Grbić na Trgu pjesnika: Prestanak ravnodušnosti je siguran znak književnog talenta

Trg pjesnika u Budvi sinoć je ugostio pisca Filipa Grbića, koji je predstavio svoj najnoviji, treći po redu, roman pod naslovom „Kanon potištenog uma“. Time je nastavljen književni program XXXVIII festivala Grad teatar, a moderator večeri bio je Igor Perišić, teoretičar književnosti i književni kritičar.

Grbić je na početku večeri kazao da se raduje što je, nakon šest godina, ponovo na Trgu pjesnika.

„Vjerovatno nema prijatnijeg mjesta za razgovor o književnosti za jednog pisca iz Beograda nego što je Budva, i to upravo ovo mjesto. Ne kažem to iz konvencionalnih razloga, već se iskreno radujem što sam ponovo ovdje s vama. Prethodno gostovanje ostalo mi je u lijepom sjećanju.“

Na pitanje Perišića da li je pisanje pokušaj odgovora na stanje duha savremenog svijeta, Grbić je sebe uporedio sa haruspeksima.

„U rimskoj religiji postojali su haruspeksi, sveštenici koji su sjekli utrobe ptica da bi, prema načinu na koji se organi rasporede, proricali budućnost Rima. Neću sebi laskati niti pretendovati na proročanstvo, ali ima nečeg zajedničkog u načinu na koji ja shvatam rad u prozi, posebno u pisanju romana. Kao rimski haruspeks, ne znam koliko uspješno, nastojim da istovarim tu utrobu savremenosti, da se u njoj razaberem, kako bih dokučio šta nam je, kao savremenim ljudima, dosuđeno,“ istakao je Grbić, dodajući da osjeća poetičku obavezu i legitimaciju da piše o trenutku vlastitog života.

„Fjodor Dostojevski svoj pretposljednji roman 'Mladić' završava riječima da, ako pisac želi da piše o savremenosti, mora i da pogađa i da griješi. Shvatio sam to kao vlastitu obavezu. Kada pišem, dužan sam da pogađam, i vjerovatno često promašujem i griješim, ali pretpostavljam da ponekad i pogodim. Ne želim da pišem istorijske romane koji autoru pružaju jednu vrstu prijatne zavjetrine. Autor se može sakriti iza istorijskih zapleta i građe, što je bezbjedna pozicija za onoga koji piše. Mnogo je veći rizik pogađati i griješiti, ali uzbuđenje i satisfakcija u stvaralačkom procesu su tada neuporedivo veći.“

Grbić je diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Na pitanje šta je u književnosti uspio da kaže što ne bi mogao u filozofiji, kazao je da na to pitanje i sam traži odgovor.

„Neugodno je govoriti o tom odnosu između filozofije i književnosti. S jedne strane, čini se da su to dva različita puta ka istom cilju. Ako postavimo dokučivanje istine o egzistenciji kao cilj, onda književnost to postiže kroz fikciju, karaktere, zaplete, lirske izraze, metafore i slike. Filozofija, s druge strane, mora biti očišćena od tih slikovitih sadržaja i strogo pojmovno dokučivati istinu. Kao filozof, preoprezan sam i s izvjesnim strahopoštovanjem pristupam filozofiji. Tu se teško usuđujem da prekoračim granice onoga što je hermeneutički dato u tekstu, pa se vidim više kao egzegeta. Možda i živimo u dobu egzegeze, dobu velikog komentarisanja. Književnost mi, s druge strane, omogućava da budem drzak i provokativan na način na koji mi akademski rad nikada nije dao priliku. Omogućava mi da preskočim akademski rigor i naučnu aparaturu i da saopštim nešto što mi je hitno u smislu vlastite egzistencije. Međutim, kada počnemo da ljuštimo i tumačimo vlastitu egzistenciju u literarnim sredstvima, ubrzo ćemo doći do epohalnog trenutka. Uvjeren sam da, kada počnemo da kopamo po sebi, ne nalazimo neko svoje sopstvo nezavisno od relacija u kojima živimo, već nabasamo na ono istorijsko 'sada' sa velikim S, koje traži da bude protumačeno.“

Grbić je publici na Trgu pjesnika kazao da je njegov najbolji roman onaj koji nije napisan, ali se osvrnuo i na predstavu „Krvave svadbe“, koju je gledao na festivalu „Grad teatar“ noć ranije.

„Blizak mi je univerzum Igora Vuka Torbice, mada nisam previše srećan zbog toga. Kao i univerzum Tanje Mandić Rigonat, to je taj Sioranovski univerzum. Lorkin tekst nije predubok, ali Torbica je svojim režiserskim intervencijama htio da nam stavi do znanja da čovjek kolje čovjeka, da su dva mladića mrtva. I znate, to je sada trivijalno; smrt se tiče nekog drugog, ali zadatak umjetnosti, filozofije ili religije je da nas stalno drma i podsjeća da ne možemo tek tako proći pored toga. Neravnodušnost je uvijek znak talenta. Koeficijent i marljivost ne mogu da izraze talenat; on se pojavljuje kada prestane ravnodušnost. Kada prestane ravnodušnost prema tim fundamentalnim pitanjima, tada počinje nešto, tada počinje promjena načina života. Prestanak ravnodušnosti je siguran znak književnog talenta,“ kazao je Grbić.

Perišić je tokom večeri upitao Grbića da li je privatno potišten i zašto, aludirajući na naslov posljednjeg romana. Grbić je odgovorio da nije siguran da je išta drugo osim potišten.

„Kada je riječ o tuzi, kada je riječ o saopštavanju gorkih istina, kada je riječ o pesimističkom pogledu na svijet, to uvijek ima opravdanje ako je sadržano u humoru i ako onaj ko to iznosi posjeduje sposobnost za samoironiju. U suprotnom, to je nepodnošljivo, postaje neka vrsta kuknjave, opterećujuće je. Kada je neko isključivo mračan, djeluje kao da je prema vama agresivan, nedobronamjeran. Međutim, ako neko saopštava gorke istine na način koji vas može i nasmijati, onda je to, da tako kažem, dobronamjerni, neagresivni, benevolentni pesimizam, kojem sam sklon. Kada se upustite u samospoznaju, nećete izolovati neko autentično sopstvo izvan svih ovih relacija. U mojoj potištenosti ima nečega od opšteg osjećanja tuge, koja je u jednom poglavlju 'Kanona potištenog uma' nazvana temeljna tuga što znači da prethodi svim pojedinačnim tugama. Danas je izgubljena sposobnost da se čuje nešto kao što je 'Božji poziv', izgubljen je smisao one riječi 'bližnji', a kada se te dvije stavri izgube počinje ono što ja nazivam temeljnom tugom koja se završava na jednom radikalno pesimističkom mjestu, a to je 'najbolje je biti nerođen'. Ta tema je uznemiravala mnoge mislioce u prošlosti.“

Grbić je kazao i da ima potrebu da više nikad ne sretne nijednog pisca.

„Desi se da izađete, debitujete, objavite roman, i onda taj roman doživi uspjeh. Tada počnete da se upoznajete s piscima koje ste prethodno znali samo iz javnosti. Onda vam se pisci i književni svijet do te mjere smuče da imate potrebu da više nikad u životu ne sretnete nijednog pisca. Iskreno, to važi i za kritičare, za čitav taj kulturni pogon, cijelu infrastrukturu koja se hrani književnošću: akademske institucije, univerzitete, razne žirije, nagrade i klanove, uticajne interesne grupe. To je do te mjere odvratno da neko ko voli književnost mora to shvatiti kao kategorički imperativ – da se odatle skloni što prije. To je jedini način da spasite i sebe i da zadržite taj stvaralački impuls u svom infantilnom, dječijem vidu, u dobrom smislu te riječi – da se dalje radujete što ste zapisali neki fragment, uhvatili neki detalj i tako dalje. Jedini način je da se držite podalje od tog književnog ološa.“

Veče je zaokruženo mnogobrojnim pitanjima iz publike, ali i duhovitim opaskama, kako od strane publike, tako i od strane pisca.

( Vuk Lajović )