Šta koči postizanje sporazuma na Bliskom istoku?

Blinken je relativno naglo i u lošem raspoloženju odletio iz Katara za Sjedinjene Države. Ni uz napore Egipta i Katara, palestinski pokret Hamas nije prihvatio prelazni kompromis po kojem bi se prekinule vojne operacije i bili pušteni taoci. Prije puta, Blinken je ponovio: „Naša poruka je jednostavna i ona je jasna i hitna: u sljedećim danima mora doći do sporazuma i učinićemo sve da to dovedemo do cilja.“

Već nakon pristanka Izraela iz krugova Hamasa moglo se čuti da je posljednja verzija sporazuma „dijametralno suprotna“ od kompromisa koje su u početku sročili SAD, Egipat i Katar, i da je smisao sporazuma „preokrenut u korist Izraela“. Ali, i nakon Blinkenovog odlaska, na Bliskom istoku su ostali njegovi saradnici, baš kao što su i Egipat i Katar najavili da će nastaviti da se trude da se sporazum što prije postigne.

U čemu je problem?

Iako sadržaj posljednje verzije nije objavljen, u načelu se radi o sporazumu kojeg je još u maju predložio američki predsjednik Džo Bajden. U njemu su predviđene tri faze: najprije prekid vojnih akcija u trajanju od šest nedjelja, kada bi se, kao drugo, tačno odredili uslovi trajnog prekida neprijateljstva. I treća faza bila bi obnova Pojasa Gaze.

Za Izrael je i obaveza odricanja od upotrebe vojne sile tokom šest sedmica bilo mnogo: izraelski premijer Benjamin Netanjahu stalno govori o „potpunoj pobjedi“ i „uništenju Hamasa“, kao i o „razbijanju vojne i upravne sposobnosti Hamasa u Gazi“. Izraelskoj strani teško je da povjeruje da taj pokret, prije ili kasnije neće opet krenuti u terorističke akcije i biti prijetnja Izraelu.

Kako bi to spriječio, Izrael želi da zadrži nadzor, ne samo na granici Pojasa Gaze i Egipta, u tzv. Filadelfijskom koridoru, nego i između sjevera i juga Pojasa Gaze, u tzv. Necarimskom koridoru. Time želi da se spriječi šverc oružja i eksploziva, odnosno nesmetan prolazak boraca Hamasa po Pojasu Gaze.

S druge strane, predstavnici Hamasa tvrde da je izvorni sporazum predviđao „potpuno povlačenje“ izraelskih snaga, a ne samo iz gusto naseljenih područja koje je Izrael očigledno spreman da napusti.

Šta tjera Hamas da prihvati sporazum?

Bilo bi dobro vjerovati da je za Hamas dovoljan razlog da prihvati primirje i pusti taoce to što, prema palestinskim informacijama, do sada ima više od 40.000 mrtvih, više od 90.000 ranjenih, to što su nebrojeni Palestinci ostali bez krova nad glavom, što su uništene infrastruktura i snabdijevanje stanovništva, što gotovo uopšte nema medicinskog sistema i što se ruševine protežu dokle god pogled seže.

Taoci su, međutim, za Hamas jedina garancija preživljavanja. Ta grupa u svakom slučaju želi da se Palestincima prikaže kao taj pokret koji je na kraju pobjednik ovog sukoba i ne može sebi da priušti da „izgubi obraz“ prihvatanjem izraelskih kontrolnih stanica u Pojasu Gaze i nakon primirja.

Kad je riječ o granici, ili bar prelazu Rafa prema Egiptu, tu bi i moglo da se pronađe nekakvo rješenje. U stvari, i Palestinska Autonomna Uprava, koja upravlja područjem Zapadnog Jordana, ponudila se da nadzire taj granični prelaz, ali to je odbio i Izrael, baš kao što je i Hamasu to potpuno neprihvatljivo. Evropska unija je 2005. tamo poslala svoju misiju nadzora granice EU BAM, ali se 2007. povukla, onda kada je Pojas Gaze preuzeo Hamas. Možda bi tu moglo da se razgovara o takvoj ili sličnoj misiji.

Šta tjera Izrael da prihvati sporazum?

Mnogo toga: najprije taoci - iako je neizvjesno koliko ih je od još preostalih 109 u životu. Ali, za jevrejske vjernike je izuzetno važno da bar njihove porodice dobiju tijela kako bi se od njih oprostili na primjeren način. Praktično svakog dana širom Izraela održavaju se protesti na kojima se od premijera traži da učini sve da te taoce dovede kućama.

Ni izraelska vojska nije srećna zbog misije u Pojasu Gaze: to uopšte nije bojište na kojem je jasno gdje je neprijatelj. A tu takođe ginu i izraelski vojnici. Pored toga, realna je prijetnja da se sukob proširi: na sjeveru Izraela, prema granici sa Libanom, gdje se proširio pokret Hezbolah, gotovo se uopšte više ne može govoriti o nekakvom „miru“. Okršaji su svakodnevni i stalno tinja opasnost od još većeg i otvorenog vojnog sukoba sa Libanom.

A tu je i prijetnja iz Irana: nakon likvidacije lidera Hezbolaha Ismaila Hanije u Teheranu i Fuada Šukra u Bejrutu još se čeka potez vjerskih vođa Irana. Za sada su SAD u taj region poslale značajne vojne snage, ali i u Izraelu moraju da se zapitaju: šta će biti na američkim izborima koji se održavaju za nešto više od dva mjeseca. Donald Tramp se doduše uvijek predstavljao kao veliki prijatelj Izraela, ali kod tog političara teško je znati šta će sjutra biti njegova odluka.

Što se tiče izraelskog premijera, potpuno je jasno da je ovo kraj njegove karijere - na ovaj ili onaj način. Sve ustupke Hamasu odlučno odbijaju njegovi radikalni koalicioni partneri, a nije mali ni broj građana Izraela koji ne vjeruju u nekakav suživot s tom terorističkom organizacijom. Zato Netanjahu želi da na svaki način spriječi da Hamas opet proširi svoju moć i uticaj u Pojasu Gaze. To sprečavanje podrazumijeva i opciju nove vojne intervencije nakon privremenog primirja.

(Deutsche Welle)

( Jan-Kristof Kicler )