Spomenicu krvavih ruku

Kada nekom njegov narod podigne spomenik 70 godina poslije njegove pogibije, to znači da su njegovi lik i djelo izdržali probu vremena i da je istina konačno izašla na vidjelo. Ta istina nije mogla biti uništena, iako je na tome rađeno decenijama. Ali za tu istinu se trebalo izboriti.”

Tako je prije tri dana, crnogorskom mjestu Slatina, općina Andrijevica, govorio stanoviti Radoš Bakić, potomak Puniše Račića. Govorio je pred spomen-pločom koju su Puniši Račiću u Slatini, pred oko 300 okupljenih ljudi, podigli na njega ponosni Račići, bratstvo koje pripada crnogorskom plemenu Vasojevići.

Njihovog bratstvenika Punišu povijest je prije svega zapamtila po atentatu u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Na dan 20. lipnja 1928. godine on je pucao u zastupnike Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Grandžu i Ivu Pernara. Pavla Radića i Đuru Basaričeka ubio je na licu mjesta, a Stjepan Radić preminut će kasnije, od posljedica atentata.

Usput rečeno, svjedoci su tvrdili da je nakon atentata Račić, bježeći iz Skupštine, uzvikivao parolu: “Živjela velika Srbija!” Zbog ubojstva, Puniša Račić je osuđen na zatvorsku kaznu. Trebao je ležati 20 godina u Kaznenom zavodu Zabela kod Požarevca, gdje mu upravnik kaznionice ustupio prvi kat svoje vile i gdje su mu tri kažnjenika dodijeljena kao osobna posluga. Tako u knjizi Atentat na Stjepana Radića iz 1967. godine piše Zvonimir Kulundžić.

Puniša Račić nije dočekao kraj robije. U listopadu 1944. godine partizani su ušli u Beograd, stavili Punišu pred prijeki sud i odmjerili mu strožu kaznu - strijeljanje. Tako je na probu vremena stavljen zločinac iz Slatine.

“Miro Barešić jedan je od najvećih hrvatskih domoljuba čije djelo i žrtvu moramo poštovati. Godinama se u iseljeništvu i u Domovinskom ratu borio za slobodnu i samostalnu Hrvatsku i nikad nije odustao od svoje ideje, iako je godinama osjećao nepravdu koja se sustavno nanosila Hrvatima. Kao i mnogi drugi iseljenici koji su bili spremni dati živote za Hrvatsku, bio je 'branitelj prije branitelja'”. Tako je koncem srpnja prošle godine, u Dragama kod Pakoštana, govorio ministar hrvatske Vlade Tomo Medved. Govor je držao povodom dizanja spomenika Miru Barešiću, atentatoru koji je hladnokrvno ubio jugoslavenskogu veleposlanika u Švedskoj, Crnogorca Vladimira Rolovića. Na dan 7. travnja 1971. godine, Barešić je s prijateljem Anđelkom Brajkovićem zatočio jugoslavenskog veleposlanika u njegovom uredu, gdje su mu, nenaoružanom i sputanom na podu, pucali u glavu. Na koncu su se bez otpora predali švedskoj policiji.

Svjedoci su tvrdili, a jugoslavenski tisak prenosio, da je Barešić prilikom predaje poljubio prijatelja Brajkovića u obraz i počeo vikati: “Živjela Nezavisna Država Hrvatska”. Osuđen je na doživotni zatvor, ali mu je kazna 1985. preinačena na 18 godina zatvora. Pušten je nekoliko godina kasnije, jer je odležao polovicu kazne. Ubijen je za vrijeme Domovinskog rata, pod nerazjašnjenim okolnostima. Tako je na probu vremena stavljen Miro Barešić. Dvojica atentatora, ubojica i dva spomen obilježja, jedno u Crnoj Gori, drugo u Hrvatskoj. Nije to ništa neobično, da takvi ljudi kao što su Puniša Račić i Miro Barešić, prođu test vremena, da ideje u ime kojih su izvršili atentate pobijede i da ih ta pobjeda prometne u heroje.

Spomenici podignuti ljudima koji ubijaju iz ideoloških uvjerenja uglavnom imaju krvave ruke, a hoće li se ljudima krvavih ruku spomenici podići - ovisi isključivo o tome jesu li njihove ideje na koncu pobijedile ili nisu.

U ovom slučaju zanimljivo je da niti Barešićeva, niti Račićeva ideja nisu pobijedile. Barešić sigurno nije sanjao Hrvatsku koja stoji na antifašističkim zasadima, a Republika Hrvatska danas se Ustavom upravo tako predstavlja. Puniša Račić ni u ludilu pak nije sanjao nezavisnu Crnu Goru, a sanjana mu velika Srbija nikad nije bila manja nego danas.

Dva spomenika krvavih ruku zato su simboli shizofrenog vremena u kojem živimo, vremena u kojem se piše nova povijest, pri čemu je najmanji problem to što se kao povijest pokušavaju proturiti prijesne laži. Također, spomenici krvavih ruku govore da i jednom i drugom državom, Hrvatskom i Crnom Gorom, danas upravljaju ljudi koji istinski ne vjeruju ni u kakvu ideju, osim ideje o vlastitom džepu, vlastitoj moći i veličini. Spomenici krvavih ruku lakmus su papir jednog žalosnog vremena.

(novilist.hr)

( Ladislav Tomičić )