv rata u Vijetnamu se uprkos dugokosim akterima uklapala u zvaničnu ideološku matricu.
Na plakatu je napisano: “Prvi put u Jugoslaviji”. Poster je djelo Vladislava Lilickog. Tekst je preveo Jovan Ćirilov, a književno ga izbrusio Bora Ćosić.
Pomislim da šarenilo plakata više odražava tadašnju čežnju kulturnih radnika za zapadnom raznolikosti, nego poslovično sivilo tog vremena.
Pijani dizajneri
Još 1837. osnovana je Vladina škola dizajna u Londonu. Za 13 godina će pojam kojem pripisujemo osobinu ultimativnog savremenika navršiti čak dva vijeka akademske karijere. Njegov pobjedonosni pohod je bio nezaustavljiv. Danas su dizajneri zapravo kapitalistički vračevi koji mućkaju čarobne napitke za hipnotisanje konzumenata.
Dizajner softvera se igra sa algoritmima. Tvorac korporativnog dizajna stvara prepoznatljivu mustru za jednu cijelu firmu. Nižu se pojmovi kojima samo slutim smisao - socijalni, ekološki, medijski, politički dizajn.
Koliko je to daleko od umjetničkog zanata sa Krita. Od industrijske, primijenjene ili dekorativne umjetnosti, dakle od pojmova koji su naknadno potpali pod izraz dizajn.
Mi smo odavno obuhvaćeni konceptom koji se zove Design Thinking. Neko razmišlja dan i noć šta bi nam moglo biti pretvoreno u potrebu i kako da nam se to dopadne.
Klasični dizajn neki predmet čini praktičnim, estetski atrakivnim i simbolički vrijednim. Dok napuštam muzej, izlazeći u vrelo beogradsko veče, razmišljam o tome da li su ljudima simbolične blagodeti dizajna važnije od praktičnih i estetskih. Firmirana cipela, skup auto. To je jezik. Pritom i cipela i auto mogu biti dosadni, čak ružni. I neudobni. Ali oni u očima robova simboličnog jezika dizajna čine lice i telo vlasnika atraktivnim. Status je dizajnerski izražena ekonomska moć. A dizajn je u tom slučaju umetnost zaslepljivanja.
Čitao sam da je urbanističko planiranje posebna vrsta dizajna. To je građevinska estetska hirurgija primijenjena na licu grada. Dok silazim ka Zelenom vjencu iza kojeg kao Mordor izranja Beograd na vodi moram da pretpostavim da je domaći hirurg odgovoran za prizor koji vidim istrajno i mnogo pio, odbijajući da prizna da mu drhte ruke.
( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )