Marčelo pred nastup u Beranama: Mi volimo male festivale

Srpski reper Marčelo, uz Eda Maajku, biće glavna zvijezda prve večeri ovogodišnjeg Thunder festa u Beranama. Upravo su njih dvojica svojevremeno probili barijeru i bili prvi reperi iz država nastalih nakon raspada Jugoslavije koji su sarađivali, na Marčelovom debi albumu.

Marko Šelić, koji stoji iza ovog pseudonima, po mnogo čemu nije običan reper, čak ni ne gleda na sebe kao na pripadnika toga žanra. On kaže da je pripovjedač, a tome u prilog ide i činjenica da je objavljivao uspješne romane (nedavno izašao novi “Higijena nesećanja”), pisao kolumne za ugledne novine, vodio emisiju “Perspektiva” koju gledamo na TV “Vijesti”. O svemu tome pričao je za “Vijesti”.

Kakva su očekivanja pred nastup na Thunder festu i što može publika očekivati od tebe, kakav će biti repertoar? Da li si više ljubitelj festivalskih ili klupskih nastupa?

Volim i jedan i drugi tip svirki, ali festivali zaista imaju posebnu draž, naročito ljetnji, jer su na otvorenom. Sjajno je što se u posljednjih desetak godina ta festivalska kultura istinski razvila, te su širom regije nikli mnogi manji festivali - manji u odnosu na one baš velike - a odnos festivala prema domaćim izvođačima sve je bolji što je festival manji i lokalniji. Otud i mi više volimo Love Fest, ŠLF, Arsenal i njima slične: ljubav se važi samo kad je obostrana, sve drugo je izrabljivanje. Uvijek je lijepo produžiti tu listu, i nema razloga da Thunder ne bude njen dio. Što se pak repertoara tiče, provozaćemo se kroz čitav dosadašnji opus, gledajući da ne promašimo nijednu važnu stanicu. Biće svega.

Radiš li na novom materijalu kad je u pitanju muzika?

Ne još, trenutno sam sav u prozi. Najčešće jedno ode na malu pauzu kad sam posvećen onom drugom. No, ove jeseni svakako počinjemo novu ploču, veoma orni da se tome vratimo.

Upravo si objavio novu knjigu "Higijena nesećanja", kakve su prve reakcije i možeš li onima koji još nisu upućeni reći što donosi knjiga?

Reakcije su veoma lijepe i silno znače, jer je pripovijedanje moj stvarni poziv svo vrijeme, čak i kroz muziku. Riječ je o drugoj knjizi trilogije “Malterego”, narativno zamišljene kao susret književnosti i savremenih serija. Glavni junak ranije je običavao da se imaginarnim užasom - pišući priče - brani od onog stvarnog - sve dok se granica fikcije i realnosti nije zamaglila, a moralno posrnuće produbilo. Sada, pet godina nakon radnje prve knjige, Leo i ljudi oko njega predstavljaju ogorčenu, obesmišljenu generaciju koja je uveliko pregazila tridesetu i uživo gleda sopstvenu bezbudućnost. I tačno na tom prevoju između njihovog nihilizma i idealizma pojavljuje se jedna dijabolična figura, čovjek kadar da ih liši svih problema - ukoliko pogaze sve svoje principe. No, sve to na stranu, “Higijena nesećanja” je priča o skrhanom prijateljstvu koje pokušava da se vaspostavi. O nasilnim traumama koje se upinju da se osmislotvore. I o očevima. Mada će se spontano pretopiti u priču o majkama.

Koliko je higijena nesjećanja prisutna na ovim prostorima i kakvi su njeni efekti?

Veoma. Efekti selektivne amnezije prilično su zanosni. Kratkoročno. Na duže staze, svaka autolaž siguran je tobogan ka ambisu.

Izjavio si da razumiješ one koji odlaze odavde, ali da ne podržavaš one koji ostaju i ne bore se. Na koji način se sve ljudi mogu po tebi boriti za bolje?

Na apsolutno bilo koji njima smislen, a koji podrazumijeva plemenit pokušaj da se ovdje i sada bude dostojanstveno ljudsko biće, ono koje ne saučestvuje u generalnom pokvarenjaštvu, taštini, ispraznosti, estradizaciji, tabloidizaciji, neznalaštvu i ostalom zagađivanju životne sredine u tom smislu. Gajim duboko razumijevanje prema svakome ko naprosto više ne želi da se igra po nađubrenom igralištu. Podržavam i svakoga ko protiv narečene klime odlučno ustaje, unaprijed svjestan posljedica. One koji pak ostaju ovdje da bi bili aktivni ili prikriveni, tobože periferni saučesnici aktuelnog stanja - prezirem iz sve snage, ne gajeći iluzije da će ih moj prezir zaboljeti. Ne možeš posramiti besramnike. Ali, sve jednom prođe. I moja je najtoplija nada da ćemo ovoga puta - kad prođe - zaozbiljno preslišati što je ko radio ovih ponižavajućih godina.

Nadam se da će klinci podsjetiti starije šta to bijaše kičma

Kakvo je iskustvo za tebe bilo rad na emisiji "Perspektiva"?

Mislim da se tu dešava jedan važan presedan: daje se riječ samim srednjoškolcima i studentima da kažu kako se osjećaju u sredinama gdje žive, kako razumiju prošlost, kakvu budućnost vide. To je ogromna kontra uobičajenoj medijskoj situaciji gdje o mladima dušebrižno govore razni politikanti koji s njima nikakvog stvarnog kontakta nemaju, niti su za njihove probleme zainteresovani ma i na nivou notorne pristojnosti.

Njima su klinci tek bezoblična masa iz koje treba izdvojiti nove regrute za omladine stranaka, i toliko. Riješiće im probleme, ali samo onima koji se učlane. Za to vrijeme, međutim, mladi ljudi u Jajcu izborili su se protiv nacionalno podijeljenih škola; njihovi vršnjaci iz Bijeljine danonoćnom su borbom izdejstvovali da se momak koji im je u školskom dvorištu upucao druga kako-tako privede pravdi.

Ta dva slučaja pokazuju divan paradoks: da su klinci zreliji nego oni kojima su povjerene poluge moći.

Što daje makar romantičnu nadu da će sve ovo nekim čudom i uprkos svemu iznjedriti ljude koji će podsjetiti starije šta to bijaše kičma.

( Stefan Strugar )