Zajednički život na raskršću kultura

Film “Snajka - dnevnik očekivanja” je iskreno i lično ostvarenje koje nam dozvoljava da zavirimo u momente života Tee, Mirsada i njihove kćerke Fride. U pitanju je dokumentarac koji je poput video-dnevnika, što je i jedna od asocijacija samog naslova.

Film “Snajka - dnevnik očekivanja” prikazan je u ponedjeljak veče u Domu kulture u Baru u okviru filmskog segmenta Barskog ljetopisa, čiji je selektor Milija Šćepanović. Prethodno je film prikazan na ovogodišnjem izdanju Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Underhill u Podgorici, u okviru programa “U fokusu” koji Underhill tradicionalno organizuje u saradnji sa Centrom za ženska prava.

Ostvarenje prikazuje svakodnevni život hrvatsko-romskog para - Tee iz Hrvatske i Mirsada sa Kosova, a režiserka je upravo Tea Vidović Dalipi. Kroz intimni prikaz njihove zajednice, oslikani su ne samo svakodnevni trenuci, već i duboki kulturni i društveni problemi koji utiču na svakodnevicu pojedinca, samo zbog njihovih ličnih karakteristika.

U svemu tome, Tea se suočava sa očekivanjima Mirsadove porodice da se uklopi i prati njihove običaje. Pokušava pronaći balans između onoga što ona želi i postepenog približavanja novoj kulturi.

Mirsad kao Rom nailazi na brojne predrasude i stereotipe. Kroz film se može uočiti kako izgleda njegovo suočavanje sa diskriminacijom u životu, na ulici, od prolaznika, institucija stistema...

“U svaki ljubavni odnos ulazimo opterećeni identitetima koje smo dobili u miraz od svojih primarnih porodica, bili oni ekonomski, socijalni ili vjerski. Ljubav, brak i roditeljstvo Hrvatice Tee i kosovskog Roma Mirsada u tom se smislu doima kao nemoguća misija jer će se njihova svakodnevica naći pod lupom posve drugačijih vrijednosti i navada njihovih porodica. Pritisnuti snažnom tradicijom s jedne i ekonomskim pritiskom s druge strane, Mirsad i Tea izložiće se riziku neispunjavanja očekivanja svojih najmilijih po cijenu ugrožavanja vlastitog odnosa i bolje budućnosti za sebe i svoju tek rođenu kćer Fridu”, navodi se u opisu.

Obje porodice imaju očekivanja od njih. Na Teu kao ženu se ostvaruje pritisak da brzo usvoji običaje muževljeve kulture i porijekla, da rodi toliko i toliko djece (naravno, mora biti sinova), dok je prema Mirsadu kao Romu odnos stroži nego što bi bio da je u pitanju bijeli muškarac.

Rođenje Fride približava obje strane i podsjeća da ljubav spaja sve ljude koje god oni bili vjere, nacije, boje kože, kakvog god uvjerenja ili ubjeđenja. Tako Mirsad i Tea, dvije osobe drugačijeg porijekla, oblikovani njime, ipak pronalaze zajednički jezik, a možda i više njih, jer dolazeći iz različitih pozadina stvara se mješavina više jezika, pa tako i mala Frida odrasta kao poliglotkinja. Takođe, upoznaju stvarnosti jedno drugog, stvarnosti žene i Roma, uviđaju prepreke sa kojima se zbog toga susreću kroz život, a na koje nailaze i sada kao par.

Sve je to snimano na način koji odražava svakodnevni život. Nekad je Tea ta koja snima, nekad kameru položi, nekad neko drugo lice snima, ali sve je urađeno na način blizak i našem svakodnevnom korištenju kamere putem telefona. Nekad su to kadrovi dok zajedno leže i razgovaraju, nekad za stolom, u šetnji, sa porodicom, pa i u kupatilu. Zato ovaj film odiše intimnošću, jer gledaoci imaju priliku da zavire u život jednog para i posmatraju ga unutar životnih situacija, kao što su razgovaranje o problemima, nepravdama, planovima, izražavanje osjećanja i misli, rođenje i odrastanje njihove kćerke Fride, proslave, običaji, porodični momenti..., i svaka od tih scena je prikazana onakva kakva jeste, u izdanju u kom pronalazimo i sebe svakog dana.

“Stop injustice towards minorities”, odnosno “stop nepravdi prema manjinama”, piše na znaku na protestu na koji je ovaj par pošao zajedno sa kćerkom Fridom. Prava manjina moraju biti posebno njegovana, kroz multikulturalizam, ali i interkulturalizam, odnosno, saradnju, toleranciju, međusobno upoznavanje..., jer džaba živimo jedni pored drugih ako ne živimo jedni sa drugima.

Sve se svede na ono što kaže Bajaga u svojoj istoimenoj pjesmi: “Samo nam je ljubav potrebna”. Tada, svi shvatimo kako nikakve predrasude nemaju smisla, i da su to samo zidovi koje smo sami podigli bez dodira sa stvarnošću. Pružena ruka, otvoreno srce, povezivanje sa ljudima lijek su za čovječanstvo.

( Anastasija Orlandić )