Srđan Marjanović za "Vijesti": Ništa nema toliko emocija kao "živo" izvođenje

Pet decenija na sceni kantautor Srđan Marjanović obilježiće 18. albumom u karijeri. No, prvi put za 50 godina biće to album snimljen na nekom koncertu. Marjanović je kroz svoju karijeru postao poznat po brojnim hitovima i albumima, kao i nastupima širom svijeta, od Evrope do Amerike. Sve ove godine ostao je vjeran svom stilu kojim je osvojio srca mnogih generacija.

Tokom 50 godina na sceni Marjanović je sarađivao sa nekim od najistaknutijih muzičara i producenata na Balkanu. Njegovi koncerti su poznati po emotivnim izvedbama i autentičnom pristupu, a kroz svoje izvedbe uvijek uspijeva da prenese duboke emocije i priče. No, to i ne čudi s bozirom na to da mu je ljubav vječita inspiracija.

Uprkos tome što je iza sebe ostavio bogat opus, Marjanović je za svoj 18. album odabrao 14 pažljivo izabranih pesama, koje najbolje predstavljaju njegovu umjetničku viziju i životno iskustvo. Ovaj live album nije samo retrospektiva njegove muzičke karijere, već i slavljenje njegove sposobnosti da se poveže sa publikom kroz živu muziku.

“Do sada sam objavio 17 studijskih albuma. Ovaj nazvan ‘50 sentimentalnih’ je jubilarni i jedini odsviran i otpjevan uživo. Tu je 14 odabranih pjesama, koje su presjek karijere. Imali smo sreću da moj koncert u beogradskom pozorištu Dadov, bude snimljen i audio i video. Cijenjeni tonski snimatelj Ivan Brusić, je odradio odličan posao, tako da smo Dušan Bezuha i ja u postprodukciji, imalo vrlo malo posla. Tehnologija je donijela muzici mnogo novih mogućnosti, ali ništa nema toliko emocija kao “živo” izvođenje. Utoliko mi je ovaj 18. album, jedini koji sam tako odsvirao i otpjevao, još draži”, priznaje na početku razgovora Marjanović.

Ovaj album izaći će i na vinilu. Upravo su nekad albumi Marijanovića i muzičara njegove generacije objavljivani na pločama. Nakon što su 90-te donijele CD, već danas se kompletna muzika sluša putem interneta i sve je dostupno. No, upravo takav odnos prema muzičkoj industriji razlog je što danas samo izuzetni ljubitelji muzike kupuju albume. To pucketanje s ploča posljednjih godina polako se vraća u modu, te je sve više onih koji kupuju gramofone i sakupljaju ploče.

“CD objavljuje PGP RTS, a LP (ljubičasti vinil) FIDBOX. Diskografija je nekad bila velika industrija. Danas su prihodi koje donisi prodaja tonskih nosača veoma mali. Tiraži su nuporedivi sa prodajom sedamdesetih i osamdesetih godina. Sva sreća da sam se ovim poslom bavio i u to vrijeme. Pamtim jednu zlatnu i dvije srebrene ploče mojih izdanja. Danas su ti tiraži nezamislivi. Sve se preselilo na internet. Tu prava nas muzičara, izvođača još nisu adekvatno regulisana. Zarade od muzike su daleko manje, nego nekad, ali će budućnost, vjerovatno donijeti bolje dane. CD kao forma nosača zvuka već odavno gubi bitku. Ploče i analogni zvuk se vraćaju. Ljudi su prezasićeni digitalnim bezgrešnim novotarijama. Tu nema duše”, smatra on.

Pjesme, tačnije njih 14 našle su se na ovom Marjanovićevom albumu te kako kaže predstavljaju presjek njegove karijere duge decenijama. Kao neko ko iza sebe ima 17 albuma mnogi bi pomislili da odabir samo 14 pjesama nije bio lak, no sagovornik Vijesti tvrdi drugačije:

“Nije mi bilo teško. Pozorišta su prava mjesta za moju muziku. Mrak u sali, publika koja sjedi i onaj jedan reflektor, koji mi je dovoljan da otpjevam svoje priče, pružaju mogućnost da prenesem ljudima ono što osjećam. Ako se po neko prepozna u tim pjesmama, ja sam onda srećan. Svirali smo najuspješnije numere sa svih albuma i odabrali 14 pjesama za jubilarni ‘50 sentimentalnih’. Nema mnogo mojih kolega koji su izdržali toliko dugo u ovom poslu”, pohvalio se Marjanović čija karijera traje pola vijeka. Za to vrijeme bilo je sjajnih momenata, uspona, ali i padova. Ne krije da je nekad bilo teško ne odustati i nastaviti, bez obzira na aktuelne trendove.

“Nije sve bilo ‘cvijeće’ i nije bilo lako. Ta ‘borba’, to stalno govorim, je najljepša od svega u životu. Kad stigneš do cilja, nema više ‘adrenalina’. Neuspjeh te stimuliše da praviš još bolje pjesme. Nije dobro da stalno pobjeđuješ”, smatra Marjanović i dodaje:

“Sjećam se ‘novog talasa’. Bio sam u to vrijeme, već ozbiljan igrač kad je muzika u pitanju. Filozofija Malkolma Meklarena, da svi mogu da sviraju, (pa i oni koji to ne znaju) je nipodaštavala sve što je rokenrol do tada ozbiljno napravio. Prijetila je da uništi i naše uspješne izvođače. Svi su odjednom prešli na pank “novotalasni bunt”?! Bijelo dugme je objavilo album ‘Doživjeti stotu’, da bi ostali u trendu. Cjelokupna rok kritika je glorifikovala novu muziku, zanemarujući sve što je bilo dobro prije toga. Trebalo je to izdžati, a ne promijeniti svoje pjesme. Što je najzanimljivije, kao urednik u izdavačkoj kući RTV Ljubljana, objavio sam najuspješniji novotalasni bend iz tog vremena - “Ekatarinu” Milana Mladenovića. Vrijeme je uvijek najbolji sudija”.

Kao muzički urednik u izdavačkim kućama mogao je da diktira muzičke trendove, no kao neko ko je čitav život posvetio muzici nije imao takvih ambicija.

“Nisam nikad imao želju da kroz urednički posao usmjeravam grupe da se bave određenim muzičkim stilom. Naprotiv, trudio sam se da pratim svjetska (i domaća) zbivanja, bez obzira na moj lični afinitet. Mnogima sam omogućio prve albume. Grupi ‘Kerber’, ‘Slomljenim staklima’, čak i Extra Neni”, prisjeća se Marjanović.

A danas, upravo zahvaljujući internetu svako može da objavi pjesmu/ album. Više nema muzičkih urednika ni u radio stanicama koje su bile zadužene za pravljenje hitova. To je, na neki način i uticalo na pad koji je doživjela muzička scena uopšte. O tome koje kriterijume bi morala da ispune nova lica da bi im jedna izdavačka kuća objavila album i jesu li mogli već proslavljeni izvođači da žive “od stare slave” ili su jednako kao novajlije morali da se potrude, Markanović kaže:

“Mnogo je lakše danas. Klinci koji prave muziku kroz tehnologiju imaju danas sve u svojoj sobi, na svom kompjuteru. Oni čak i ne žele da objavljuj albume. Guraju po jednu pjesmu. Investiraju isključivo u dobar spot. Zadovoljni su što svojoj publici putem mreža mogu da ponude to što rade. Njima više od toga i ne treba. Muzika ne stoji, ima svoju dijalektiku. Treba imati razumijevanja za nove stvari”, savjetuje Marjanović jer kako tvrdi uvijek postoji dovoljno mjesta za sve.

“Nije važno koji muzički pravac je u pitanju. Da li je izvođač ‘stari’, ili ‘mladi’. Postoji samo jedno pravilo -dobra pjesma”, dodaje on.

Kada je on počinjao- 70-ih i ‘80-tih godina prošlog vijeka jugoslovenski izvođači imali su velike turneje. I to ne samo po tadašnjoj zemlji, već i u SSSR-u, uopšte Evropi. Danas teško da mnogi mogu izađu i iz okvira svoje zemlje (nekadašnje republike), ali Marjanović se prisjetio kako su izgledale te turneje nekad i otkriva da li su izvođači/grupe morali u svojoj zemlji biti među najpoznatijima da bi krenuli dalje:

“Najveći uspjeh u to vrijeme za nas muzičare su bile turneje po SSSR-u. Bilo je teško biti odabran za takvo gostovanje. Imao sam sreću da budem nekoliko puta sa bendom u takvim programima. Rusi su voljeli nas Jugoslovene. Mogli su da dovedu i Engleze i Amerikance, ali je sa njima dolazila i politika, duh zapada, što nisu željeli. Svirali smo samo u velikim halama. Subotom i nedjeljom po dva koncerta. Plaćali su nas u klirinškim dolarima. Zarađivalo se baš dobro. Bili smo veoma popularni u toj velikoj zemlji. Ostajali bismo na gostovanjima po nekoliko mjeseci”, priča Marjanović, koji će pored albuma “50 sentimentalnih” uskoro publici ponuditi i istoimeni dokumentarac o svom životu i radu. Priče koje se budu našle u istom iznenadiće publiku jer će sadržati i djelove i snimke iz privatnog života o kojem se mnogo ne zna.

“Film ‘50 sentimentalnih’ će, siguran sam, biti veoma zanimljiv ljubiteljima rokenrola. RTS nam je omogućio arhivski materijal. Tu su snimci iz vremena kad sam imao 20 godina. Smjenjuju se prošlost i sadašnjost. Govore i sviraju, gotovo svi akteri značajni za jugoslovensku rok scenu. Tu su i snimci iz privatnog života. Priča o mojoj supruzi, koja mi je bila navjeća podrška, a koja više nije sa nama. Ljubav je suština svih mojih pjesama. To nije fraza, jer u nju još uvijek vjerujem i to će me, nadam se, držati do kraja”, zaključuje Marjanović.

Publika kroz vrijeme uvijek bude jedini sudija

Prvo pojavljivanje Srđana Marjanovića vezuje se za jedan festival. Iako ima višedecenijsko iskustvo i danas zna da s vremena na vrijeme učestvuje na nekom takmičenju. Iako se muzika teško može ocjenjivati jer konačan sud ipak na kraju da publika, Marjanoviću je danas najčešće namijenjena uloga žirija.

“Takmičenja uvijek izazivaju najviše pažnje. Festivali su nekad bili jedini način da steknete širu afirmaciju. I danas su odličan poligon za lansiranje novih pjesama. Pogotovo izbori za ‘Pjesmu Evrovizije’. Za mlade je to šansa da ih vidi i čuje veliki broj ljudi. Odavno se ne takmičim, sad me češće zovu da budem u žiriju”, pohvalio se muzičar.

No, upravo festivali na kojima se zasnivala muzička scena danas su ugašeni. Jedan od razloga je i taj što bi se pjesme puštale prije festivala i unaprijd smo znali ko će da pobijedi. Takođe često se šuškalo i o namještanjima istih. No, takve priče nijesu izostajale ni 1973. kada je Marjanović učestvovao na Subotičkom festivalu.

“Na ‘Subotuci’ tih sedamdesetih godina nije bilo ‘namještanja’?! Bar ja ne znam za to? Na mnogim festivalima toga je uvijek bilo. Danas popularni izvođači često uslovljavaju organizatore, da moraju dobiti nagradu, ako pristanu na učestvovanje na manifestaciji. Sa druge strane postoje i interesi izdavača koji obezbjeđuju nagrade svojim favoritima. Publika kroz vrijeme uvijek bude jedini sudija. Nagrada nikad ne znači da će pjesma doživeti uspjeh”, kaže Marjanović.

( Marija Vasić )