"Grad Sunca": Planovi za hrišćansku metropolu u Sovjetskom Savezu

Tokom 1920-ih sovjetske vlasti su pomogle u planiranju izgradnje grada na dalekom Sibiru gdje se moglo slobodno moliti Bogu (i biti pod prismotrom) pod svjetlom ogromnog električnog "sunca".

Prije jednog vijeka, pravili su se planovi za izgradnju grada na dalekom Sibiru koji su trebale da naseljavaju ruske vjerske sekte.

Grad je trebao da u centru ima ogromno električno "sunce" koje bi služilo kao svjetionik tokom duge sibirske zime.

Na sastanku na teritoriji Krasnojarsk tokom sovjetske Rusije 1930., stanovnici sela Solona slušali su državne funkcionere kako hvale prednosti kolhoza ili kolektivnih poljoprivrednih dobara.

Niko se nije usuđivao da prigovori sve dok Mančenko, evangelistički hrišćanin, nije uzeo riječ. Seljani ne bi trebalo da žure da se pridruže kolektivnim poljoprivrednim dobrima, rekao je Mančenko okupljenima, jer ih u novonastalom Sovjetskom Savezu čeka mnogo primamljivija perspektiva.

"Za nas hrišćane baptiste biće izgrađen novi grad, grad Sunca u centru Sibira gdje će samo baptisti živjeti i graditi sopstvene industrije. To će biti idealno za nas."

Policajac tajne policije koji je prisustvovao sastanku zabilježio je Mančenkove riječi. Projekat koji je ovaj baptist spomenuo se skoro ostvario, ali ga je, bez znanja Mančenka i drugih evangelističkih hrišćana, ukinuo Josif Staljin.

Dvadesetih godina prošlog vijeka veliki grad u Sibiru koji je trebalo da se zove "Evangelsk" bio je zamisao Ivana Prohanova.

Prohanov je bio evangelistički hrišćanski lider koji je formirao Sverusku uniju evangelističkih hrišćana 1908. i od tada vidio tu vjersku organizaciju. Kada su boljševici došli na vlast 1917. godine, Prohanov je ćutao o ruskim militantnim ateističkim vladarima, ne bi li ostavio prostor za potencijalnu saradnju.

Vjerski vođa je vjerovao da bi Sibir mogao da postane "zemlja na kojoj će evangelistički hrišćani stvoriti novi, bolji život za ruski narod i pretvoriti ga u najnapredniji i najrazvijeniji dio kontinenta".

Mnoge među ruskim vjerskim grupama, izvan Ruske pravoslavne crkve, u početku su pozdravile uspostavljanje sovjetske vlasti u Rusiji, dijelom zbog privlačnosti zajedničkog života među nekim sektama.

Vođa Tolstojana, hrišćanskog pokreta pod uticajem filozofije ruskog pisca Lava Tolstoja, 1919. na sastanku sovjetskih revolucionara je rekao: "Želimo da sarađujemo s vama u cilju izgradnje komunizma". Zatim je zatražio da se vjerskoj sekti ne zamjera što "drugim putem ide ka komunizmu".

Tolstojansko rukovodstvo je 1920. izradilo dokument u kojem je tvrdilo da zna kako da prevaziđe nevoljnost ruskog seljaštva da se posveti "novim komunističkim principima". Odgovor je, tvrdili su, bio privlačenje hrišćanskih sektaša koji su bili "najsvesnija i najracionalnija religiozna grupa ruskog naroda".

Ako im budu dozvolile sovjetske vlasti, "masa od šest ili 10 miliona ruskih sektaša rasutih širom Rusije, Ukrajine, Kavkaza i Sibira" dala bi seljacima primjer kako bi život u komunizmu mogao da funkcioniše, tvrde autori ovog dokumenta.

Dokument je uručen Vladimiru Bonč-Brujeviču, stručnjaku za istoriju hrišćanskih sekti, koji je takođe bio lični sekretar Vladimira Lenjina. Bonč-Bruevič je vjerovao da će evangelistički hrišćani, baptisti, duhobori, starovjerci, Jehovini svjedoci, enohijanci, tolstojanci, dobroljubovci i svi ostali članovi sekti biti dobrovoljni partneri u izgradnji ruskog komunizma. Testirao je ovo uvjerenje.

Bonč-Brujevič je 1920. organizovao državnu poljoprivrednu zadrugu Lesnje Poljani u blizini Moskve, ubjeđujući članove nekoliko vjerskih sekti, uključujući pacifističke duhobore koji su pobjegli od ugnjetavanja u carskoj Rusiji, mahom u Kanadu, da se pridruže kolektivnom poljoprivrednom dobru.

Lenjina je lično zanimalo kako se eksperiment razvija.

U pismu koje je Lenjin uputio Bonč-Brujeviču avgusta 1921., sovjetski vođa je pitao:

"Da li je tačno da ste duhobore odveli na državnu zadrugu i da ste veoma zadovoljni njima? 2) Kako stoje stvari sa transportom duhobora (a) iz Kanade, (b) sa Kavkaza u Rusiju?"

Bonč-Brujevič je pismeno odgovorio: "Dragi Vladimire Iliču, tako je, oni dolaze na državnu zadrugu sretni i zadovoljni", tvrdio je. "Gotovo sve je zajedničko, od kantine i spavaonice za djecu do zajedničke garderobe i posteljine. Naravno da postoji zajednička kasa, itd. Oni rade zapanjujuće dobro. Ne treba ih nimalo poticati, jedino što traže je da se precizno definišu zadaci".

Poljoprivredno imanje Lesnje Poljani, koja je robom snabdijevala sovjetsku elitu, bila je uspješna i 1921. godine sovjetski glasnik Izvestija je objavio poziv "članovima sekti i starovjercima koji žive u Rusiji i inostranstvu" da se pridruže kolektivnim poljoprivrednim dobrima. Država je obećala da se "neće miješati u vjerske poslove" naselja.

Ono što je uslijedilo nazvano je "zlatno doba sektaštva" u kome su sljedbenici različitih hrišćanskih pokreta širom Sovjetske Rusije dobijali zemljišne parcele i stvarali sopstvene poljoprivredne komune.

Onda se rodila ideja o stvaranju cijelog grada u zabačenoj divljini Sovjetskog Saveza gdje zajedno žive i rade različite hrišćanske denominacije.

Prohanov je imao iskustvo iz prve ruke o hrišćanskim zajednicama. Bio je jedan od osnivača takve zajednice 1894. godine na Krimu koja se zvala Vertograd. Prohanov je imao lijepe uspomene na vjersko naselje.

"Poslije napornog radnog dana okupili smo se na večeri. Čitao sam iz crkvene istorije, sestre su šile i krpile", prisjeća se on komune. "Bile su to nezaboravne večeri. Bili smo veoma srećni u našem Vertogradu."

Ali vjersko selo su zatvorile ruske carske vlasti četiri godine nakon otvaranja.

Sa boljševicima na vlasti, Prohanov je pomno posmatrao kako nastaju vjerske komune. Uspjeh nekih od ovih inicijativa dao je Prohanovu ideju za cijeli grad, u kome bi, u njegovoj utopijskoj viziji, struja smanjila potrebu za teškim fizičkim radom, a niko od stanovnika ne bi varao, pio ili pušio.

"Čak i u siromašnim kućama treba da bude uzornog reda, sobe će biti uredne i sve stvari na svom mjestu. Djeca će biti propisno obučena, domaćica će biti ošišana i izgledaće gostoljubivo", napisao je on o zamišljenom gradu.

Uz stranicu na kojoj je pisalo koliko puta stanovnici grada iz mašte treba da se kupaju i češljaju svoju decu, Prohanov je zamislio "jarko električno "sunce" koje bi sijalo nad centrom naselja.

"Jevanđeosko naselje mora da blista kao svjetionik i poziva druga sela da se preobraze i obnove svoje živote."

Veliki dio utopijskog sna izgleda očigledno neodrživ, uključujući i džinovsko električno "sunce" koje bi otežavalo san stanovnicima grada nakon dugog radnog dana. Ali sovjetska vlada je u Prohanovu, sa njegovim probranim detaljima u uputstvima o tome kako treba živjeti, prepoznala ideološkog saputnika.

Zanimljivo je da su ideju o hrišćanskom gradu podržale sovjetske vlasti, uključujući Jevgenija Tučkova, jednog od najokrutnijih Lenjinovih poslušnika, čija je uloga bila da iskorijeni pravoslavno hrišćanstvo u Sovjetskom Savezu. Tučkov je stajao iza hapšenja i pogubljenja nekoliko pravoslavnih sveštenika.

Teško je utvrditi šta stoji iza Tučkovove podrške izgradnji vjerskog grada u Sibiru. Neki su spekulisali da je to proizašlo iz želje da se sljedbenici hrišćanskih sekti izvuku iz gradova i sela širom Sovjetskog Saveza gdje bi se njihove ideje mogle širiti. Ako bi se skupile na jedno mjesto, hrišćanske grupe bi se mogle pažljivo pratiti i lako kontrolisati ako država to traži.

Tučkov je bio direktno uključen u planiranje novog grada i pomogao da se dobije dozvola od birokrata iz Kremlja za ekspediciju na Altaju u Sibiru kako bi se odabrala lokacija za "grad vjernika".

Mjesto na kome se ekspedicija smjestila bila je pusta obala na ušću rijeka Bija i Katun. Vođe ekspedicije zasadile su sadnice sjevernoameričkog javora i sibirskog kedra kao simbol ujedinjenja vjernika sa dva kontinenta, a zatim su održali govore u kojima su najavljivali svijetlu budućnost ovog zabačenog dijela Rusije.

Ni Prohanov ni njegovi saputnici nisu znali zašto je tako lijepo mjesto nenaseljeno. Prije nego što su boljševici preuzeli vlast, ovdje su živjeli ruski starovjerci. Oni su ovu oblast pretvorili u prosperitetnu poljoprivrednu zadrugu, ali su poubijani nakon pobune protiv boljševika tokom građanskog rata u Rusiji. Drveće kedra i javora zasađeno je pored grobova nekadašnjih stanovnika ove zemlje.

Činilo se da je sve bilo na dobrom putu da počne izgradnja vjerskog naselja, ali u maju 1928. za projekat je čuo Josif Staljin, novi vladar Sovjetskog Saveza. Gruzijac je bio ljut zbog "nečuvene činjenice" da su sovjetske birokrate dozvolile da planiranje vjerskog grada dospije u poodmaklu fazu.

Sovjetsko rukovodstvo je zatražilo da Jemeljan Jaroslavski, šef Saveza militantnih ateista, ispita planove za vjerski grad. Antihrišćanski krstaš je vjerske sekte vidio kao "složen i moćan aparat agitacije i propagande". Hrišćani, kako je rekao, "svuda prave svoja gnjezda".

Nakon što je Jaroslavski podnio kritički izvještaj o inicijativi za izgradnju grada, Kremlj je odlučio da "likvidira slučaj Sveruske inije evangelističkih hrišćana koji organizuje grad Evangelsk u Sibiru".

Ovaj potez označio je zaokret ka direktnoj i otvorenoj represiji hrišćanskih sekti u Sovjetskom Savezu. U štampi je počelo "razotkrivanje" vjerskih komuna pričama u kojima se tvrdilo da grupe "nemilosrdno iskorišćavaju siromašne". Neke od pripadnika sekti zatvorile su vlasti.

Usred sve većeg neprijateljstva prema vjerskim grupama, Prohanov je napustio Sovjetski Savez, otišao u Sjedinjene Države i odlučio da se ne vrati.

Čovjek koji je zamislio domovinu za evangelističke hrišćane u Sovjetskom Savezu proveo je posljednji dio svog života kao lutalica. Umro je u Berlinu 1936.

( Radio Slobodna Evropa )