“Cimetna pisma, dijamantna stvorenja” Faruka Šehića: Ratna priča umotana u naučnu fantastiku

Posljednji događaj književnog segmenta “Barskog ljetopisa” bila je prva crnogorska promocija romana “Cimetna pisma, dijamantna stvorenja” Faruka Šehića, jednog od najznačajnijih i najprevođenijih savremenih bosanskohercegovačkih autora. Knjiga je publici predstavljena u subotu veče u Narodnoj biblioteci i čitaonici “Ivo Vučković”.

Moderatorka večeri, književna kritičarka i selektorka književnog segmenta “Ljetopisa” Dragana Erjavšek podsjetila je da je nova Šehićeva knjiga “hibridni roman, roman lavirint”, kako ga je nazvao književni kritičar Denis Derk.

“Ovo je književni vrtlog u kojem se snalazi kako ko umije, u koji ulazimo nespremni, izlazimo još nespremniji, ali bogatiji za tuđa iskustva koja se poklapaju s našim, za gomilu omaža, nešto muzike koju smo, možda, donekle, i zaboravili i za gorčinu koju smo prepoznali kao svoju, iako joj je autor obukao svečano ruho. Prije svega, ovo je roman o ruševinama, bukvalno i metaforički, o novom rađanju koje u ovom slučaju nije isključivo iz pepela nego i iz vode; roman o obnavljanjima, o nastavljanju i pomalo o ljubavi”, navela je Erjavšek.

Šehić je naglasio da je zadovoljan svojom novom knjigom, ali da često razmišlja kako će djelovati pojedinačno na čitaoce. Iako je u priči koristio svoja i ratna iskustva drugih ljudi, sve je umotano u naučnu fantastiku. Ističe da je problem s ratom i s tragedijom u tome što se oni ulivaju čak i u one koji smatraju da ih to ne zanima, te smatra da je bitno suočavati se s prošlošću, bez obzira na to koliko ona bila teška.

“To je plod fikcije. Taj grad nije nikad postojao, već sam ga ja sastavio od Sarajeva, Mostara, Gornjeg Vakufa, Bosanske Krupe... mjesta u kojima sam bio, ali i nekih drugih koje sam vidio kroz filmove ili neku drugu umjetnost i koji su se ulili u mene. Taj grad moja junakinja Sinemon zove Orvel, po mom omiljenom književniku, jer je to pisac vizionar čija djela dan-danas čitamo. Taj grad je ni mrtvo ni živo biće, kao što je i rat biće, ali ga ne gledam iz ljudske perspektive”, otkriva Šehić, te objašnjava i zbog čega romantizuje i glorifikuje ruševine.

“Smatra da je ruinofilija (ljubav prema ruševinama) nostalgija za vremenima i prostorima koji nisu postojali. Zvuči čudno, ali sam shvatio da ja to volim. Prazni, napušteni gradovi, ispražnjeni od ljudi, imaju u sebi neku draž. Ko želi da razvije svoju intimu, mora biti sam”, smatra Šehić.

Pisanje romana “Cimetna pisma, dijamantna stvorenja” započeto je na Cetinju, a objasnio je da knjiga ima jedanaest krajeva, te da se čitaocu ostavlja mogućnost da bira svoj.

“Mnogi od tih krajeva, u stvari, nisu krajevi. S obzirom na to da se radi o kompleksnom romanu, želja mi je bila da se dobije osjećaj epskog trajanja”, zaključio je Šehić.

Odlomke iz romana je veoma nadahnuto čitala Nikoleta Dabanović.

( Marija Vasić )