Vrijednosti osvjetljavaju i prosvjetljavaju ljudski život

Istaknuti intelektualci prof. dr Čedomir Čupić i prof. dr Đuro Šušnjić učestvovaće na Pjaci od filozofa, koja se više od deceniju održava na Međunarodnom festivalu KotorArt.

Tokom dvodnevnog programa, 5. i 6. avgusta, održaće predavanja na teme “Kultura sjećanja” i “Identitet i promjena”. Program će biti upriličen u Kreativnom habu u Kotoru u 21 čas.

Ovaj program pruža priliku da se prisjetimo značajnih ličnosti - Ratka Božovića i don Branka Sbutege, i njihove uloge u oblikovanju kulturnog i intelektualnog pejzaža regiona, naglašavajući važnost očuvanja sjećanja kao temelja za razumijevanje sadašnjih i budućih društvenih promjena.

Kako ste odabrali teme za predavanja na Pjaci od filozofa?

U kosmičkom poretku muzici pripada mjesto najvećeg sklada, harmonije do savršenstva. To nas je vodilo da predložimo teme koje idu uz muzičke kotorske blagdane. Odabrano je da prve večeri govorimo o dva misleća bića s ovih crnogorskih prostora, čija se misao uklapala prema muzičkoj duhovnosti. Još je Platon smatrao da sve u zemaljskim porecima treba da bude u skladu s muzičkom skalom. To je optimalizacija odnosa, koja treba da se postigne među ljudima. Državu, kao najsavršeniju ljudsku organizaciju, Platon je zamišljao kao muzičku skalu, u kojoj sve na muzički način funkcioniše. Kada nastupi disharmonija u muzičkoj skali, onda i država, odnosno ljudska organizovanost, ulazi u probleme. Ratko Božović i Don Branko Sbutega su na muzički način prilazili promišljanju i traženju odgovora na društvene pojave, odnose i probleme kojima su se bavili. I jedan i drugi posjedovali su filozofsku kulturu, uz pomoć koje su prilazili kulturnim i društvenim fenomenima i stvarnosti. Božović s naučnog i umjetničkog stanovišta, a Sbutega s filozofskog i teološkog. Upravo su se njihovi pristupi odvijali prema Hegelovoj duhovnoj trijadi kretanja ideje kroz istoriju - umjetnost, religija, filozofija. Takođe, njihova interesovanja širila su se i na dvije filozofske redukcije - nauku i ideologiju. To su paralelni duhovni svjetovi, koji se ne isključuju, već se nadopunjuju i razvijaju upravo na način funkcionisanja muzičke skale. Pokušaćemo da sa ovim temama povežemo razbijenu duhovnu sliku svijeta u kojoj se djelovi zatvaraju u svoju posebnost i na taj način gube povezanost sa cjelinom. To je pogled u razbijenom ogledalu. Duh i istina su cijeli i ne mogu se dostići iz ušančenih naučnih i disciplinarnih podijeljenosti i rascjepkanosti. Ova dva mislioca su to znala i težili su da tu rascjepkanost povezuju, koliko su mogli, u smislene cjeline.

Prve večeri govorićete o liku i djelu nedavno preminulog književnika, sociologa kulture i univerzitetskog profesora Ratka Božovića. Koje su ključne poruke koje želite da publika ponese sa ovog predavanja?

I Ratko Božović i Don Branko Sbutega su raskošne renesansne ličnosti, koje se njihovim zemaljskim odlaskom smanjuju i polako nestaju. Upravo tu raskoš i bogatstvo, kako u življenju, tako i u mišljenju i djelu, treba podastreti slušaocima predavanja. Preko njihovog načina života i onoga što su stvorili, treba uputiti apel da ne smijemo ni u sadašnjosti ni u budućnosti da ostanemo bez takvih ljudi. Oni su nas trostruko darivali: prvo, kako treba čovječno živeti, djelovati i ponašati se; drugo, oni su primjer intelektualaca u onom najboljem značenju, gdje se skladno spajaju tri moći - dara, znanja i savjesti; treće, oni su živjeli punoćom u svom vremenu, tako što nisu prezirali i odbacivali tešku i često mučnu stvarnost u kojoj je bilo više neljudskoga nego ljudskoga, više površnog nego suštinskog, više bezvrijednog nego vrijednog. Njihov život i djelo su opomena da u oljuđenom životu nema mjesta za netrpeljivost, isključivost, neiskrenost, diskriminacije, predrasude, nepristojnost, prostakluk i prevaru. Tražili su odgovore, ali su i ličnim primjerom pokazivali kako da u nama savladamo surovost, sebičnost, bezosjećajnost, težnju ka uspjehu po svaku cijenu, ogoljeni pragmatizam i spremnost na razne vrste podvala i manipulacija. Takođe, kako da ukrotimo loša osjećanja kao što su zavist, mržnja, pakost, ali i loša stanja kao što su strah, strepnja, lukavstvo i panika. Sve se to savladava dobrim vaspitanjem, kvalitetnim obrazovanjem i socijalizacijom, koju određuju univerzalne vrijednosti i kultivisanjem, kako sebe iznutra, tako i uticajem na spoljašnju sredinu. Oni su se zalagali za djelovanje i afirmaciju naših najboljih mogućnosti. Polagali su mnogo na dva određenja čovjeka - biće mogućnosti i moralno biće. Uporišna tačka i orijentir za kultivisanje ličnosti i sredine u kojoj se živi su univerzalne vrijednosti: istina, pravda, dobro, ljubav, ljepota, sloboda, ljudsko dostojanstvo, solidarnost i ravnopravnost. Za širenje i dominiranje ovih vrijeqdnosti u ličnom i društvenom životu potrebni su uzori, kao primjeri kako da se prema njima ponašamo i živimo. Oni u svojim djelima upućuju na te uzore, ali i na uzornost. Njihova bitna poruka je, kao i antičkih filozofa, da čovjek treba da sa mjerom djela, ponaša se i živi. Svako pretjerivanje nas odvlači u izazove i rizike koji mogu biti problematični i opasni. Kad nešto nije obaveza u sferama duha, lakše se čita, pamti, bolje razumijeva i značenjski otvara i bogati. Ta neobaveznost i neprisiljenost u čitanju filozofskih knjiga i tekstova bogatila je Ratkovo mišljenje, razmišljanje, maštu, asocijacije, što mu je izuzetno pomoglo da dublje i šire ulazi u ono čime se bavio. Imao je jedan veliki okvir i temelj na kojem je plodonosnije analizirao i izvlačio sinteze na teme i probleme koje je istraživao. Literarni dar s filozofskom kulturom omogućio mu je da se izuzetno bavi pojavama, odnosima i problemima iz sociologije kulture i umjetnosti, teorijama kulture, komunikologijom i mediologijom. On je svakoj temi i problemu prilazio multidisciplinarno, što mu je omogućavalo da ih optimalno obradi. Ratko se bavio kulturom i umjetnošću ne samo u ontološkom i saznajnom smislu, nego i po tome kakve posljedice one izazivaju kod pojedinaca, grupa i društva u cjelini. Posebno je izdvajao značaj vrijednosti za formiranje ličnosti i njenu socijalizaciju, kao i za ukupni društveni život. Vrijednosti osmišljavaju čovjekov život. One su orijentiri i svetionici života. Vrijednosti osvjetljavaju i prosvetljavaju ljudski život. Na osnovu njih, ljudi se mogu razlikovati i dijeliti. Sve druge razlike i podjele su po porijeklu i izboru. Po porijeklu su prirodne, kao što su rasne, plemenske, pripadništvo narodu, a po izboru proizilaze iz slobode, odnosno slobodnog izjašnjavanja. Upravo je podjela po univerzalnim vrijednostima preporučljiva, jer pokazuje bitna svojstva, na primjer, da ljude možemo dijeliti na one koji se služe i žive po istini, a ne po laži, ili na one koji su pravedni i one koji su nepravedni, kao što ih možemo dijeliti na dobre i zle. Sve ostale podjele mogu biti problematične i opasne. Na ovaj način Ratko je prilazio ljudima i prema njima se odnosio. Naravno, nikada nije pokazivao isključivost. Ako bi čovjek imao ijednu svijetlu tačku ili vrlinu, a bio preplavljen manama, on je smatrao da na tu vrlinu treba navaliti da bi se mane potisnule.

Koja su Vaša omiljena sjećanja na rad sa kolegom i prijateljem Ratkom Božovićem?

Dug je niz mojih sjećanja na Ratka Božovića. I sada kad nije više tjelesno prisutan, sjećanja iskaču u različitim prilikama, dnevnim događajima, sa problemima s kojima se suočavam, u prijateljskim razgovorima o vrlinama i manama ljudi, u snovima i u različitim profesionalnim i drugim svakodnevnim događanjima i izazovima. Imao sam sreću da kao mlad čovjek steknem dva životna prijatelja. Jedan je Ratko Božović, čiji su zemni ostaci smješteni u gradu u kojem se okupljaju vrline Mediterana, Jadrana i Crne Gore, gdje ga čuva sa sjevera crnogorski krš, a sa juga valovi i bonace Jadrana, a iznad nebeski svod i kosmička beskrajnost. Drugi je Đuro Šušnjić, koji će sjediti pored mene i koji je jedini živi mudrac kojega poznajem. Prijatelj je, kako je to Aristotel označio, drugo ja. U našem prijateljstvu bio sam njihov izbor. Zato me ta prijateljstva više vezuju nego da sam se ja nametao. Razlikujem prijatelja od prijatelja-poznanika. Ako čovjek ima jednog prijatelja, njegov život ima siguran oslonac. Prijateljstvo se pokazuje i u vremenu i u nevremenu. Ako se ostane dosljedan u tim vremenima, onda je prijateljstvo istinsko i pravo. Prijatelji-poznanici su životni začini. Oni vam čine ugode i okrepljuju vas kao što to čine začini za blagotvornost čovjekovog gastronomskog kosmosa - želuca. Dobro ih je imati, ali može se i bez njih ako vam pretkeruju u začinjavanju. Gledao sam i da te prijatelje-poznanike čuvam, odnosno da ih ne iskušavam da ih ne bih izgubio, ali mnoge sam izgubio ne svojom voljom nego njihovim brljotinama i neljudskim postupcima. Tri puta bih opraštao brljotine, a četvrti put to bi bio kraj našeg poznanstva. Naravno, nikada se nisam pokajao za sve što sam im činio i darivao, jer sam to radio zato što sam htio i mogao. Kad stavim tačku na takvo prijateljstvo, nema više povratka. Oni više za mene ne postoje. Odlukom, i sjećanje na njih potisnem. Neću da se sjećam neljudskog odnosa, jer takva sjećanja mogu da budu opasna, otrovna i porazna. Ratko je bio drugojačiji. Nije ih otpisivao, ali je bio tužan nad činjenicom ljudskih padova. To je bila njegova širina i odnos prema prijateljstvu. Mnogo toga kada je u pitanju Ratko, vezano je za odnos prema profesorskom pozivu. Bio je primjer velikog profesora, kako sam to označavao - svetog poziva. Od njega se moglo učiti kako se na čovječan način održava taj poziv. Uzeo sam za primjer samo dva odnosa, prijateljstvo i profesorski poziv, jer prostor ne dozvoljava da iskažem sva sećanja na Ratka, kojih je mnogo.

Prof. dr Đuro Šušnjić će se osvrtati i na sjećanje o don Branku Sbutegi. Možete li nam reći više o vezi između don Branka Sbutege i kulture sjećanja kao teme ovih predavanja?

Čovjekov život jednim dijelom odvija se u obrascima prošlosti i sadašnjosti, sa zamišljanjem budućnosti. Prošlost živi u nama kao sjećanje i pamćenje. Sjećanje podsjeća sadašnjost na ono što se dešavalo u prošlosti. Za razliku od sjećanja, pamćenje je selektivni zahvat u prošlost, kojim se gradi smisaoni poredak. Pamćenjem skladištimo odabrane sadržaje prošlosti, a sjećanjima aktuelizujemo svjesne i nesvjesne sadržaje iz prošlosti. Način na koji upotrebljavamo prošlost pokazuje našu pojedinačnu, ali i kolektivnu političku kulturu. Kultura sjećanja odnosi se na našu emocionalnu i saznajnu vezanost za prošlost. Preko te vezanosti iskazuje se naše viđenje i tumačenje prošlosti. Kultura sjećanja upućuje nas i na suočavanje s prošlošću, posebno sa njenim negativnim stranama, zlim djelima i zločinima. Iz kulture sjećanja i pamćenja izvlače se pouke i poruke. One mogu biti ideološki zatrovane i opasne, ali i oljuđene, odnosno čovječne. Upravo na ovaj oljuđeni, čovječni način prilazili su kulturi sjećanja i pamćenja Ratko Božović i don Branko Sbutega. Sjećanje je dvostruki proces u kojem ljude čini ljudima upravo ono čega se oni sjećaju, ali i ono čega se drugi sjećaju o njima. To, uz nadu i vjeru, čini njihov identitet.

Druga noć je rezervisana za predavanje na temu “Identitet i promjena”. Koje su ključne tačke koje planirate da istaknete o važnosti kulture i umjetnosti za identitet jednog društva?

Identitet je ono što nas kao pojedince i pripadnike grupa bitno određuje u društvenom i političkom životu. On je skup bitnih svojstava pojedinaca i grupa. Ta svojstva pokazuju kakav je jedan pojedinac ili jedna grupa. Identitet je višeslojan. U njegovom temelju su biološka svojstva, na kojima se grade svojstva koja pripadaju čovjeku kao kulturnom biću. Biološka i kulturna svojstva čine potpunost identiteta. Primarni identitet je lični, oko kojeg se umrežavaju svojstva koja pripadaju grupama i različitim kolektivitetima u kojima čovjek živi, ali i nekim posebnostima koje ljude povezuju. Sticanjem identiteta, pojedinac od jedinke, biološke činjenice, postaje ličnost. Zrelost ličnosti iskazuje se preko društvenih, moralnih, emocionalnih, duševnih i duhovnih svojstava. Identitet se gradi vaspitanjem, obrazovanjem i socijalizacijom. Identitet ličnosti se pokazuje preko dosljednosti, poštenja, predvidljivosti i fizičke osobenosti. Što je čovjek razvijeniji kao ličnost, to su razvijenija i njegova pripadništva kolektivitetima ili zajednicama. Jedan od tih kolektivnih, odnosno zajedničkih identitet je i kulturni identitet. Kulturni sadržaji su različiti, od pojedinca do pojedinca, ali i od društva do društva. Kulturni sadržaji pokazuju razlike između kultura. Ono što je bitno jeste da se te kulturne razlike, i uopšte razlike među ljudima, kao bogatstvo formi i sadržaja, međusobno uvažavaju i prihvataju. Naravno, važno je i da se različite kulture mjere prema univerzalnim vrijednostima. Ako se tako prilazi kulturi, onda između različitih kultura nema problema. Ukoliko su posebne vrijednosti mjera neke kulture, a nisu u skladu sa univerzalnim vrijednostima ili ne proizilaze iz njih, onda mogu da nastanu problemi, posebno kada se to manifestuje preko kulturne superiornosti ili dominacije neke kulture nad drugim kulturama. Tog momenta se u kulturne tokove unose sumnjičenja, obezvređivanja, poniženja, koja mogu da odvedu u sukobe, čak do ratova. To je zloupotreba kulture u ideološke i političke svrhe. S druge strane, kulturni i umjetnički sadržaji podižu nivo kultivisanosti ljudi, što se manifestuje u djelovanjima i ponašanjima. Kulturan čovjek ne pokazuje bilo kakvu vrstu izuzetnosti i prezira prema drugima. Suprotno, on bi trebalo da ima više razumijevanja, tolerancije, poštovanja prema drugima i drugojačijima. Kulturan čovjek ne prezire čak ni problematičnu stvarnost, već radi na tome da se ona izmijeni, tako da postane razumna i kultivisana.

Kako kultura, u najširem smislu, oblikuje naš identitet i zašto je važno da razumijemo taj proces?

Kultura u najširem smislu obuhvata sve ono što čovjek kao kulturno biće stvara i u tom stvaranju i sebe na bolji način ostvaruje i pokazuje. Kultura je druga čovjekova priroda, ona priroda koja ga izdvaja iz biologije i očovječuje. Ličnost je proizvod ove druge čovjekove prirode - čovjeka kao kulturnog bića. Kulturu jednog društva čini njen duhovni sloj, u kojem su smještena mišljenja, ideje, uvjerenja, ubjeđenja i vrijednosti, i materijalni sloj u obliku objekata, simbola i tehnologije. Upravo se duhovni sloj, kao sadržaj i suština kulture, ostvaruje u materijalnom sloju. Bilo kojem tehničkom ili tehnološkom sredstvu prethodi ideja njegovog ostvarenja. U tom smislu, kultura bitno utiče i na formiranje identiteta. Zato je važno koje su to ideje i vrijednosti uz pomoć kojih se gradi identitet. Ako su ideje utemeljene na univerzalnim vrijednostima, identiteti će biti visoko kultivisani i neće izazivati nikakve nesporazume i sukobe među ljudima. Iz ovih razloga, važno je razumijevanje bitnosti, uloge i značaja kulture za formiranje identiteta.

( Nataša Đačić Božić )