"Dan poslije" u Gazi djeluje kao fantazija

Nakon skoro 300 dana planovi za kraj borbi u Gazi počinju da djeluju kao fantastične priče. Političari i generali razgovaraju o tome šta bi se moglo dogoditi kada pucnjava prestane prvi put od početka rata u oktobru. Diplomate su mjesecima putovale po Bliskom istoku, pokušavajući da posreduju u primirju. Ipak, taj trenutak nije došao - a čak i ako dođe, prepreke za trajni mir u Gazi su zastrašujuće.

Kada mnogi zapadni zvaničnici govore o “danu poslije”, imaju na umu specifičan scenario. Počinje jačanjem Palestinske uprave, koja upravlja djelovima Zapadne obale, kako bi se mogla vratiti u Gazu i rukovoditi stvarima. Izrael bi se obavezao da će okončati svoju pola vijeka dugu okupaciju i stvoriti palestinsku državu. To bi omogućilo Saudijskoj Arabiji, najuticajnijoj arapskoj zemlji, da normalizuje odnose s Izraelom. Razorni rat bi mogao da ustupi mjesto trajnom regionalnom miru.

To je optimistična vizija, ali i malo vjerovatna. Počiva na dvije upitne pretpostavke. Prva je da će borbe u Gazi zaista prestati - da će postojati jasna linija između rata i njegovih posljedica. Druga je da složena, fazna regionalna diplomatija može donijeti trenutno olakšanje za 2,2 miliona stanovnika Gaze kojima je hitno potrebna pomoć.

U stvarnosti, “dan poslije” može izgledati umnogome kao danas. Čak i ako dođe do primirja radi razmjene talaca, Izrael će na kraju nastaviti vojne racije u Gazi. Hamas će nastaviti borbu. Benjamin Netanjahu, izraelski premijer, neće se obavezati na palestinsku državnost, čime će zaustaviti svaki veći diplomatski napor. A neko će morati da obezbijedi sigurnost, distribuira pomoć i započne obnovu enklave koja je posljednjih devet mjeseci tonula sve dublje u anarhiju i bijedu. Niko nema ozbiljan plan kako to učiniti - samo nadu da će to neko drugi uraditi.

Bezvlašće, beskućništvo, bespomoćnost

Razmjere problema su ogromne. Počnimo sa sigurnošću. Izraelske trupe kontrolišu dva koridora u Gazi: jedan u centru, drugi duž granice s Egiptom. Ostatak teritorije je uglavnom neuređen. Kriminalci kradu humanitarnu pomoć, vode iznuđivačke šeme na bankomatima i pljačkaju uništene domove i prodavnice. Nagurani u šatorskim kampovima, civili vode nasilne (i ponekad smrtonosne) sporove oko hrane i drugih zaliha. Policija koja je prije rata održavala sigurnost u Gazi uglavnom je nestala: boje se da će biti meta Izraela ili su zauzeti brigom za svoje porodice.

Zvaničnici u Ramali, administrativnoj prijestonici, kažu da bi mogli da organizuju policijsku silu kako bi obnovili osnovni zakon i red. Amerika je zainteresovana za ovu ideju. Međutim, ono što takva sila ne bi radila je borba protiv Hamasa. Iako je Izrael ubio mnoge borce i lidere militantne grupe, uključujući, vjeruje se, vođu njenog oružanog krila, Muhamada Deifa 13. jula, mnogi su još uvijek tu. Ti preostali bi mogli bi da budu voljni da prepuste civilnu vlast u Gazi Palestinskoj upravi kako bi neko drugi očistio nered. Razoružanje je druga priča. “Ako prestanu da pružaju otpor, prestaće da postoje. Hamas će nastaviti borbu”, kaže zvaničnik Palestinske uprave.

Hamas bi takođe bio prijetnja Palestinskoj upravi. Ako Hamas misli da Palestinska uprava stiče previše moći u Gazi, neće se ustručavati da napadne rivala.

Rješenje, tvrdi zvaničnik, je dovesti arapske mirovne snage u Gazu. Hamas ne bi ciljao Palestinsku upravu ako bi imala podršku moćnih arapskih država.

Političari u Izraelu imaju sličnu nadu. Jair Golan, koji vodi Laburističku stranku, misli da bi “umjerene sunitske zemlje” poput Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata pomogle u obezbjeđivanju i upravljanju djelovima Gaze. Ljudi bliski Netanjahuu daju slične izjave. To čini i Naftali Benet, bivši premijer.

Jedini skeptici su sami potencijalni mirotvorci. Nije da arapske zemlje isključuju bilo kakvu ulogu u Gazi. Zalivske zemlje bi izdvojile sredstva za obnovu; Jordan bi mogao da pomogne u obuci bezbjednosnih snaga. Ali niko nije sklon slanju trupa, da ne bi bili viđeni kao pomagači izraelske represije. Čak i ako bi se složili, arapske vojske imaju ograničeno iskustvo u mirovnim misijama i još manje u saradnji sa drugima. Zajedničke snage bi zahtijevale neviđeni nivo saradnje.

Bez sigurnosti, poslijeratna Gaza će biti sumorna. Bezvlašće već otežava UN-u distribuciju pomoći - a stanovnici Gaze ne mogu preživjeti bez nje. Međunarodna organizacija rada procjenjuje da je 79% njih nezaposleno. Ekonomija je opustošena: BDP je smanjen za 84% od oktobra. Bolnice su uglavnom prestale da rade, djeca su propustila skoro cijelu godinu škole.

Mohamad Mustafa, premijer Palestinske uprave, kaže da su spremni da preuzmu odgovornost. Uz kafu u svom uredu u Ramali, on i njegovi savjetnici izlažu planove za obnavljanje osnovnih usluga poput obrazovanja i zdravstva. Ali teško je uskladiti ovaj optimizamsa sumornom stvarnošću Palestinske uprave. Ona je bankrotirala. Državni službenici nisu dobili plate za maj do 10. jula (a polovina je dobila samo djelimične plate). Gospodin Mustafa i njegov šef, Mahmud Abas, predsjednik Palestine, su veoma nepopularni. Palestinska uprava, drugim riječima, jedva ima kapacitet da upravlja Zapadnom obalom, a kamoli Gazom.

Čak i ako bi mogla, Netanjahu to ne bi dozvolio. On je mjesecima odolijevao američkom pritisku da odobri ulogu Palestinske uprave u Gazi. Neki izraelski oficiri su umjesto toga počeli da govore o stvaranju enklava koje bi vodili Palestinci koji nisu vezani za Hamas. Izrael bi usmjeravao pomoć u ta područja. Lokalci bi je distribuirali; vremenom bi uspostavili ad hoc administrativne sisteme za pružanje osnovnih usluga. Vojska ih naziva “mjehurići”. Golan, koji je bio zamjenik načelnika vojske prije nego što je ušao u politiku, naziva ih “ostrva nade”. “Nije dovoljno uništiti vojne kapacitete Hamasa. Morate pružiti alternativu”, kaže Golan.

Ovo je uobičajen pristup borbi protiv pobune, obično nazvan “strategija mastila”. Ali palestinski i zapadni zvaničnici kažu da je to fantazija. Hamas je već ubio ili napao nekoliko članova istaknutih porodica u Gazi kako bi obeshrabrio takvu saradnju.

Takođe, takve lokalne administracije ne bi bile sposobne za obnovu Gaze. Više od polovine zgrada u enklavi je uništeno, kaže UN. Blizu 400.000 domova je oštećeno ili uništeno. Čak i čišćenje ruševina će biti neviđeni izazov. Svjetska banka je u aprilu procijenila da će šteta na domovima, poslovnim objektima i infrastrukturi u enklavi koštati 18,5 milijardi dolara za popravku, što je jednako 97% BDP-a Palestine prije rata (i mnogo više od današnjeg). Donatori neće mnogo doprinijeti dok Gaza ne bude imala i bezbjednost i administraciju sposobnu za nadzor nad ogromnim naporima obnove. “Dok Hamas ne nestane, niko neće doći”, kaže zvaničnik blizak Netanjahuu.

Sve dok postoji mogućnost da se Hamas regeneriše, IDF vjeruje da će morati da zadrži svoje koridore unutar Gaze i obezbjeđuje tampon zonu širine kilometar ili više koju je očistio duž granice Gaze. Analiza izraelskih novina Haaretz procjenjuje da izraelske trupe sada kontrolišu 26% teritorije Gaze. Niko ne bi kontrolisao ostalih 74% i nastavak izraelske okupacije bi bio prepreka za razgovore o primirju.

Tu je i pitanje ko kontroliše granične prelaze u Gazi, kroz koje mora prolaziti pomoć i eventualno građevinski materijali za obnovu. Izrael je bio nevoljan da ponovo otvori prelaze sa svoje teritorije, koji su prije rata obrađivali dvije trećine uvoza u Gazu.

Ali takođe želi da se pita u upravljanju prelazom Rafa sa Egiptom, kroz koji je Hamas švercovao većinu svog oružja. Neizvjesnost će nastaviti da smanjuje protok pomoći.

Najvjerovatniji ishod svega ovoga je da će se oslabljeni Hamas takmičiti s klanovima i bandama u Gazi gdje će uglavnom vladati bezvlašće. Kriminal i nasilje bi bili rasprostranjeni. Organizacije za pomoć bi morale da sklapaju dogovore sa naoružanim ljudima kako bi zaštitile svoje konvoje. Dobrotvorne organizacije bi pokušavale da poprave nekoliko ključnih djelova infrastrukture, poput postrojenja za desalinizaciju, ali velika obnova bi ostala daleki san. Neki zvaničnici UN-a su počeli da nazivaju ovaj scenario “Mogadišu na Mediteranu”.

Alternativa bi se mogla nazvati “model Zapadne obale”. Možda izraelski poslanici iniciraju prijevremene izbore da smijene nepopularnog Netanjahua s funkcije, a njegov nasljednik dozvoli određenu ulogu Palestinske uprave u Gazi, barem u civilnim pitanjima. Ili možda, usred tolikih teškoća, nužda natjera stanovnike Gaze da sarađuju s izraelskom vojskom na ponovnom pokretanju osnovnih usluga.

Ipak, čak i ako izraelska opozicija uspije da zamijeni Netanjahua, izgledi za rješenje u vidu dvije države su slabi. Lideri opozicionih partija priznaju da su Izraelci trenutno “previše traumatizovani” masakrom 7. oktobra da bi razmatrali takvu mogućnost. Nedavna anketa koju je naručio desničarski think-tank pokazala je da se 64% Izraelaca protivi palestinskoj državi, čak i ako to znači odricanje od istorijskog mirovnog sporazuma sa Saudijskom Arabijom.

Dakle, Izrael će vjerovatno završiti kao okupaciona sila u Gazi, kao što već jeste na Zapadnoj obali. “Biće Palestinaca koji kontrolišu opštinske funkcije. Ali mi ćemo moći da ulazimo i izlazimo kad god želimo”, kaže Joaz Hendel, bivši izraelski ministar i rezervni pukovnik u vojsci. Neograničena okupacija je možda manje strašna od anarhije. Ali nade da može doći do regionalnog mira će biti uništene, a čak i obnova bi mogla biti spora. Zalivske zemlje, na primjer, kažu da neće otvoriti svoje čekovne knjižice bez dugoročnog plana za palestinsku državnost.

Budimo realni

Na periferiji Kaira, gdje haotično širenje grada ustupa mjesto spžrenoj pustinji, tri žene iz Gaze su pobjegle od rata, ali nisu ga izbjegle. Žive sa svojom djecom u mračnom stanu, spavajući na doniranim madracima, kuvajući doniranu hranu u doniranim loncima. Njihovi muževi su još u Gazi: bilo je jeftinije i lakše poslati samo žene i djecu. Televizor je stalno uključen na Al Jazeeru, i svaki izvještaj o smrtonosnom izraelskom napadu u Gazi donosi trenutak brige. Nadaju se da će se jednog dana vratiti kući, ali ne ako to znači povratak u bijedan šatorski kamp.

Niko ne zna koliko je stanovnika Gaze pobjeglo u Egipat od početka rata. Jedan radnik humanitarne pomoći u Kairu kaže da bi broj mogao biti nizak od 80 do 300 hiljada ljudi — između 4% i 14% prijeratne populacije Gaze. Većina je platila izuzetno visoke sume za bijeg, do 5.000 dolara po odrasloj osobi i 2.500 dolara po djetetu, kompaniji sa bliskim vezama s egipatskim bezbjednosnim službama.

Čekanje, strah, tuga: to je život za stanovnike Gaze, unutar ili izvan enklave. Pričati o danu poslije rata čini se kao beznadežna apstrakcija.

Prevod: S. Strugar

( The Economist )