Odlazak Malog princa crnogorskog teatra

"Vidite... ja baš i ne umijem bez moga druga Stevana. Više od trideset godina on je tu da sasluša, čuje, zagrli, prigrli, voli sve nas. Znam da bi mi danas zamjerio kada bih rekla da će nas njegovo fizičko odsustvo odvojiti od njega - jer neće. Naš Stevica, otkačen i šandrcav na prvu, lucidan, duboko intelektualan i osjećajan na drugu, i sve ostalo. Korak ispred vremena. Produhovljeni misionar. Mag pozorišne scene. Plemeniti vitez života. U svemu i svačemu vidio je dobro. U svakom prokletom ljudskom biću nalazio je dobrotu, jer on sam bio je dobrota, ljubav... Podgorice, Crna Goro, ne zaboravi Stevana Radusinovića. Taj se jednom rađa", rekla je njemu posebna osoba, njegova prijateljica, Nela Krnić, na današnjoj komemoraciji posvećenoj Radusinoviću, u Crnogorskom narodnom pozorištu (CNP).

Umjetnička direktorica CNP-a i Radusinovićeva drugarica sa klase, Vesna Vujošević Labović, rekla je da je ta ustanova "njegova istinska pozorišna kuća".

Dočekale su nas njegove dvije slike, jedna do druge, njegov osmijeh i oči iz kojih isijava dobrota. I biciklo sa cegerom, cvijećem... samo. U pozadini su se čuli lagani zvuci klavira, muzike iz filma Gladijator "Now we are free", koja se kao tema provlačila tokom komemoracije. "Sada smo slobodni", kaže pjesma u prevodu, koja prati Maksimusov kraj i njegov zagrljaj ka nebu. Da li je takva smrt? Oproštaj i nježni prilazak novom početku - Stevan Radusinović je ipak vjerovao u vječnost duše i rađanje u novom obliku.

Na samom početku je pušten video koji je izmamio svima glasne osmijehe dok je Radusinović iznova pokušavao da kaže "raskristalisaše li ti se misli?" Uslijedile su scene koje prikazuju to kako je on živio pozorište: pjevao je, vikao, igrao, plesao, mijenjao kostime, izraze lica, najrazličitije uloge, udisao život u potpunosti, bio je slobodan, a aplauz iz snimka na ekranu... pretopio se sa aplauzom na njegovoj komemoraciji.

"Veseo, iskren, radostan", kaže Radusinović na kraju kratkog niza snimaka, kakav je zaista bio, nakon čega su mu njegova porodica, kolege, prijatelji i svi oni koji su ga voljeli i poštovali odali poštu minutom ćutanja.

U pročitanom telegramu koji je uputila ministarka kulture i medija, Tamara Vujović, podsjeća se da će Radusinović ostati upamćen kao čovjek jedinstvenog umjetničkog rukopisa, voljen od strane kolega i publike, koji je svoj životni put u potpunosti posvetio glumačkom pozivu i obogatio crnogorsku pozorišnu scenu nezaboravnim ulogama i predanim radom.

Prenesena je i riječ Festivala internacionalnog alternativnog teatra - FIAT, čiji je takođe dio bio Radusinović. Oni su kazali da neuspješno tješe sebe time da "nam Stevan (Stiv Radus) u svom maniru upućuje riječi, Henrija Skot-Holanda":

"Smrt nije ništa.

Ona se ne računa.

Ja sam samo skliznuo u drugu prostoriju, na druge scene.

Ništa se nije desilo.

Sve je dobro.

Ništa ne boli; ništa nije izgubljeno.

Jedan tren i sve će biti kao i prije

O kako ćemo se smijati ovome, kad se opet budemo sreli!"

O njemu su govorile njegove koleginice sa klase, prve klase glume na FDU Cetinje, njegovi prijatelji, glumice i glumci koji su dijelili scenu sa njim.

"Pred veoma izazovnim zadatkom sam. Obraćam se u ime CNP-a i takođe govorim o drugu sa klase", kazala je Vujošević Labović, ustvrdivši da je prirodnije da krene od "ovog drugog", vodeći se onim što je, kako kaže, Radusinović cijenio: bez patetike, u samu srž, "olakšaj to malo".

Podsjetila se studentskih dana. Ona vjeruje da je "i danas u svakom omiljenom kutku pozorišta, da se šeretski smije jer nas je okupio i povezao".

"Ovaj svijet je postao uzak za tebe, pa si po starom običaju, prebacio ranac i ceger i krenuo dalje ka novim znanjima i prostranstvima", rekla je Vujošević Labović, sa glasom punim ljubavi ističući svaku riječ.

Marina Bukvički i Jelena Đokić, takođe koleginice sa klase, uputile su pisma CNP-u povodom Radusinovićevog odlaska.

Bukvički je kazala da će probati da ne bude patetična, jer zna koliko on sam to nije volio i da bi se uvrijedio ako bi to sve što će kazati zaličilo na patetiku, kao i svi oni koji su ga dobro poznavali.

Podsjetila je na njegov upis na režiju koja je, kako kaže, došla kao kruna na njegovu darovitost, svestranost i istraživački djetinji duh.

"Mnogo neizgovorenih riječi zapinje u grlu i za sve lijepo što tek dolazi već nedostaješ... grlim te i volim", rekla je Bukvički.

"Broj 067511621 je zauvijek zaćutao", počinje pismo Đokić, koje se nastavlja: "U mom telefonu pod imenom Prvak. Prvak, jer mu je to jednostavno pripadalo, jer je umio šaljivo da nas gleda sa visine, jer ga je krasio mnogima nedokučivi intelekt, jer mu je talenat to dozvoljavao".

"Vinuo si se, prijatelju, u visine kojima pripadaš i šaljivo nas i dalje posmatraj od gore. I iako nemam više prvi broj koji zovem kad dođem u Podgoricu, bićeš mi prvi kada pređem s one strane. Da me uputiš. Da se ispoštujemo. Grlim vas sve ožalošćene, pleme moje!", riječi su koje je Đokić posvetila svom kolegi i ožalošćenima.

U ime FDU-a sa Cetinja na kojem je Radusinović upisao master studije režije, i ispred Udruženja glumaca, govorili su o njemu emotivno dekan Edin Jašarović, i Dubravka Drakić.

"Ono što je krasilo Stevana pored nemjerljivog šarma i veoma pronicljivog i ljubopitnog uma bila je strast prema umjetničkom procesu u kojem je bio nezamjenjiv kolega i saradnik svima sa kojima je radio i koji ga se danas rado sjećaju. Uvjek prisutan i budan, znao je da svakom procesu doda jedan specifičan i oštouman ugao gledanja koji se činio uvjek objektivan, promišljen i logičan", kazao je Jašarović.

To kako život poremeti sve naše planove pokazuje i činjenica na koju Jašarović podsjeća, a to je da je Radusinovićev put trebalo da ga ubrzo dovede i do prvog profesionalnog i značajnijeg angažmana u ulozi asistenta režije u autorskom projektu Borisa Liješevića "D(r)ugovi", kojim će biti otvorena 71. sezona CNP-a.

"Neka počiva u miru i sa osmijehom. A mi koji ostajemo, mi ćemo ga još dugo pominjati i prepričavati njegove nezaboravne uloge, bezbrojne šale, ali i virtuozne i oštroumne doskočice na sceni, na ulici, po gradu, u parku sa njegovom psima, noseći ga u srcu punog uspomena", kazao je Jašarović potreseno. Potom se obratila Drakić:

"Znamo da nisi volio formalnosti, da sve što je uobičajeno nije bilo tvoj izbor, da si bježao od svega što je imalo miris provincije i površnosti. I sad, treba da se oprostimo od tebe, a da preskočimo ono što u glumi nikako nisi volio, a to je patetika? To bi trebalo da je posljednji izazov koji si nam zadao".

Osvrnula se i na to sa koliko je elegancije, lucidnosti i samo njemu svojstvenog šarma, kako kaže Drakić, "bježao od gordosti i težinjanja sveprisutnog", te opisuje da je sve sa njim bilo lepršavo, nasmijano, drugačije...

"A danas, sve si nas rastužio", rekla je i nazvala ga dječakom sa željom da mijenja i sebe i svijet oko sebe.

Reditelj koji je radio sa Radusinovićem, Dejan Projkovski, uporedio ga je sa Malim princem, pozvavši se na Egziperijevu misao: "Gomila kamenja prestaje da bude kamenje u trenutku kada jedan čovjek pogleda u njega, a u sebi vidi sliku katedrale."

"Za mene Stevan je bio Mali princ crnogorskog teatra. Stevan je volio pozorište kao što je Egziperijev Mali princ volio svoju ružu. Na jednom mjestu, Mali princ kaže svojoj ruži da će je zauvijek voljeti, čak i kada ona ne bude ni mlada ni lijepa, kada uvene. Tako je Stevan volio pozorište i ono što je radio...volio je pozorište i kada je ono bilo uvelo. Stevan je volio i živio u ime pozorišta", kazao je on.

On je završio svoju poštu sa Njegošem kazavši "Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi."

Takođe jedan od reditelja koji je radio sa njim je i Niko Goršič, koji je primijetio da u životu lako pristajemo da smo zamjenljivi, "a u svijetu umjetnosti, na sceni pozorišta, to nikako nije istina".

Goršić se upitao: "A šta znamo o tvojoj boli, koju si nosio sam u sebi? Nikome to nisi rekao, već suprotno: brinuo si se o bolovima drugih. Takav si bio! A znaj, djelić boli si ostavio i nama. Hvala ti umjetniče, hvala ti Stevane".

Tu su bile i Stevanu Radusinovićevu posebne osobe, njegove prijateljice - Nela Krnić i Marina Čavić.

"Toga dana kada su te položili u voljenu nam zemlju crnogorsku i metnuli teške krše na tvoje nježno biće tvoju majku presjekao je tupi bol u utrobi, u samoći staračkoga doma, gdje čovjek dolazi da ne bi bio sam. I dunuo je neki čudni vjetar... nešto poput lahora. Šuma je zašuštala glasno, a ja sam znala da to nije vjetar. To je duša tvoja. Tražila je Sanju da prigrli njeno lijepo lice, i te tvoje ruke... i njih si nekako produžio. Ionako si bio sav dugačak i spetljan. Jeste, ti si glumac, ali mene ne možeš prevariti. Tvoje su ruke brisale sestrinske suze. Sunce je gorjelo na nebu i lica su nam se krivila od žege, nevjerice i bola, a ona... ona je nadjenula dugu crnu haljinu od čipke da isprati brata jedinca onako kako to rade Crnogorke. Onda se zaustavila na ulazu u seosko groblje, savila svoje krhko tijelo, i zakukala. Ni naprijed, ni nazad. Nikud nije bilo puta. Kuku mene majko, ja sam sama na ovom svijetu. Nebo se pocijepalo. Stevane, nije šala. Stvarno nije šala. Molim te reci Sanji. Ti joj reci. Da početak i kraj ne postoje. Stojim na ovim daskama danas, ali vjerujte, ovo je neka uvrnuta, loše režirana predstava. Potrudiću se da budem jasna: moj drug, Stevan Radusinović nema kraj. On se ne završava", emotivno koliko samo može biti, ispričala je Krnić.

Čavić je kazala da je sigurna da bi nam njen, kako kaže, dragi duhovni brat, Stevan sada rekao 'Šta vam je? Što ste tužni? Rekao sam vam da ste vječni. Duša je vječna, a vi ste duše. Ja sam vječan. Ja sam jedna sitna tačka svjetlosti koja je sada samo promijenila kostim i adresu'", na šta je Čavić dodala:

"Naš dragi glumac je otišao da igra novu ulogu".

Podsjetila je na to kako je Šekspir rekao da je cijeli svijet pozornica, da su svi muškarci i žene samo glumci, kako oni izlaze na pozornicu i s pozornice silaze, "a za svog vijeka jedno ljudsko biće odigra mnogo uloga". Objasnila je kako je to Radusinović odmah primio srcem i s time postao dupli glumac u svom životu.

Istakla je to kako je za vrijeme drugog časa kursa meditacije počeo da prevodi, i da je tako započela njegova služba prevođenja.

Kazala je i to da Stevan nije bio religiozan, ali da je Boga mnogo volio, "imali su blizak odnos. Bog mu je bio glavni režiser i najvoljeniji saputnik", kazala je pokušavajući da zadrži suze kako bi dovršila ono što je željela reći.

Pored CNP-a, Stevan je ostvario značajne uloge, između ostalih teatarskih institucija, i u predstavama Gradskog pozorišta iz Podgorice, koje je uputilo zahvalnost i poštovanje poručivši da će ga pamtiti po ljubavi prema pozorištu, lojalnosti prema kolegama, profesionalizmu, i kao čovjeka sa najdivnijim smislom za humor i da će pričati budućim generacijama o njemu, njegovoj besprekornoj inteligenciji i njegovom divnom biću.

Iz Centra za kulturu Tivat, gdje je takođe ostvario značajne uloge, kazali da će im Radusinovićeva prisutnost neizmjerno nedostajati, ali da će njegovo nasljeđe nastaviti da živi kroz njegove uloge, kao i kroz sjećanja svih onih koji su imali privilegiju da ga poznaju i sarađuju sa njim.

"Sjećaš li se kako si mi jednom rekao da ne valja oplakivati jer se sigurno vraćamo u drugom obliku i da naše duše nastavljaju putovanje u odnosu na ono koliko i kako su zaslužile. Ako imamo više života, onda te molim da vratiš svoju predivnu i čistu dušu u tijelo i da se vratiš baš takav i da se opet osmjehneš i kažeš da si se šalio... Nećeš? Jer to ne ide tako? Dobro, Stivensone, ti sigurno znaš bolje zašto ovo ovako mora da bude. Ali, sad da te pitam kako da igram predstave bez tebe? Kako da počnemo novu predstavu bez tebe sad, za koju smo se zajedno spremali? Osmjehni se i reci mi kako!", rekao je Radusinovićev kolega, Aleksandar Radulović koji je pozvao prisutne na aplauz - "da sada Stevana ispratimo velikim i posljednjim aplauzom sa ove scene".

Apluz zaista jeste bio velik i dug. Neće biti nadoknada za sve one aplauze koji su mogli biti, ali ipak nešto znači, jer tokom komemoracije svi su tu bili i srcem i dušom. Nisu krili suze, niti treba kriti emocije kojima je upravo Radusinović krasio svijet u sebi i oko sebe. I svaka riječ bila je iskrena i istinita, baš kao što je i on živio istinu.

On je poput "Besmrtne pesme" od Mike Antića, koja kaže:

"Ako ti jave:

umro sam,

ne veruj

to ne umem".

Radusinović to ne umije. On je besmrtna pjesma.

( Anastasija Orlandić )