Utjeha muzike

Prije mnogo godina rado sam odlazio na sve vrste koncerta. Azra u bašti Studentskog kulturnog centra, Klepton u sajamskoj hali, bluz na Mašincu. Docnije su došli koncerti šireg žanrovskog spektra. Moderni saz u Sarajevu, romski brzi prsti Skadarlije, sevdah u Sava centru, Mariza na savskoj obali. Mladi fado u jednom lisabonskom baru. Karmina burana pod ljetnjim zvijezdama na glavnom trgu u Vangenu. Džez u slikarskom ateljeu u Ahenu. Vlatko Stefanovski u Nišu. Jedan saksofonista u pariskom metrou. Jedan harmonikaš u berlinskom metrou. Zvuk dižaridua na keju u Oslu. Derviška pjesma u Istanbulu. Francuski gudači interpretiraju Šenbergov Kvartet u D-molu za dvije violine, violu i violončelo, opus 7 u regensburškom pozorištu. Esma Redžepova u Kelnskoj filharmoniji jednog ljeta, Betovenove simfonije na istom mjestu posljednjeg dana neke druge godine. Čoček u novogodišnjoj noći u Skoplju.

Muzika je tješiteljka života. Smatra se da je na samim našim počecima bila u jedinstvu sa igrom i pjevanjem. Nešto od toga mogao sam da osjetim ovog jula. Opisujem tri takva iskustva.

Una Saga Serbica

Da prije 20 godina koreograf Svetozar Krstić nije došao na ideju da oformi igračku trupu, ne bih te večeri sjedio u leskovačkom Narodnom pozorištu čiji uređaj za rashlađivanje nije predviđen za spoljašnjih plus četrdeset. Kada već nisam vidio prvi spektakularni nastup ove trupe u Sava centru 2013. mogu da ga doživim na manjoj bini 11 godina kasnije. Osam parova će odigrati „Rapsodiju“. Riječ je o modernizovanim narodnim igrama Balkana. Folklorno polazište je redizajnirano – kostimi, muzika i koraci. A dodati su i svjetlosni efekti.

Ovaj performans je zapravo bio vizuelno najatraktivniji dio ovogodišnjeg festivala Strings, koji na vreli jug Srbije već dvanaesti put usred ljeta dovodi vrhunske umjetnike.

Sama kombinacija poznatih elemenata je zanimljiva. U klasična „zaplitanja“ nogama narodnih kola ugrađeni su elementi baleta. Dok bi se trupa iza kulisa redovno presvlačila za narednu tačku jedan par bi zabavljao publiku svojim plesom.

Kostimi, kao i muzika, bile su citati narodnih originala. I dok je nošnja bila lišena etno-nacionalne prepoznatljivosti, jer su kostimografi postmodernom proizvoljnošću uzimali sve što im je bilo potrebno za uobličavanje osnovne ideje, muzika je pratila jake balkanske ritmove, produkciono ih provlačeći kroz pop-filtere.

Publika je najjačim aplauzom nagrađivala one djelove koji su najvjernije slijedili originalnu matricu – od “Žutih dunja” do čuvenih srpskih i makedonskih pjesama.

Ako se izuzetno dobro sinhronizovanoj i odigranoj predstavi može išta zamjeriti, možda je to njena prenaglašena potreba da osavremeni pokret, da ga “ušećeri” specijalnim svjetlosnim efektima i da izvornu muzičku podlogu pretvori u međunarodni pop.

Meni je to posebno bolo oči kada su neki djelovi ove folklorne bajke počeli teatralnošću i pozom da liče na vizuelnu mitomaniju Lajbaha.

Ipak, odigrati profesionalno i skladno ovaj složeni program na temperaturi koja i krcatom gledalištu, a kamoli igračima, tjera znoj na lice, zaslužuje, veliko poštovanje, pa i divljenje. Naposljetku, uspjeh igračke trupe – imala je 200 ovakvih nastupa pred ukupno 100 000 ljudi – govori za sebe. Drago mi je što sam vidio uspješan pokušaj prepakivanja našeg folklornog nasljeđa u svjetsko ruho. Mada i dalje lično više volim lakonoge i vratolomne nastupe najboljih kulturno-umjetničkih društava sa spletom narodnih igara.

Uroš kao Rej

Dvije večeri kasnije vrućina takođe ne popušta. Ali je bina na otvorenom. Bašta Centra za stručno usavršavanje u obrazovanju je možda najbolja ljetnja muzička pozornica u gradu. Unaokolo je nešto zelenila, a iza zida protiče Veternica – od nje se očekuje da u varoš donese poneki dašak svježine. Jedina mana ove bine je mogućnost da komšije iz naselja s one strane rijeke nepredviđeno organizuju veselje, pa svoje decibele kao gerilske jedinice ubace u koncertne harmonije.

Ali ovaj put nije tako. Vrela ljetnja noć je kao stvorena za Uroša Perića zvanog Peri. On je slovenački džez muzičar, koji je u svijetu postao poznat kao vjerovatno najbolji živi tumač muzičkog nasljeđa Reja Čarlsa.

Sumrak se polako pretvara u sve gušći mrak. Na binu izlazi Urošev bend. Za basom je Mladen Melanšek, Peter Rizmal vješa oko vrata crvenu gitaru. Za bubnjeve sijeda Gregor Hrovat, najmlađi član benda, koji će od okupljenih mlađih dama dobiti i najtopliji aplauz. Rudi Javornik uzima saksofon i započinje bluz standard.

Na sajtu ovog saksofoniste može da se pročita muzički moto koji je izrekao njegov uzor, veliki Sten Gec: „Po meni, saksofon je zapravo prevod ljudskog glasa. Jedino što možeš jeste da sviraš melodiju. Nema veze koliko je komplikovana, to je još uvijek melodija“.

Kada su se Peter Rimzel i Rudi Javornik počeli dozivati soliranjem na gitari i saksofonu, veče je već dobilo svoju magiju. Kakav li je šef benda, kada su muzičari koje je okupio ovako dobri?

A šef – Uroš Perić – izlazi poslije ovog sjajnog uvoda i južnjacima se obraća na srpskom sa izrazitim južnim akcentom. To nije naučio kod kuće, jer su mu roditelji iz Velike Plane i Čačka. “Rođen sam u Sloveniji, ali sam rodom iz Srbije”, kaže Uroš. Zvuči pomalo montipajtonovski, ali Uroš spada u onu vrstu vrsnih zabavljača koji umiju i pričom da razgale publiku.

Kako god, Uroš je uspostavio neposrednu i jaku vezu sa publikom i suvereno je vodio kroz tu muzičku noć.

Nije samo Rej Čarls bio na repertoaru. Poznatim stvarima koje su pjevali Kris Kristoferson, kao što je “Help Me Make It Through the Night” ili Net King Kol „For Sentimental Reasons“, Uroš je utisnuo svoj pečat.

Njegov temperament, temperamentno ponašanje za klavirom i boja glasa zadivljujuće su blizu originalu koji poznajemo samo sa istorijskih snimaka na Jutjubu.

Mene je Uroš kupio kada je zapjevao „Đorđa…“. Književno se to zove Džordžija. “Georgia on my mind”. “Pjesma stiže od tebe tako slatka i bistra, kao mjesečina kroz borove. Druge mi se ruke pružaju, druge oči se smiju nježno, još uvijek u mirnim snovima vidim, put me vodi nazad ka tebi. O, Džordžija, ne nalazim mir, samo staru, slatku pjesmu”.

Kada već velikog Reja Čarlsa nisam mogao da čujem u Džordžiji, gdje je ova stvar nezvanična himna te američke savezne države, onda mi je sudbina poklonila Uroševu interpretaciju u jednoj leskovačkoj noći. Tu negdje, sa džez nebesa, na nas uz Reja Čarlsa motri i Hogi Karmajkl, koji je tridesetih godina prošlog vijeka komponovao ovaj džez standard. Preko ramena mu vire Djuk Elington i Luj Armstrong koji su Džordžiju prvi proslavili, da bi je Rej Čarls opet učinio planetarno poznatom.

Naravno, Uroš je izvodio i druge nadvremene stvari kao “Hit The Road Jack” pri čemu je nedostatku ženskih vokala uspio da privoli ženski dio publike da zapjeva refren.

Da stvar ne bi otišla u previše sentimentalnom pravcu, Uroš je pred kraj koncerta, između pjesama, počeo da priča o leskovačkom roštilju. Tvrdio je da su njegovi slovenački članovi benda za dva dana već ugojili. I onda je dodao: “Jebem li ga, i večeras ćemo da jedemo neki roštilj!” Time je izazvao salve smijeha.

Energija te večeri je zaista bila dobra. A i sa Veternice je došao nagovještaj svježine.

Tango zauvijek

Ni dva dana kasnije nije popuštala vrućina. Ali u Leskovačkom kulturnom centru je u samom koncernom prostoru nešto svježije. Ovaj put je na redu Jovica Ivanović, muzičar rođen u Zvorniku, a školovan u Beogradu i Hanoveru. Kaže da se sa harmonikom druži od sedme godine. Ali u Leskovac je donio bandoneon.

Instrument je nazvan po njemačkom muzičkom pedagogu Hajnrihu Bandu. Band mu je dao konačan oblik 1845, ali prve takve instrumente napravio je prije toga majstor za izradu muzičkih instrumenata Karl Fridrih Ulig. Ni jedan ni drugi nisu mogli da naslute da će pobjedonosni pohod bandoneon doživjeti na drugom kontinentu, u dalekoj Argentini. Tamo se muzika siromašnih, crnih krajeva, muzika mornara i lučkih radnika po imenu tango početkom prošlog vijeka zauvijek vjenčala sa bandoneonom. U Argentini kažu da je ovaj instrument – najveći njemački pronalazak.

Program je te večeri bio posvećen čovjeku koji je u 20. vijeku svojim bandoneonom i kompozicijama osvježio i modernizovao tango – Astoru Pjacoli. On je stvorio svjetski poznate melodije u čijoj osnovi je tango. Tango nuevo.

Jovica Ivanović je uz violinistu Davida Saramandića, pijanistu Igora Draževića i Stefana Milojčića za kontrabasom te večeri poklonio krcatoj sali čisti zvuk Buenos Ajresa, grada u kojem je veliki majstor Pjacola umro 1992.

Jedna od najpoznatijih Pjacolinih melodija – Biyuya – što u argentinskom žargonu znači „sića“, „lova“ je poput velikih zagrada obuhvatila cijelo veče, jer je izvedena kao prva i još jednom, na kraju, kada publika nije htjela tek tako da pusti muzičare da odu.

Sjetni komadi kao Smrt anđela (La Muerte del Angel), Usamljenost (Soledad) ili dinamične stvari poput Ajkule (Escualo) u meni su probudili čežnju za Buenos Ajresom – u kojem nikada nisam bio. To umije muzika.

Osim toga, ona je kao vremeplov. U posljednjoj deceniji prošlog vijeka kupovao sam muzičke zapise na kompakt diskovima. Kada ukućani ne bi bili tu znao bih na dugačkoj polici sa njima pronaći Pjacolu. Vrijeme provedeno sa njegovom muzikom je bilo eliksir za dušu, a začini su bili čežnja i putenost uz nalete melanholije.

Na kraju leskovačkog koncerta bio sam zahvalan muzičarima što su mi svirkom uživo vratili analogno vrijeme u kojem je muzika bila nešto veće i značajnije od nas samih.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )