Zadržati san i biti idealista u pozorištu

Da pozorište živi od mašte, ali i da je izvrsnost najbitnija u procesu rada, u intervjuu za Vijesti ističe osnivač i umjetnički direktor Teatra Exit Matko Raguž koji je sa nagrađivanom predstavom “Realisti” gostovao u Budvi na festivalu Grad teatar.

U režiji Raguža i produkciji Exit teatra iz Zagreba, predstava je oduševila budvansku publiku i to svojim originalnim pristupom i izvedbom.

“Realisti” prikazuju skup likova čiji se životi isprepliću kroz niz scena koje istražuju svakodnevne probleme i apsurde modernog života. Predstava se bavi temama poput svakodnevnih borbi, društvenih odnosa i egzistencijalnih pitanja. Kroz humor i satiru, “Realisti” podsjećaju na važnost introspekcije i kritičkog promišljanja o našem mjestu u svijetu. Tekst je prožet oštrim humorom i satiričkim komentarima, što predstavu čini dinamičnom i zanimljivom.

“Svijet srlja u propast, a ljudi u šoping-centre. Reality show postaje stvarniji od vijesti. Tražimo poslove tamo gdje ih nema, a samo su smrt i kredit neizbježni. Nepodnošljiva lakoća površnosti dopušta nam misliti da možemo ostvarivati svoje snove bez imalo uloženog truda ili resursa bilo koje vrste. Diskriminacija, predrasude, neprilagođenost, narušeni raznovrsni međuljudski odnosi. Realisti nam kroz smijeh govore o haotičnoj realnosti i apsurdnostima vremena u kojem živimo u maniru kabarea kroz parodiju i muzičke komentare”, navodi se u opisu predstave...

Posebno se u Budvi istakla glumačka postava koja je pokazala sposobnost transformacije i interpretacije različitih likova kroz glumu, ples, pjevanje i sviranje različitih instrumenata. Anasambl čine: Domagoj Ivanković, Nika Ivančić, Nikola Nedić, Rok Juričić, Fabijan Komljenović.

Reditelj predstave, osnivač i umjetnički direktor Teatra Exit Matko Raguž za Vijesti govori o samoj predstavi, izazovima, regionalnim saradnjama, ali i o trenutnoj poziciji teatra u svijetu i njegovoj budućnosti.

Možete li nam reći nešto više o predstavi “Realisti”? Kako ste došli na ideju za ovu produkciju?

Budući da sam i upravnik nezavisnog pozorišta, samim tim razmišljam o repertoaru, gledam, čitam, pišem, brišem, križam... Nekada dobiješ ideju i ostvariš je za deset godina, ne moraš je realizovati odmah, nekada stvaraš predstavu iz ideje kroz glumačke improvizacije, nekada po određenom tekstu... Što se tiče “Realista”, naletio sam sasvim slučajno na internetu na priču o Realistima i učinilo mi se zgodno. Autor je Jure Karas, za kog ja, iskreno, prije nisam čuo. On je slovenački autor i kako imam neke prijatelje glumce u Sloveniji, nazvao ih i rekao da bih htio dobiti taj tekst. Pitao sam ih da li znaju Karasa, naravno znali su ga. On je muzičar i pisac i piše za televiziju, radio je na nekim emisijama. Odmah su me spojili u roku od par dana, on je meni poslao tekst i tako je krenulo. Nisam dugo čekao s tim jer sam vidio priliku za jednu vrlo zanimljivu predstavu u exitovskom stilu, šta god kome to značilo, ali u onom stilu kako mi u teatru Exit volimo raditi. To je, između ostalog, neka vrsta stilskih glumačkih vježbi u skoro svakoj predstavi, gdje, budući da smo nezavisno pozorište i ne možemo imati ansambl od 10 do 20 glumaca, uvijek manji broj glumaca odigra veliki broj uloga.

Kako ste birali glumce za ovu predstavu i kakva je bila saradnja s njima tokom procesa rada?

Da bi predstava bila kvalitetna rad sa glumcima mora biti dugotrajan i vrlo precizan. Radi se po raznim metodama na karakterizacijama. Uglavnom, tu sam vidio zanimljivu priliku i za progovaranje o nekim temama, a isto tako za ono što mi radimo i način na koji radimo. Onda sam razmišljao o glumačkoj podjeli, naravno, od toga dobrim dijelom i kreće, koji bi glumci mogli igrati u predstavi. Bila je dilema da li angažovati već afirmisane glumce ili one mlađe. Odlučio sam dati šansu mladima. Naime, jedna od misija Exita od samog početka kada sam ga osnovao, je bila moja želja da dajem šansu nekim mladim glumcima koji onda krenu iz Exita, potvrde se i rade dalje. Kroz godine se dogodilo da su, recimo, u ovom trenutku neka, možda i najjača imena hrvatskog pozorišnog i filmskog glumišta, počela u Exitu. Ne bih nabrajao sve te glumce, ali riječ je o zavidnom broju, tako da mi se učinilo da je to isto prilika da dam ovoj potpuno novoj generaciji šansu. Neke od njih sam znao od prije, ali sam napravio audiciju i kroz audiciju birao. Kako u Hrvatskoj ima više glumačkih akademija, nekako se slučajno dogodilo da su se pojavili i glumci sa Riječke akademije iz klase Rada Šerbedžije i Lenke Udovički, Osiječke akademije i Zagrebačke, naravno. Izabrao sam glumce sa te tri akademije, naravno ljudi se slivaju u Zagreb, studiraju u Rijeci, studiraju u Osijeku, ali Zagreb je centar i ljudi traže svoju šansu u Zagrebu. Jedan od glumaca je već bio stigao u Zagreb, a glumica Nika Ivančić je nakon ove premijere odlučila da se doseli u Zagreb i sada ide iz projekta u projekat. Tako da mi je to posebno drago zapravo da su dobili šansu i ljudi koji su završili druge regionalne akademije. Tako da je to recimo s te strane lijepa priča, ali dobili su šansu i uloge kroz audiciju.

Šta je bio glavni izazov u režiji ove predstave?

Moram priznati da je rad na ovoj predstavi bio bez velikog stresa, bio je nekako vrlo kreativan i veseo. Ono što je bio uslov je da ti glumci svi moraju dobro pjevati. Naravno, ja sam ih birao glumački, ali morali su dobro pjevati što dobar glumac ne mora znati. Može biti genijalan glumac, a da ne zna pjevati. Za ovu predstavu je glumac morao znati da pjeva, ipak je ovo novo-kabaretska predstava. Imao sam ideju, što originalno autor nije imao, a ja sam zapravo htio da oni svi i sviraju. Tako da sam zapravo birao multitalentovane ljude. Zaista je bilo veselo i lagano raditi. Nekada radiš teško i napraviš dobru predstavu. Ali, evo dogodi se i da radiš lagano pa možeš napraviti dobru predstavu. Podjela je apsolutno vrlo bitna.

Šta biste vi savjetovali mladim rediteljima koji sada započinju karijeru?

Savjetujem im da ulažu u sebe, da ne misle da su sve naučili, nego da uče i da ne budu nestrpljivi već da idu “step by step” i da od sebe puno traže. Da prvo od sebe puno traže, a onda od drugih. Ali, zapravo da im cilj bude da sve ono što naprave ostavlja trag. Naravno da je ime važno, slava važna, novac važan. Sve je to važno. Ali, ništa neće biti važnije od onoga da ostaviš trag. Savjetujem zapravo, idealizam i san. Da zadrže san i da budu idealisti u pozorištu.

Kako se predstava “Realisti” razvijala od svoje premijere do sada? Da li je bilo značajnih promjena ili adaptacija?

Ona se prvo mijenja iz grada u grad. Što se tiče toga, imamo neke trenutke u predstavi gdje smo dogovorili da imamo neku slobodu. Od toga da glumica prije predstave pita koja je ovdje najpoznatija picerija, ili za koji grad se kaže da su ljudi najlošiji vozači i tako dalje. Nekada dobiješ super reakciju, nekada dobiješ manje super reakciju, ali to je živo pozorište i to je tako. Ali ga i ostavlja živim, jer ti ne znaš šta će biti. Ono što imaš, od prije si provjerio i to je to. Ali, ako ubacuješ neke nove stvari, očekuješ reakciju za to što si probao. Ali, onda je zanimljivije i glumcima i publici.

Kako gledate na trenutnu poziciju teatra u društvu i kakva je njegova uloga u savremenom svijetu?

Najlakše je kukati. Većina ljudi s kojima razgovarate najčešće su iz institucija i kukaju. Ja jesam stvorio instituciju Teatra Exit gdje ove godine slavimo 30 godina rada. Izdržali smo 30 godina, ali reći ću vam samo jednu činjenicu, a to je da nas Ministarstvo i grad podržavaju, bez toga bi stvarno bilo jako teško, ali ta podrška ako se uzme u odnosu na jedno prosječno gradsko pozorište, ja bih bio srećan kada bi Exit dobio jedan odsto od onoga što oni dobiju u jednoj godini. Ja bih bio presrećan kada bismo mi dobili i taj jedan procenat jer mi dobijemo značajno manje od toga, ali smo se ipak održali 30 godina. Prema tome, apropo kukanja, ja kažem, ali ne kukam. Imaš što imaš, sa tim klimaš i od toga radiš najbolje što možeš. Naše scenografije nisu bogate, ali su funkcionalne i često višeznačne. Znači, manje je više. Kad radimo, radimo tako da možemo staviti stvari u kombi, da možemo putovati, i da ne vučemo 300 ljudi sa sobom, da ne opterećujemo budžete tamo gdje dolazimo sa 20 soba i slično. Znači, pokušavamo vrlo racionalno poslovati, ali ono što imamo je svoje vrijeme, svoje znanje i skupljene talente. Izvrsnost je jedna od riječi koja je bitna u našem procesu rada. Izvrsnost, naime, to je negdje riječ koju često spominjemo. Ne možemo imati bogatu scenografiju, ali možemo mi biti izvrsni. ‘Ajmo da se potrudimo da budemo izvrsni.

Kako vidite budućnost teatra u regionu i koje su, po Vašem mišljenju, glavne prepreke s kojima se suočava?

Što se tiče saradnje u regionu, mislim da je ona dobra (premda uvijek može biti bolja), nakon svih onih godina nesretnih devedesetih koje su, hvala Bogu, prošle. Mislim da su teatarski ljudi bili među prvima koji su počeli pružati ruku, nisu ni oduzeli pozdrav jedni drugima. Vremena su bila kakva su bila, ali su se saradnje pokretale. Ja mislim da su vrlo važne te saradnje iz milion razloga, pa i tih, hajdemo biti iskreni, i ekonomskih. Razumijemo jedni druge, šta ćeš bolje. A teatar se treba razumjeti, publika to mora moći razumijeti, a budući da smo spominjali da teatar ipak treba finansije, jer ne može sam sebe finansirati, udruživanjem finansija za nastajanje produkcija je lakše svima. Onda svi skupa idemo zajedno dalje i još usput razmjenjujemo iskustva, šta ćeš ljepše. Ja mislim da je to na neki način put. Naravno da će biti uvijek onih mastodonata koji će trošiti i onih koji će raditi da kultura opstane.

Da li onda možemo očekivati neku koprodukciju sa festivalom Grad teatar?

Priča uvijek ima, ali nismo ih još otvorili, možda ih i otvorimo...

Pozorište živi od mašte

Kako vidite evoluciju pozorišta u digitalnom dobu? Da li tehnologija može pomoći ili odmoći teatru?

To je vrlo aktuelno pitanje, a odgovoriti na njega nije lako. Pozorište živi od mašte. Dobro se i slaže, pozorište-mašte. I kako god okreneš, šta god da se dogodi, mašta radi svoje i pokušava svaku priliku pretočiti u to da pozorište opstane i da bude kreativnije i bolje. Bioskopi su trenutno prazni zbog tehnologije koja je načinila svoje. Prije sto godina su se pozorišta zatvarala i bioskopi su ušli unutra. Sada se bioskopi zatvaraju, a pozorišta ponovo ulaze unutra, jer živa riječ je živa riječ. Kao što je živa riječ i opasna riječ, ali to je sada druga stvar.

Jedan od važnijih festivala u bivšoj Jugoslaviji čiji poziv znači

Koliko je važno za Vas kao reditelja da Vaša predstava gostuje na festivalima poput Grad teatra?

Mislim da je ovo jedan od važnijih festivala u bivšoj Jugoslaviji. Mislim, to je jedan od većih i važnijih festivala, ima dugu tradiciju i na ovom festivalu su se igrale velike predstave, veliki reditelji su radili tu predstave. Tako da je to recka koju pišeš kao vrlo važnu za pozorište. Mi nismo tu prvi put, igrali smo od “Kauboja”, do “Kako misliš mene nema”, SHAKE na EXit, “Njuške” i mnoge druge, igrali smo sigurno šest ili sedam puta. Taj kontinuitet je važan i to da nismo zaboravljeni, poziv iz Grada teatra nam apsolutno znači.

( Vuk Lajović )