STAV
Minimalac je minimalac
I dalje će da trpe socijalno ugrožene kategorije stanovništva, koje ili nemaju primanja ili su im ona minorna
Sredinom novembra 2023. godine, pozivajući se na Upravu prihoda i carina, portal bankar.me je objavio podatke o broju zaposlenih u Crnoj Gori. Ukupan broj zaposlenih iznosio je 239.494, od kojih je u javnom sektoru radilo 77.801, a u privatnom sektoru 162.972 radnika. S obzirom na činjenicu da je u javnom sektoru radila trećina zaposlenih, napominje se da ta cifra obuhvata Vladu, ministarstva, uprave, agencije, institucije, lokalne samouprave i preduzeća čiji su vlasnici Vlada i lokalne samouprave. U preduzećima čiji je vlasnik Vlada tada je bilo zaposleno 15.287 radnika, a u agencijama 800. U lokalnim samoupravama i njihovim organima radilo je 5.977, a u preduzećima čiji je vlasnik lokalna samouprava 7.453 radnika.
U junu 2024. Monstat je objavio Anketu o radnoj snazi, prema kojoj je aktivno stanovništvo u Crnoj Gori, u prvom kvartalu 2024. godine, brojilo 318,3 hiljade, od kojih je 280,5 hiljada, odnosno 88,1%, zaposleno, dok 37,8 hiljada ili 11,9% čini nezaposleni dio aktivnog stanovništva.
U kontinuitetu se podaci Uprave prihoda i carina i Monstata razlikuju za oko 40.000 radnika, za koje se pretpostavlja da djelimično „opslužuju“ sivo tržište. Prosto je nemoguće raspolagati tačnim podacima o broju zaposlenih građana, osobito u godinama čestih promjena vlasti, kada je partijsko zapošljavanje na svim nivoima vlasti postalo prioritet svih prioriteta.
„Svi radnici će osjetiti povećanje plata i to povećanje će dobiti 300.000 radnika u Crnoj Gori“, kaže premijer, obrazlažući program „Evropa sad 2”. Opredijelio se za ovu cifru ne zato što je tačna, nego je okrugla i naduvana, lijepo zvuči i podsjeća ga na obećanu „punu zaposlenost“. „Minimalna zarada za zaposlene sa srednjom 600, dok oni sa visokom stručnom spremom neće primati ispod 800 eura! Minimalna zarada će u prosjeku da bude 700 eura“, obećao je premijer.
Ekonomski analitičari kažu, a svi znamo, da ne postoji kategorija „minimalne prosječne zarade“, nego „Crna Gora ima minimalnu platu, koju propisuje vlada, i ni jedan radnik u Crnoj Gori se ne može platiti manje od ove obavezne“. Ne može se zbrojiti plata za dva nivoa obrazovanja, podijeliti sa dva i dobiti neka „minimalna zarada u prosjeku!“ Ako je minimalna plata 600 eura za radnika sa srednjom stručnom spremom, postavlja se pitanje po kojim kriterijumima će biti plaćeni nekvalifikovani radnici, kojih je u privatnom sektoru ogroman broj. Uostalom, zašto se spominje sprema, kada je minimalac minimalac?! U slučaju „drugog minimalca“ za visokoobrazovane kadrove otvara se nejasnoća kako će biti isplaćeni radnici sa završenom višom školom, koje ne kači ni mali ni veliki minimalac?
Očigledno je premijer morao odstupiti od predizbornih obećanja zbog stanja u državnoj kasi, a ko će da bude žrtva pokazaće konačna realizacija programa „Evropa sad 2“. Naprijed navedene brojke o zaposlenosti govore u prilog činjenici da je broj zaposlenih u javnom sektoru ogromno opterećenje za budžet, kao što je, uz detaljnu analizu, objavio portal vijesti.me, u maju ove godine. Prema podacima MJU, broj zaposlenih u javnoj upravi, na državnom i lokalnom nivou, sa kraja prošle godine, za 14,4 hiljade je veći u odnosu na potreban broj iz plana optimizacije, koji je trebalo da bude sproveden u 2020. (vijesti.me). Vlada je izgradnjom „čardaka ni na nebu ni na zemlji“, građanima stavila do znanja da uštede na teret javnog sektora neće biti! Državna administracija se neće smanjiti, broj funkcionera se stalno povećava, budžetska stavka za ugovore o djelu je, iz godine u godinu, veća i veća, troškovi za reprezentaciju i često fiktivne dnevnice i stanarine funkcionera su u porastu, nema volje da se ukinu ili smanje funkcionerske naknade, a broj njihovih korisnika je ogroman... itd. Partijsko zapošljavanje je rak rana našeg sistema!
I dalje će da trpe socijalno ugrožene kategorije stanovništva, koje ili nemaju primanja ili su im ona minorna. Trpe nezaposleni građani, trpi na desetine hiljada ljudi u dubokoj starosti, koji nemaju odgovarajuće uslove za stanovanje, njegu i liječenje, trpi zdravstveni sistem koji nije u mogućnosti da odgovori svojoj humanoj misiji, trpi školstvo zbog neuslovnih škola i poremećenog sistema obrazovanja... trpe ostarjeli i nemoćni radnici likvidiranih fabrika poput cetinjske „Košute“, trpe poljoprivrednici... trpimo svi zbog depresije i beznađa u kojima živimo. Oni se, na vlasti, osjećaju moćno, ali moraju da trpe jedni druge!
( Milojka P. Perović )