Kako izaći iz fašizma

Nedavni neredi u Ujedinjenom Kraljevstvu još jednom su pokazali nesposobnost liberala i ljevičara da nađu način kako da privuku radničku klasu koja se okreće krajnjoj desnici. Kada je fašizam prisutan, besmisleno je povlađivati ksenofobiji, kao što to rade liberali kada prihvataju antiimigrantsku agendu, ili se boriti protiv mjera štednje, kao što to čini ljevica. Da bi se suočili sa britanskim izgrednicima, kao i sličnim grupama širom Evrope i Sjedinjenih Država, progresivne snage prvo se moraju obavezati da ih neće napustiti.

Moje šokantno upoznavanje sa fašističkim načinom razmišljanja dogodilo se prije tri decenije, kada je Kapnijas, ostarjeli grčki seljak, odlučio da me edukuje. Njegovi iskrivljeni pogledi, iako odvratni, i dalje sadrže tragove za razumijevanje mjesta kao što su sjeverna Engleska, istočna Njemačka i američki srednji zapad.

Kapnijas je odrastao u krajnjoj bijedi, kao polurob nadničar, u peloponeskom selu kojim je dominirao njegov gazda - liberalni starješina koji je, tokom nacističke okupacije, bio saradnik britanske obavještajne službe, a njegova kuća funkcionisala kao sjedište otpora. Gledajući kako britanski oficiri, koji su stigli padobranima, ulaze u sosku kuću, ponekad u pratnji bradatih komunističkih partizana, Kapnijas je znao da se nešto sprema - nešto iz čega je bio isključen.

„Bio sam nedodirljiv“, rekao mi je Kapnijas. „Dok me nije dotakao moj bijeli anđeo“, dodao je, ponosno stavljajući u moju ruku kožom povezanu knjigu u fazi raspadanja: izdanje „Mein Kampf“ iz 1934. godine, koje mu je, tokom posljednjih faza okupacije, kao oproštajni dar dao njegov instruktor iz Gestapoa, njegov „bijeli anđeo“. S uživanjem gledajući moje gađenje, nastavio je da objašnjava svoju mržnju prema saveznicima.

„Njihova arogancija, njihova umišljenost, njihova oholost odvela je bezbroj ljudi u smrt“, rekao je on. Čak i prije nego što se pridružio jedinici kolaboracionista, gdje je upoznao svog bijelog anđela, mržnja ga je već vodila.

Naravno, da je Kapnijas bio bolje situiran, možda ne bi podlegao zovu nacizma. Ali siromaštvo nije objašnjenje za to što je sarađivao kada se većina mladića iz njegovog sela, koji nisu bili ništa manje ugroženi, pridružila pokretu otpora. Kada se marginalizacija spoji sa oskudicom, određeni tip osobe strmoglavi se u moralnu prazninu. Poput Kapnijasa, takve osobe postaju podložne izopačenoj logici o nadmoćnoj rasi čije vrijeme je došlo.

Kada sam pomenuo nacističke masakre nad njegovim sopstvenim narodom, Kapnijas nije želio da sluša. Za njega su Britanci, njegov grčki gazda i ljevičari zemlji donijeli pokolj. (Nisam čuo nikoga da riječ „pokolj“ koristi sa takvim entuzijazmom sve dok je Donald Tramp nije lansirao u svom inauguracionom obraćanju 2017.) Kada sam insistirao da dalje komentariše nacistička ubistva stotina ljudi u obližnjem gradu, ushićeno je rekao:

„Pravi muškarci eliminišu one koji im stoje na putu i tako opstaju. Ako umru, kroz smrt prihvataju svoju nesposobnost da žive. Moji bijeli anđeli bili su iznad Boga. Za razliku od Italijana, Britanaca ili naše mafije, oni nisu oklijevali da koriste bilo kakva sredstva. Bez grča! Bez straha! Bez strasti! Bez ljubavi! Bez mržnje! Morao si da ih vidiš svojim očima. Bili su veličanstveni!“

Dok je govorio, lice mu se ozarilo, a moja bolna reakcija na svaku njegovu riječ ispunjavala je njegovo srce zadovoljstvom. Britanski izgrednici koji su se bunili protiv imigranata, pristalice njemačke Alternative za Njemačku, i ponovo oživjeli američki bijeli suprematisti možda nisu toliko glasni ili artikulisani u svom fašizmu, ali imaju isto psihološko porijeklo. Iz njihovog primjera možemo izvući četiri pouke.

Prvo, fašističko nasilje je oruđe za regrutaciju. Njegova glavna svrha je da nas razbjesni do te mjere da ih osudimo i zatražimo nasilnu policijsku akciju i duge zatvorske kazne. Tako pridobijaju regrute koji, poput Kapnijasa, uživaju gledajući kako nas njihov bijes inficira.

Drugo, fašisti nisu zaštitnici ili graditelji zajednica. Oni lijepo pričaju o razorenim zajednicama, ali u izgradnji zajednice ne idu dalje od nereda i diskusija na društvenim mrežama, koje izazivaju ne zadovoljavaju ljudsku glad za zajedništvom.

Treće, iako fašizam raste na tlu gdje važe mjere štednje, fašisti im se nikada neće suprotstaviti. Mjere štednje nemaju lice, za razliku od Jevreja ili muslimanskih azilanata. A fašizmu su potrebna lica kao centar nasilne mržnje koja ga pokreće.

Četvrto, imigranti su nevažni. Kao što me je Kapnijas naučio, fašisti rado prihvataju strance kao svoje bijele anđele, uključujući one poput Ilona Maska ili Donalda Trampa, koji se hvale ogromnim bogatstvom iako ga navodno preziru. Čak i ako nema tamnoputih lica ili pridošlica, fašisti će izmisliti nekog “drugog” na koga će usmjeriti svoju mržnju.

Ove četiri lekcije ukazuju na to šta treba izbjegavati. Prvo, kada vlade i vodeće političke partije usvoje “meku” antiimigrantsku politiku, fašisti to osjete kao slabost, a njihova glad za surovošću raste. Slično tome, oni koji fašiste tretiraju kao žrtve ekonomske politike, lošeg obrazovanja ili nesrećnih okolnosti, samo ih još više razbjesne. Reći im da su antisemitizam ili islamofobija glupi oblici antikapitalizma (čak i ako je tačno) takođe ne pomaže.

Pa, šta učiniti? Predlažem odgovor koji dolazi takođe iz Britanije i to kroz najnoviji film Kena Louča „Stari hrast“, za koji je scenario pisao Pol Laverti. Kada grupa sirijskih izbjeglica stigne u uništeni grad na sjeveru Engleske, vlasnik paba i jedan od izbjeglica uspijevaju da smire sukob između novopridošlih i osiromašenih lokalnih stanovnika, koje su deindustrijalizacija i mjere štednje učinile podložnim fašističkim idejama. Pod sloganom „jedemo zajedno, držimo se zajedno“, oni osnivaju zajedničku trpezariju gdje se nijedna fašistička ideja ne toleriše, a niko nije predmet kritike, poniženja ili napada.

Moralna jasnoća „Starog hrasta“ i njegovo svjedočanstvo o snazi solidarnosti pružaju savremeni vodič o tome kako spriječiti da se žrtve okrenu jedna protiv druge. Njegova poruka je univerzalna: oživljavanje fašizma nije neizbježno.

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)

( Janis Varufakis )