U gluvo uho

Ustade prije neki dan poslanik DPS u Skupštini da pohvali bulumentu predloga zakona o obrazovanju i ekspresno ističući da će iz budžeta države da se izdvajaju pare za vjerske škole. Ova me se priča tiče, a tiče se i svih nas. Više razloga je tome, ne samo zato što će našim novcem plaćati vjerske škole a da nas nisu pitali, niti zato što vjerske zajednice imaju para od privatnih poslova i donacija iz dijaspore, već zato što ćemo platili njihov poduhvat da se što krvavije raziđemo, legalno. Skupštinska većina ovjerila je učenje podjela na vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Legalizovala je vladine sporazume, o kojima javnost ništa ne zna, sa partnerima svih boja koji im pomažu da opstanu. Zato se trguje mladim tijelima i lončićima nacionalne krvi kako bi se potegla puška koja čeka u predsoblju okačena na zidu i vratila sve one krvave pirove koji nikada nisu privedeni odgovornosti ni na jednoj od zaraćenih strana. I mladi junoša poskoči da to pohvali a da ni ne trepnu nad članom u Ustavu koji nas određuje kao sekularnu građansku državu pa valjda time i sekularnu zajednicu različitih.

Ako nije jasno, evo da pojasnim - radi se o sakrivanju nacionalizma iza uživanja vjerskih sloboda i prava u zemlji koja manipuliše vjerskim i nacionalnim osjećanjima, kad god i kako god se političarima prohtije. Siva ekonomija nacionalizma i koristoljublja nacionalnih i političkih prvaka uz patrijarhalnu krvožednost u ovoj političkoj vukojebini proizvodi učinak koji teško da ćemo moći da izdržimo-vraćanje u jame i kopanje po izbijenim očima, zaklanim vratovima i jataganskim sječivima. Tragala sam za tom viješću sjutradan u medjima i saopštenju ministarstva ili izjavi resornog ministra, međutim mediji se tom informacijom nisu bavili. Ta tema nije najvažnija ili je to uspostavljeni prećutni dogovor politike i uredništava. Pa smo selektivno baždareni. Provjeravala sam na više strana da li sam razumjela i došla da u zakonu o vjerama i naravno u članu 46 stoji „vjerska škola koja je licencirana, odnosno akreditovana kao obrazovna ustanova, ima pravo na finansiranje iz državnog budžeta, srazmjerno broju učenika, u skladu sa zakonom" i shvatih već usvojeno u Skupštini a da se ovim novim predlogom završava posao. Zato nije slučajno da su prije neki dan mediji javili da je otvoren islamski vrtić u Rožajama. Sada se već materijalizuje ta krv i meso.

Možda je mjesto da se sjetim moje prijateljice iz vremena odrastanja u malom primorskom mjestu, gdje nije bilo prekida odlaska u crkvu na vjeronauku u vrijeme socijalizma. Dok je ona bila zauzeta vjeronaukom u crkvi, moja majka je bila decidna - nije nikada dozvolila da se igram u to vrijeme na pjaci, jer smo prostor ispred crkve koristili kao igralište, da ne bih ometala sveštenstvo i ljude u crkvi. Svi crkveni praznici i posti koji su se poštovali u njenoj kući bili su mi poznati i bili smo pozvani i odlazili. Ona tih dana nikada nije izostajala iz škole i iz đačkog autobusa gdje nam je bilo najslađe provedeno vrijeme. Njeni roditelji su i tim danima išli na posao i nisu pravili problem oko toga. Moje i njeno prijateljstvo nije nikada dovedeno u pitanje zbog njene vjeronauke i krunice i mog ateizma i petokrake. Niti su njeni roditelji mrko gledali na mješoviti brak mojih roditelja. Niti sam ja bila manje ateistkinjom što sam odlazila na Gospu od Škrpjela, sjedala na ruži vjetrova i slušala more kako udara o rubove otoka. Otok mi je jednako pripadao i ja njemu kao i svim mještanima koji god da su bili. Ateizam moje prodice nije spriječio sveštenika da moju pjesmu uvrsti u zbirku na Gospi sa velikim pjesnicima. Odajući mi tako beskrajno poštovanje. Možda je vjere bilo najviše u nadnacionalnoj Jugoslaviji, u tom trenutku mog odrastanja, bez zatezanja, bez siljenja i ulivanja u glavu sa svim strana instant lekcije iz vjeronauke, uvođenja iste u škole ili građenja vjerskih škola i institucija. Moja prijateljica je tada imala veći stepen vjerske slobode i izbora. Bilo je drugačije od ovog danas, kada nas pokušavaju svrstati u kolone, sve mašući nam pred očima tradicijom. Tradicija mi dođe kao zlo koristoljublja koje se kao utvara pojavljuje s vremena na vrijeme i staje između nas.

Nekad smo po broju mješovitih brakova bili prepoznati kao moderna i napredna država. Kažu da se tim aršinima mjeri zrelost jednog društva. Danas je etnička distanca verifikovana među ljudima vrlo visoka. Evo su ovjerili vjerskim mecima na legalizovan način uz pokroviteljstvo države. Od kada su nam djecu počeli dijeliliti na vjerske predškolske ustanove, vjerske osnovne i srednje škole ja znam da političari i popovi na račun ličnih ciljeva, pojačavaju patrijarhat i primitivizam, čineći nas ruljom. Pa svak svome. Na tlu koje ima dugu tradiciju krvavih okršaja vjerskog i nacionalnog tipa, stasavanje u vjerskim institucijama, jednonacionalnim vrtićima, školama, izvodi na teren naše, vaše i njihove vojnike. Tada se niko neće sjetiti da su ti vojnici naša djeca. Paljenje požara odvajanjem djece, neće izgubiti oni koji su upalili šibice, tj. vjerski i politički poglavari i korifeji, nego naši prijatelji i komšije, svi mi. Njihova će se djeca školovati i liječiti van ovih prostora, postajat će sve modernija i elegantnija, za njih neće biti vojnih misija u sklopu vojnih saveza. Zato će sirotinjska djeca, podijeljena među sobom, krvariti u ime oca i sina… Zato će se izbjegavati pitanje kako da živim sa sobom kao ubicom, jer će mu pop i general podići spomenik u državi koja se diči antifašizmom iz usta njenog nejakog predsjednika. Ili masovnim ubicama spomenik čija rodbina i prijatelji koja ga se sjećaju na javni način, tvrde da je to privatni posjed i lično sjećanje na pretka. To je taj nauk uz vjeroispovjedače koji podržavaju u svojim bogougodnim pričama poraze kao pobjede, krvnike kao heroje.

Nekad je u komšiluku postojao jedan TV i okupljalo se društvo prijatelja i komšija. Nikada fudbalske utakmice nisu bile bolje, nikada navijanje bije bilo konstruktivnije. Prije neki dan su navijači srbijanske politike koja negira ratne zločine i genocide počinjen u njihovo ime, skandirali ratnim zločinima na dan kada su drugi otvarali svoje bolove. Tim iz Crne Gore nije prekinuo meč i odbio da igra u tim uslovima. Nije mu pomogao član 46 zakona o vjerama. Ta potpuna neosjetljivost za komšiju i prijatelja, čovjeka sa kojim živimo straši vise od noža ili pucnja. Sada smo donijeli odluku da je njegujemo od malena, da vjerskim prstom bojimo zidove komšijskih avlija, vršimo reviziju prošlosti, odričemo se antifašizma ili ga nosimo na reveru u govoru predsjednika koji nije otišao na spomen obilježja partizanskih grobova gdje leže oni od 16 pa naviše. Uočio bi da su spomen groblja zatrta i zapuštena, a tamo leže najdraži iz većine porodica u CG iz ustanka protiv fašizma.

Most između vjera neće funkcionisati otvaranjem jednonacionlanih ustanova i razreda. U dojučerašnjem zajedničkom dvorištu onaj mostarski šantićevski most nije više most. To je puka konstrukcija koja ne veže dvije obale već ih definiše da se zna koja je čija. Zar tuga Mostara nije dovoljna, zar sve oko nas nije dovoljno da vidimo posljedice neodgovornih. Crnogorska neodgovorna politika izvršne i zakonodavne vlasti, pozicije i opozicije može da prođe jer nema živih proletera sa Ljubinog groba da nas uvjere da zlo neće proći.

Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )