Noć kad ga je na hiljade sugrađana pratilo: Mileta istrčao maraton na dan otvaranja mauzoleja na Lovćenu

Prije pedeset godina, na današnji dan, otvoren je mauzolej na Lovćenu. Ali, nije ovo priča o mauzoleju, već o nikšićkom gorostasu Mileti Božoviću, čovjeku koji je svaki važniji datum, dane oslobođenja mnogih gradova Crne Gore, državne praznike, otkrivanje spomenika, obilježio trkom, jer mu je cilj bio da promoviše maraton i privuče što više mladih da se bave sportom.

Svi prođu, a narod ostaje

Voli Mileta da se uz kafu, s prijateljima, na terasi hotela “Onogošt”, prisjeti trka kada je pobjeđivao sebe, zgoda i nezgoda bez kojih ni jedan maraton i polumaraton nijesu mogli da prođu. Tako je bilo i ovoga puta. U društvu prijatelja, primarijusa Radovana Raca Mijanovića, novinara i publiciste Maksima Vujačića, i potpisnice ovih redova koja je imala privilegiju da dio priča čuje i pribilježi, pričao je Mileta o trci na koju ga je ispratilo nekoliko hiljada sugrađana.

“Sa društvom sam otišao kod Nenada Bućina (predsjednik republičkog Socijalističkog saveza radnog naroda, prim. aut.) i iznijeli smo mu plan da želimo da trkom od Nikšića do Lovćena obilježimo otvaranje mauzoleja. Odobrio nam je i mi smo uradili plakate i obavijestili narod o planiranoj trci”.

Narod, jer čovjek kome su duge pruge obilježile život je uvijek trčao za narod. Vidio je narod, ne i opštinski zvaničnici, plakate o trci pa su Miletu sugrađani ispratili onako kako i dolikuje. Priznaje da je bio iznenađen kada je vidio nekoliko hiljada Nikšićana, jer nikada ga, ni prije ni poslije te trke, nije pratilo toliko sugrađana.

“Bili smo iznenađeni kada smo vidjeli da nas u centru grada čeka nekoliko hiljada građana. Od opštinskih zvaničnika nije bio niko - oni su nas praktično ignorisali. Čak je od Rastoka do grada, sa obje strane ulice, stajao narod i pozdravljao nas. Bilo je to 27. jula 1974. godine. Tačno u 20 časova krenuli smo ka Lovćenu - ja trčeći, a moji prijatelji u automobilu, kao pratnja”.

Stazu dugu oko 130 kilometara, zbog velikih visinskih razlika, kvalifikuju kao jednu od najzahtjevnijih u Evropi. Ali, ne i Mileta koji je već tada u nogama imao na hiljade pretrčanih kilometara.

“Kada smo sa Njeguša, od Njegoševe rodne kuće, stigli na Cetinje morali smo čekati da nam jave kad da krenemo na Lovćen, jer smo se morali uklopiti u program. Tog dana je bilo zabranjeno malim kolima da idu gore. Jedino su najznačajnije zvanice, sa dva-tri automobila stigli gore, a među njima moja pratnja. Kada su najavili da stiže maratonac bilo je ogromno oduševljenje prisutnih. Zaista sam se prelijepo osjećao”, kaže prvi Crnogorac koji je istrčao ultramaron od 100 kilometara.

Trčeći obigrao pet puta zemljinu kuglu, bio sportista sa najvećim srcem (volumen 1.850 cm3), trčeći “išao” na posao...

Iako je predivan osjećaj bio kada su mu aplaudirale tolike zvanice, učesnici programa željeli da se fotografišu s njim, domaći i strani novinari da uzmu izjavu, Mileta kaže da je mnogo emotivnije bilo na ispraćaju, jer ga je narod pratio.

“A posebno se lijepo osjećao kada mu 15 hiljada gledalaca na stadionu ‘Sutjeske’ aplaudira kad uđe na stadion”, dobacuje Maksim Vujačić.

“Ne mogu se ja na građane Nikšića požaliti. Uvijek su me dočekali. A to je najvažnije. Svi ostali dođu i prođu, a narod ostaje”.

Ekipa koja ga je pratila, pored doktora Raca, bili su novinar Ljubo Tomić, koji nije propuštao Miletine trke, Momo Bošković, atletski trener “Sutjeske” i Božovićev prijatelj, i Vojislav Bijelović, vozač službenog vozila Željezare.

Kad je kriza i doktor Raco potrči

“Bilo je zaista zadovoljstvo pratiti Miletu. Pratio sam ga i kada je u Švajcarsku trčao 100 kilometara. Nikada mu niko nije pomogao, ali smo se uvijek snašli i otišli na te trke bez mnogo pompe. Od svojih para smo otišli i u Švajcarsku. Koliko god je bio cijenjen i u gradu i u republici, nikada se ni grad ni republika nijesu okrenuli Mileti onoliko koliko treba, tako da sam osjećao i dodatnu potrebu da budem uz njega”, priča Raco Mijanović, koji je znao nekada, u kriznim momentima trke, da uz Miletu istrči po nekoliko kilometara.

Ni on, kaže, nikada neće zaboraviti osjećaj kada nekoliko hiljada Nikšićana izađe da Miletu isprati.

“Krećemo i prolazimo kroz špalir naroda. Mileta trči, a oni prave put da mi kolima prođemo. To je stvarno bilo izuzetno. A kad smo se približavali Lovćenu, mislili smo da ćemo morati da trčimo s Miletom, jer nikoga nijesu puštali kolima. Svi dolje ostavljaju auta, a kad smo se mi pojavili rečeno nam je da možemo da prođemo. Kad smo stigli tamo, svega troje-četvoro kola i naše među njima. A kad su počeli da se slikaju s Miletom onda su tražili i da se s nama slikaju, od nas su uzimali izjave”, sa osmijehom priča ljekar kome je, kako kaže, svaka trka s Miletom, i u ljudskom, i u sportskom, i u ljekarskom smislu, predstavljala čast i zadovoljstvo.

Sportista sa najvećim, čovjek sa još većim srcem

Jednu anegdotu vezanu za trku prilikom otvaranja mauzoloja Mileta i Raco rado pričaju.

“Kada smo stigli u Njeguše, kažem im da idu gore i da me čekaju, a ja ću naići pored njih. Otišli oni kolima i parkirali se na kraj puta. Kada sam naišao pored njih dao sam im znak da sam dobro i da nastavljamo. Vidio sam svijetlo u kolima i njih, ali nijesam zavirivao. A oni svi zaspali. Stignem do Bajica, a njih nema. Tamo sretem nekog čovjeka i kažem mu da pratnji koja je u autu kraj puta kaže da idem na Cetinje i da ih tamo čekam. Kada je taj čovjek naišao na njih probudio ih je i viknuo im: ‘Onaj vaš je već stigao na Cetinje.’ Te oni brže-bolje za mnom”, sa osmijehom priča maratonac koji je istrčao mnoge maratone.

Posebno je ponosan što sa onog ljudskog maratona nije skrenuo sa staze.

Kao dobrovoljni davalac krv je dao preko 80 puta, bio je član PSD “Javorak” i Gorske službe spasa, radio je kao upravnik u Konstruktivnoj radionici Željezare, gdje je zaradio penziju, ali i Orden rada sa zlatnim vijencem. Tri puta je bio učesnik radnih akcija odakle se vratio sa udarničkim obilježjima. Cjelokupnu imovinu u Miločanima je bez nadoknade ustupio izbjeglicama iz Bosne i sa Kosova, a kasnije siromašnim porodicama.

Sada je zemlju, u pitanju je oko 1.400 kvadrata, poklonio područnom odjeljenju škole u Miločanima.

“Djeca u Miločanima nemaju ni jedan kvadrat dvorišta da se poigraju, već samo asfalt. Poklonio sam im zemlju da bi napravili lijepo igralište za djecu. Obećali su iz škole da će napraviti igralište. Nadam se da ću to dočekati”, kaže čovjek koji je na zimskim Olimpijskim igrama u Sarajavu, 1984. godine, imao svojih pet minuta.

Nakon svečanog zatvaranja Olimpijskih igara Lepa Brena je pjevala 15 minuta, a zatim je prikazana polučasovna emisija o Mileti koju je uradio Rajko Banović i koja je na jugoslovenskom nivou dobila prvu nagradu.

( Svetlana Mandić )