„Ajkule”, kakve god da su, čuvari su crnogorskog olimpijskog plamena

Crnogorski olimpijski tim imao je najslabije rezultate od kada je Crna Gora dio olimpijske priče. Prvi put su borbe za medalju bile nedostižne - a da li je to i iznenađenje, te da li će se nešto promijeniti za četiri godine?

Crna Gora je u Parizu bila zastupljena u šest sportova - jednim timskim, pet pojedinačnim. Od toga samo u dva - vaterpolu i jedrenju - na osnovu rezultata, u ostalim na osnovu pozivnica.

U Londonu, Riju i Tokiju, delegacija je bila znatno brojnija, zbog nastupa ženske rukometne selekcije, koja je prije 12 godina osvojila srebro.

Od 2008. godine borba i očekivanja za visok plasman - mjesto na pobjedničkom postolju - bili su rezervisani upravo za dvije selekcije, dok su džudista Srđan Mrvaljević, jedriličar Milivoj Dukić i atletičarka Marija Vuković u pojedinačnim disciplinama bili konkurentni, u granicama svojih mogućnosti, pa i više od toga.

Svi ostali, a čast svima na učešću, bili su daleko od elitne takmičarske priče.

Da li će se nešto promijeniti za četiri godine i da li je, zapravo, moguće da se nešto promijeni?

Crnogorski vaterpolo tim, kakav god da je i s kim god na klupi nakon odlaska Vladimira Gojkovića, jedina je naša realna olimpijska nada za LA - i da se plasira i da napada visoke ciljeve?

Ajkule, kakve god da su, čuvari su crnogorskog takmičarskog duha na Olimpijskim igrama, mada bi i 31-godišnji Dukić, ukoliko njegovo tijelo i ambicije budu utegnuti u narednom periodu, mogao bi i peti put u karijeri da zasluži mjesto među najboljima.

U svim ostalim disciplinama plasman u Los Anđeles na osnovu rezultata bio bi podvig, iz više razloga.

U timskim sportovima konkurencija je toliko snažna, a mjesta toliko malo - svega 12.

U individualnim - Crna Gora nema ni masovnost, ni sistem, ni stručnost kakvu zahtijeva elitni sport.

A nema, što se zaboravlja, ni tradiciju, što je izuzetno važno.

Nijedan sportista iz Crne Gore u pojedinačnim sportovima nema olimpijsku medalju, ni iz vremena SFRJ, iako je imala velike šampione, poput Miodraga Perunovića, ili Dragomira Bečanovića.

Pojedinačni sportovi, oni pravi olimpijski - atletika, plivanje, gimnastika, rvanje, mačevanje, streljaštvo, streličarstvo, stoni tenis - i ovi novi moderni - nikada nisu bili primamljivi za dječake i djevojčice iz Crne Gore. I to će teško da se promijeni...

A da bi se stvorili konkurentni takmičari potrebni su i široka baza talenata, i pravi rad s njima...

Bojana Gojković, recimo, u Crnoj Gori nema sparing partnerku, jer je praktično jedina žena koja se bavi boksom na ozbiljnijem nivou - kako očekivati od nje da bude kandidatkinja i za plasman u Los Anđeles, a tek kandidatkinja za medalju?

Zato, na početku narednog olimpijskog ciklusa ne bi trebalo postavljati previsoke ciljeve, već slaviti svaki plasman u LA i čuvati “ajkule” kao olimpijski plamen.

( Aleksandar Radović )