Barske priče - otpor zaboravu

“Barske priče”, novinara i publiciste, Milana Vujovića, dobile su svoju priču preksinoć na promociji knjige u sklopu programa bARS “Barskog ljetopisa” na platou Doma revolucije u Baru. Tako je veče o njima postalo svojevrsna anegdota o anegdotama. Pored autora, o knjizi su govorili profesorica književnosti i književna kritičarka Maja Simović, profesor matematike i informatike Rajko Rajo Ćalasan, i profesor i bivši diplomata Miodrag Ćaki Lekić.

“Barske priče možemo posmatrati kao jedan barski rodoslov, kao jedan, prije svega, otpor zaboravu”, objašnjava Simović.

“Sa jedne strane imamo to jedno vječito odrastanje u provinciji, ali sa druge strane imamo tu barsku obalu koja vrvi od različitih istorija, kultura, religija, i imamo to more za koje je Andrić vrlo lijepo primijetio da nije samo “lepi horizont”, već i ta obala, i to more, nekako ne dozvoljavaju da ovaj grad vidimo kao provinciju”, dodala je povodom četvrte knjige ona.

Simović smatra da se kroz Vujovićeve “Priče” provlači mediteranski predznak, i a to je podsjetilo na pisca Fernana Brodela i njegove “Mediteranske rivijere”.

Objašnjava da je sve ovdje u znaku jednog barskog kontrapunkta - vječito između istoka i zapada - i onoga što je, kako navodi Simović, i profesor Lekić jednom prilikom zapazio: potez između starobarskog “merhaba” i pristanskog “ke nova” sa neponovljivim, prije svega, mediteranskim učinkom.

“Prvi put, nekako onu i pomalo ironičnu opasku Umberta Eka, da je književnost isuviše važna da bi se prepustila književnim kritičarima, večeras prihvatam ozbiljno, jer mi je važnije da čujemo ove priče i, naravno mudrosti i iskustvo sa moje lijeve i desne strane”, kazala je Simović, misleći tom prilikom na Vujovića i Ćalasana između kojih je sjedjela.

Vujović, odgovarajući na pitanje Simović, je kazao da je ideja potekla od Čedomira Čeda Ratkovića koji ga je prije više od deset godina pozvao i rekao da ima pedesetak priča koje bi volio da on ukoriči.

“Nekako se potrefilo istovremeno da je pokojni Mitar Pavlović imao 250 strana svojih zabilješki u rukopisu dogodovština iz Mrkojevića i Dobre Vode i, dakle, to su okosnica barskih priča”, prisjetio se Vujović koji ne krije da je najzaslužnijeg za to što imamo i četvrtu knjigu ovih priča Vlado Lukšić.

Vujović je kazao da su mu mnogi Barani prilazili, kad se pročulo o “Barskim pričama”, da mu saopšte neku priču iz svog djetinjstva, mladosti, i, kako ističe, nepogrešivo su znali da će ta priča koju ispričaju naći svoje mjesto u knjizi.

“U oku i peru Milana Vujovića vremena se mijenjaju lako, a novim naslovom smjenjuju se ratovi, revolucije, okupacije, ali svaki taj veliki istorijski pokret završava se u rukama nekog barskog ‘pita’ kroz čije ruke prolazi istorija”, odabrala je Simović dio iz predgovora Borisa Liješevića, za koji kaže da je lijep okvir pričama.

Potom je Vujovic preuzeo za trenutak vođenje ove večeri i odrecitovao stihove pjesme “A ja još sanjam” od Katapulta i time uveo u veče trenutak kada se pred gostima pojavilo dobro poznato lice Gorana Pejovića zvanog Gula koji je izveo pjesmu čije je stihove prethodno kazao Vujović.

Nakon muzičke intermisije, Gula je zajedno sa Vujovićem podijelio nekoliko anegdota pred prisutnima. On se, kako je kazao Vujović, pojavljuje u sve četiri knjige.

Zatim se publici obratio Ćalasan koji je približio iskustvo čitanja “Barskih priča”, opisujući da kao se kao čitaoci smijemo i plačemo, zavirujemo u kuće, dvorišta, ogovaramo i da otkrivamo sudbinu grada.

“A mi, gdje smo kao čitaoci, u sadašnjem, prošlom ili budućem gradu? Kako se prema njemu odnosimo”, upitao je Ćalasan i poručio: “Čitajmo ove kozerije, jer su one mi - mi one, uvijek i zauvijek. Pričajmo o Baru kroz djela Milana Vujovica - kroz stare priče ćemo čitajući živjeti nove”.

Zatim su se Vujović i Ćalasan, kroz prijateljski razgovor, osvrnuli na neke svoje dogodovštine pretvorene u anegdote i zabavili publiku, a nakon toga je Simović pozvala Vujovića da pročita neke anegdote iz svoje knjige i napravi odabir.

To su bile priče o knjazu Nikoli i Spičankama koje su tjerale svoje magarce “uš, uš”, i tome kako je to dovelo do toga da se napravi put iza dvorca; o starobarskom osnovcu Ćamilu koji je svoju “nane” obradovao time što neće imati troškove u septembru jer će mu “valjati iste knjige”; o trgovačkoj radnji Omera Mustafica i dva zanimljiva kupca; o Niku Bidžovom koji se vratio iz Carigrada i toplom “ekmeku” kom se nije davalo da se “oladi”; i druge.

Naročito dotiče priča koja se odvila počekom Drugog svjetskog rata, u selu Mikulići na Rumiji. Kako se navodi u priči koju je čitao Vujović iz svoje knjige, Hasan Jusuf je sa svojom vojskom došao do kuće Perazića. Jusuf je upitao Perazića koliko ima pravoslavnih kuća u selu, na šta mu je ovaj odgovorio “tri”.

“E više ih neće biti”, kazao je Jusuf Peraziću.

Međutim, Perazić mu je na to odgovorio: “Boga mi, imaćete danas dosta posla. Prvo morate ubiti mene, onda moje, i sve iz muslimanskih kuća kojih je desetine i na kraju one iz te tri kuce”. Svojom odlučnošću je učinio da Jusuf ode “neobavljena posla”, jer i nakon repetiranja pištolja, na pitanje da li bi to ponovio, rekao je “bih”.

“I to je Bar!”, zaključio je Vujović.

Veče je zatvorio Lekić, nakon što ga je pozvao autor pred mikrofon.

“Ova promocija večeras, i ove knjige koje je Milan objavio, ove priče… neko će reći da su one obične sa nekom duhovitom poentom. Mislim da je to ozbiljna literatura. Bar, koji ima ovaj impresivan rast materijalni, mora da prati njegov duh i ove priče pomažu da spojimo nekako i ranije vrijeme i sve te pouke”, kazao je Lekić i istakao da je njemački istoričar, Leopold von Ranke, govorio da se prošlost i sadašnjost drže za ruke.

Publika se tokom večeri sjećala, dijelila osmijeh i emociju, bivala nostalgična. Ljudi su se međusobno pozdravljali, razgovarali. Ta “poznatost” je počela i prije same promocije, koja se nastavila u tom duhu, jer su se smjenjivala lica koja su u prijateljskom duhu razmjenjivala misli, ideje, priče… a svi oni koji se nisu poznavali mogli su u ovom jednom barskom momentu se povezati u svojoj ljubavi prema ovom gradu i kroz priče koje su kao takve neodvojive od čovjeka, i koje su prirodni dio nas ljudi i naše istorije - kako u pripovijedanju, tako i u užitku slušanja. Pored prisjećanja, sve ispričano tokom večeri ponudilo je i dublje razumijevanje Bara. Kroz stare priče svi su mogli saznati nešto novo, upoznati lica koja nisu imala priliku sresti, ili za koja uopšte nisu čuli. Ali, ta lica, kroz priču i anegdotu svima postaju nekako bliska.

“Ove priče su poruke. Mogu da završim samo jednom porukom, koja je majka svih poruka barskih, i svih priča, to je - nema Bara do cara”, zaključio je Lekić.

( Anastasija Orlandić )