Apsurd je sudar realnih i imaginarnih svjetova

Otvorene scene uvijek sa sobom nose sopstvene izazove i karakteristike. Tako je bilo i sa starobarskom pozorišnom scenom na otvorenom, gdje je u ponedjeljak veče premijerno izvedena pozorišna predstava “Egzekutor” u režiji Milije Šćepanovića, a po tekstu Vojislava Savića.

Još na samom početku, kao dio publike, istakao se vjetar koji je možda nekome smetao, a nekome dodavao na napetosti same predstave. Poput publike, i on je hvatao dah, ćutao, pa odjednom progovarao, zavisno od onoga što se moglo vidjeti ili čuti. Bio je dio same predstave.

“Egzekutor” je crnohumorna psihološka drama s elementima “saspensa”, puna apsurda, piše u opisu radnje u čijem je središtu čovjek koji već šest mjeseci bježi od svog ubice, progonitelja. Pronaći će skrovište u urušenom hotelu koji mu, pak, ne pruža neki odmor jer ga spopada sobarica.

Na Maloj sceni u Starom Baru, zahvaljujući jednostavnoj, ali efektnoj scenografiji, lako se moglo zamisliti da huk vjetra dolazi kroz upravo prozor tog starog, urušenog hotela i usamljene sobe.

Bezimene likove tumače: Branko Ilić (gost), Mirjana Đurđević (sobarica) i Mirko Vlahović (neznanac).

Gost dolazi u hotel kog je i “Bog zaboravio” i u kom jedino radi sobarica. On od nekoga bježi i taj Neko je najprije samo misao, nevidljivi nagovještaj bez mase, ali koji nosi težinu. Telefon zvoni. Da li to nagovještaj i iščekivanje poprimaju prve znake fizičke mase i psihološke tenzije? U tom momentu, uz zvonjavu telefona, vjetar je ponovo progovorio, jer kao da je odlučio da težina nije dovoljna da bi gravitacija mogla da se osjeti. Možda je i u pravu.

Neizvjesnost tiho, neprimjetno i malim koracima, svojom sve većom masom dok ne poprimi konačan oblik, u srcima stvara sve veće uzbuđenje: “Ko zove? Da li je zaključao vrata? Nije! Gdje bi mogao pobjeći ako ga egzekutor nađe? Neko je na recepciji. Je li to egzekutor?”...

Potom, očekivano, neizvjesnost je dosegla vrhunac i uz pojavu “Egzekutora” podsjetila da se ne može pobjeći od stvarnosti.

Uz sve to, apsurd tjera i na smijeh, makar je tako bilo u ovoj predstavi, s obzirom na to da se radi o crnohumornoj drami koja uspijeva da uz humor zadrži i svoju ozbiljnost i da natjera na razmišljanje. Možda život, imitirajući umjetnost, uz svoje apsurde, ipak nekad zahtijeva smijeh kao odgovor.

“Mislim da je apsurd sve što vi na jedan način očekujete, a dobijete nešto potpuno suprotno, mislim da je to glavna nit apsurda - stvari koje mislite da će se desiti, a zapravo se dese na jedan suprotan, totalno drugačiji način. Tako da apsurd se, zapravo, može gledati kao sudar nekih svjetova, onih realnih i onih imaginarnih”, kazao je Šćepanović “Vijestima” nakon premijere.

I zaista je tako jer da nije, zar ne bi egzekutor odmah završio posao? Ovako je stvorena ona atmosfera koju osjećamo, na primjer, kod Beketa. Čekamo Godoa. Dok ga čekamo, otkrivamo sve više apsurda. Otkrivamo “razlog” ubistva, koji stoji u ravni s Mersoovim ubijanjem Arapina jer mu je smetalo Sunce.

“Kada se tu dodaju neki elementi koji se tiču, je li, komedije, koji se tiču čak i malo “saspens”, triler, horor elemenata, mislim da to može dovoljno da unaprijedi apsurd na jedan mnogo veći nivo”, dodao je Šćepanović.

Time je ova predstava apsurda dobila jednu novu boju i doživljaj, ali i svjetlo.

“Prenijeli smo filmsko svjetlo u pozorište, i nadam se da smo u tome uspjeli”, objasnio je reditelj.

“Svi želimo društvo”, isijava misao egzekutora koja prati tok postepene gradacije sve do konačne kulminacije. Malo po malo, uz sve apsurde, ipak se otkrivaju priroda i srž čovjekove usamljenosti, besmisla, egzistencije. To je možda onaj osjećaj koji dobro opisuje Umberto Eko u svom “Ostrvu dana pređašnjeg”: “Jesam li, dakle, ovdje da bih se zabluđivao o zabludi jedne zablude, ja koji sam samome sebi zabluda? Jesam li morao izgubiti sve i završiti na ovom čunu, zaboravljenom sred antipoda, da bih saznao da nema šta da se izgubi? No, zar tom spoznajom neću dobiti sve, jer postajem jedina misleća tačka u kojoj vaseljena priznaje vlastitu zabludu? Živjeti u Antipodima, dakle, znači iznova graditi instinkt, umjeti od začudnosti napraviti prirodu i od prirode začudnost, otkriti koliko je nepostojan ovaj svijet, koji na jednoj polovini slijedi jedne zakone, dok na drugoj neke sasvim suprotne”...

Šta smo i ko smo svi mi i kako se osjećamo kada smo sami, pod zvijezdama, usred okeana, ili kad smo sami u sobi..., kada ničeg nema osim postojanja - šta smo i ko smo onda kada se oslobodimo svih apsurda? Možemo li tada prihvatiti sopstvene odgovornosti, greške, možemo li odbaciti sve zablude? Da li zapravo samo imamo jedni druge usred “antipoda”?

Naši junaci nemaju ni ime, a Jozef K. ima i ime i prvo slovo prezimena. Mada, usred antipoda zaista niko od nas nema ni ime ni prezime, tako da možda su oni bilo ko... ili svako?

“Sve je ovo kao neka igra”, kaže jedan od likova. Možda tu leži ono sudbonosno u predstavi. Nismo sigurni šta je sve ovo, ali ne možemo ni pobjeći. Junak kaže na kraju “bio mi je prijatelj. Samo to”. Možda samo treba biti prijatelj usred ove igre, procesa, usred ovog “antipoda”. Jer, jeste “Egzekutor” pun apsurda i, kaže Savić, “ima elemenata apsurda na svakom ćošku samo ako čovjek želi da ga vidi, kao što ga ima i u našim životima”... Zar ne bi bilo najapsurdnije ne biti prijatelj?

Možda tim krajem “Egzekutor” zvuči razumniji od stvarnosti.

Producentkinja “Egzekutora” je Milena Charan, a scenografkinja Andreja Rondović. Rondović je bila zadužena i za dizajn svjetla zajedno sa Danilom Malovićem, koji je i majstor svjetla. Za kostime je bila zadužena Lina Leković, dok je Enes Tahirović kompozitor.

Mirko Bujišić je glavni organizator predstave, a asistentkinja scenografkinje Jelena Vojinović. Inspicijent je Davud Bahović.

Majstor zvuka je Nemanja Dragović, a iza kulisa su svoja zaduženja imali i šminkerka i frizerka Žana Ćetković, garderoberka Jelica Jovanović, dekorateri Senad Bracić i Amel Isljamović, i scenski radnik Vido Papan.

Savić: Najviše iznenade stvari na koje mislimo da smo “oguglali”

Autor teksta Vojislav Savić “Vijestima” je prenio svoje utiske nakon premijere i istakao da je publika lijepo reagovala i pažljivo pratila predstavu, a onda i govorio više o svom komadu.

“Najviše iznenade stvari na koje mislimo da smo oguglali, kao priča o profesionalnom ubici koji juri čovjeka da ga ubije i nalazi ga u nekom napuštenom hotelu. To je sasvim okej, normalno, ali to šta se dešava između njih, kako se završava, ja ne bih odavao. To je ono što svaku situaciju umije da pretvori jednu uobičajenu priču u nešto što se ne očekuje, bilo igrom slučaja, sudbine, u šta god čovjek vjeruje ili ne vjeruje, jednostavno sav život, kakva god sila da tu struji”, rekao je Savić.

On je potvrdio slojevitost teksta, kao i da se može primijeniti u više oblasti života, da se može odnositi i na pitanja poput morala.

“Kvalitet predstave zavisi isključivo od ljudi koji režiraju i koji glume i od toga koliko duboko mogu da pročitaju tekst... Ja sam dao sve od sebe”, rekao je Savić.

Šćepanović: I manje sredine mogu da proizvedu dobru predstavu

Reditelj Milija Šćepanović kazao je “Vijestima” da je ovo zapravo njegova prva pozorišna režija, ako se ne računa jedan “studentski pokušaj”.

On je istakao da je radio na televiziji, radiju, na filmu, te da se trudio da sve te elemente koje je ranije stekao, implementira “na daske koje život znače”. Dodao je i da je teško raditi predstavu na otvorenom i u okviru festivalskih uslova.

Šćepanović je u samu scenografiju unio nešto svoje.

“U pozorištu uvijek imate te neke imaginarne elemente koji su svedeni. Vi ste vidjeli da smo ovdje imali prava vrata, prave prozore, sve se otvaralo kao u pravom životu. Tu sam čak imao i malo problema s koleginicom koja je radila scenografiju, ali mislim da smo na kraju uspjeli da implementiramo te stvari, taj “saspens” koji nose filmovi triler žanra”, rekao je on.

Šćepanović je objasnio da je ova predstava, zapravo, komedija koju su preradili, adaptirali, i dodali joj neke nove elemente.

“Mislim da je to sve, to miješanje stilova, doprinijelo vizuelnom identitetu predstave i nadam se da smo uspjeli da stvorimo nešto originalno”, kazao je on dodavši da su mu najveći komplimenti koje je dobio poslije premijere da je nešto drugačije.

Rekao je i da su se trudili da to i urade i u muzičkom aspektu, na nivou zvuka, svjetla.

“Dobra je stvar što je “gro” autorske ekipe iz Crne Gore. Kulturni centar Bar nema previše iskustva u pozorišnoj produkciji”, konstatovao je Šćepanović.

Naveo je da je ovo jedna povratnička produkcija, samostalna poslije dužeg niza godina i nada se da su uspjeli da pokažu da i neke manje sredine mogu da proizvedu interesantnu i složenu predstavu, i da to ne moraju samo da budu institucionalna pozorišta koja postoje u Crnoj Gori “već i da se pridružimo kolegama iz kulturnih centara iz Tivta, Budve..., koji to već uspješno rade godinama”.

Đurđević: Umjetnost je samo esencija života

Za glumicu Mirjanu Đurđević ova vrsta predstave nije strana, rekla je i dodala da im se uvijek raduje, koji god je žanr u pitanju. Ona je kazala da je tekst najvažniji kada su film i pozorište u pitanju, “sam scenario ili tekst”.

“Tekst je upravo ono što je mene privuklo kada sam dobila ponudu ovo da radim. Reditelj mi je poslao tekst koji se meni odmah dopao, a svi ostali dogovori dolaze kasnije, tako da ja volim ovakvu vrstu eksperimenata”, objasnila je Đurđević.

Ona kaže da je umetnost samo esencija života i da bi to tako i trebalo da bude.

“Tako mi umjetnici mislimo, možda smo i u zabludi, ali mislimo da pozorište treba da bude esencija, samo jedan mali dio života koji će se prikazati”, zaključila je glumica.

( Anastasija Orlandić )