Proslava slobode, žal za republikom i pozivi za nastavak džihada

Parada automobila kretala se kroz Kabul od jutra do noći, zakrčujući ulice. Gomile talibana i njihovih pristalica nizale su se duž puteva, uzvikujući “Bog je velik” i “Živjeli mudžahedini”. Jedan kamion je vukao američku zastavu koja je prekrižana crvenom bojom.

Ispred stare američke ambasade, mala djeca - možda od 6 ili 7 godina - obučena u vojne uniforme stajala su na vrhu sivog “tojota” kamioneta, držeći male bijele talibanske zastave. Desetak druge djece bilo je nagurano u zadnjem dijelu kamioneta, sa bijelim zastavama prebačenim preko ramena. Još više zastava bilo nakačeno je na drvene motke, vijoreći se u vazduhu.

“Naš put je džihad”, uzvikivao je čovjek preko megafona sa suvozačevog sjedišta. Djeca su odgovarala: “Živio džihad”.

S avgustom u Avganistan dolaze nedjelje proslava godišnjice povlačenja SAD-a - posljednji američki avioni poletjeli su s piste na međunarodnom aerodromu u Kabulu 30. avgusta 2021. godine - i povratka talibana na vlast.

Ovaj mjesec je postao vrijeme pobjednika i poraženih, bujice bijelih zastava koje obilježavaju osvojenu teritoriju, baš kao što su prošla carstva postavljala svoje zastave. Takođe, ovo je vrijeme pojačanih emocija koje kao da produbljuju jaz između onih koji podržavaju konzervativnu vladavinu talibana i onih koji su prigrlili liberalne ideale avganistanske vlade koju su podržavale SAD.

Zemlja ostaje duboko podijeljena oko osnovnih pitanja po kojim principima bi trebalo da bude vođena i koje ideale bi trebalo da gaji. Čini se da je jedini konsenzus da tri godine nakon dolaska talibana na vlast - s njihovom ekstremnom verzijom šerijatskog prava - oni ostaju tu.

Kao što su se obični Avganistanci prilagodili novoj stvarnosti, tako su i talibanski borci. Nekadašnji pobunjenici koji su pravili ručno izrađene eksplozive i planirali zasjede iz planinskih skrovišta, sada služe kao saobraćajni policajci, radnici obezbjeđenja i birokrate. Mnogi od njih mogu na prste jedne ruke izbrojati koliko su puta pucali iz oružja u protekle tri godine, svaki put kao vrsta proslave - za Ramazanski bajram ili nakon pobjede avganistanske kriket reprezentacije.

Među talibanima koji su izašli na ulice da proslave osjetna je želja za povratkom džihadu i mučeništvu - jedinom načinu da se časno živi, kažu mnogi, koji je u njima usađen od djetinjstva u talibanskim medresama.

“U ove tri godine popravljamo puteve, pomažemo drugim ljudima, ali želimo da nastavimo džihad”, rekao je Panjširi Šinvari (27) u srijedu, kada su počele proslave. Kao talibanski borac koji se pridružio pokretu tokom rata pod vođstvom SAD-a, sada radi za vladinu obavještajnu agenciju, Generalni direktorat za obavještajne poslove.

On i grupa prijatelja pridružili su se proslavama na mostu Mahmud Kan, koji se proteže preko rijeke Kabul, sada suvog kanala prepunog korova i kanalizacije.

“Želim da odem u Palestinu. Svi smo spremni da nastavimo naš džihad u Palestini”, nastavio je Šinvari.

“Ne, sad je na redu Pakistan”, ubacio se drugi mladi taliban, Ašikula Naziri (19).

“Naš prvi neprijatelj je Pakistan. Oni su uništili našu zemlju”, dodao je, misleći na podršku koju su pakistanske vlasti pružale američkim trupama u Avganistanu. “Ne možemo ih samo tako ostaviti nakon svega”, kaže mladi Naziri.

Dok su razgovarali, oko njih se okupila gomila mladih talibana. Većina je nosila pantalone sa džepovima, borbene čizme američke proizvodnje i crne majice dugih rukava s izblijedjelim logom koji je ličio na američkog komandosa na ramenu. Prihvatanje stila američkih vojnika od strane talibana samo je jedan od mnogih načina na koje je zemlja okrenuta naglavačke od preuzimanja vlasti.

“Za džihad”, povikao je jedan od njih. Gomila je uzvikivala odobravajući.

Godišnje proslave održavaju se širom zemlje. U Kandaharu, južnom uporištu talibana, konvoj oklopnih automobila iz emirskih specijalnih jedinica prošao je kroz grad u srijedu. U provinciji Helmand, drugom uporištu, povorka motocikala s talibanskim zastavama prošla je kroz glavni grad. U bazi Bagram, nekada najvećoj američkoj vojnoj postaji u Avganistanu, povorka preuređenih američkih tenkova, oklopnih vozila i helikoptera zauzela je pistu.

Za mnoge obične Avganistance, koji su patili pod čizmom stranih i vojnika republike, godišnjica nije toliko proslava sadašnje vlasti koliko kraja dvodecenijskog rata

U Kabulu, slavljenički konvoj automobila - mješavina vladinih i privatnih vozila - sporo se kretao oko glavnih gradskih trgova. Mnogi su imali velike zastave koje su visile sa sva četiri prozora, s verzijom šehadeta, muslimanske potvrde vjere, utisnutim na bijeloj tkanini. Kako je ljetni povjetarac pojačavao, zastave su se zatezale, a arapske riječi postajale čitljive.

Na kružnom toku Mahmud Kan, talibanski policajac sjedio je na suvozačevom sjedištu svog tamnozelenog “ford rendžera”, pjevajući taranu - vjersku pjesmu koja ima melodiju, ali ne i muzičku pratnju - preko megafona. Grupa ljudi okupila se oko njegovog vozila, s malim zastavama zataknutim u nabore svojih crnih turbana.

“Svijeća uspjeha i slobode se vratila u našu zemlju. Sunce slobode ponovo se pojavilo na našem nebu. Čestitke svim Avganistancima, nezavisnost je ponovo došla”, pjevao je čovjek. Talibani u gomili podizali su svoje telefone u vazduh, snimajući video tokom pjesme.

Ali za druge Avganistance u gradu, ovi stihovi su zvučali prazno.

“To je crni dan za Avganistance”, rekao je Esmatula, 25-godišnji ljekar koji pripada hazarskoj etničkoj manjini u Avganistanu, koju su Paštuni, koji dominiraju među talibanima, progonili tokom njihove prve vladavine u zemlji 1990-ih godina. “Osjećao sam se kao migrant danas, kao da nisam u svojoj zemlji”, dodao je.

Esmatula, koji je zamolio da bude identifikovan samo svojim imenom zbog straha od odmazde zbog toga što priča protiv vlasti, pokušava da izbjegne proslave. Rekao je da ga one podsjećaju ne na to kako je Avganistan stekao svoju slobodu, već kako su ga osvojili Paštuni.

Ipak, za mnoge obične Avganistance koji su patili pod čizmom stranih i vojnika republike, godišnjica nije toliko proslava sadašnje vlasti koliko kraja dvodecenijskog rata.

“Rat je prošao, smrt je prošla”, rekao je Barakatula Azizi (23).

Azizi je ispričao kako su se sva tri njegova brata pridružila talibanima tokom rata, dok je on radio kao trgovac u Kabulu kako bi zaradio novac za svoju porodicu. Jedan od njegove braće, Mansur Azizi, ubijen je prije devet godina u zasjedi avganistanskih republikanskih vojnika.

Njegova smrt ga je progonila mjesecima, rekao je. Svakog dana, kada bi vidio republikanske vojnike u glavnom gradu, pitao bi se koji od njih je ubio njegovog brata i od koga bi trebalo da traži osvetu.

Sada, kaže, hoda ulicama grada mirno.

“Imamo mir. To je ono što slavimo”, zaključuje Azizi.

prevod: S. STRUGAR

( Njujork tajms )