Zavaravanje savremenog Minotaura
Izložba Muharema Muratovića “Arijadnina nit” otvorena u galeriji “Velimir A. Leković” u Baru
On se kao Tezej u lavirintu drži svoga klupka, kako bi uz pomoć tananog konca svjetlosti, tihog i raskošnog tkanja podneblja na kojem je ponikao i stekao ime, pronašao put ka izlazu - svojoj slici”, alegorično piše Milun Lutovac o slikaru Muharemu Muratoviću u svojoj umjetničkoj kritici povodom otvaranja Muratovićeve izložbe “Arijadnina nit”, koja ja upriličena u srijedu u barskoj galeriji “Velimir A. Leković”.
Muratović je zahvalio prisutnima ističući da radovi slikara ne bi vrijedjeli “da nije svjetlosti očiju vaših i prozora vaših očiju i duše, jer mi radimo u tišini i iz vatre”.
“Davno su još psiholozi govorili da je djetinjstvo početak i kraj svega, tu se sve formira”, podsjetio je Muratović.
Kazao je da je on imao sreću da živi “u jednoj slobodi prirode, tamo gdje se rađao život kroz vodu, kroz one naše potoke kojih sve manje ima, kroz toplo sunce, voćke, kroz život koji je mirisao na raj. Mi taj raj uništavamo, nažalost”, konstatovao je.
“Sve ovo što nastaje, nastaje iz neke potrebe, iz poriva. Mene je posebno impresionirao rad naših baka, majki i sestara koje su od amorfnog oblika vune ili pamuka plele najbolju liniju. To je bio najbolji crtež. Tu liniju su one savijale. Imali smo tople džempere, čarape… To je za mene bila magija. Ja sam u večerima, onim toplim domaćinskim često hvatao to i tako dobro zamrsio da je bilo, bogami, malo jačih povika i kazni. Jedna koja mi je ostala u sjećanju: majka mi je rekla ‘nećeš ga ići na spavanje dok to ne razmrsiš’. Evo, cio život ne mogu… Ne mogu razmrsiti, a mislim da je zajednička sudbina da nešto pletemo, pletemo, mrsimo, ali uvijek imaju neki zakoni koji to sve sapliću. Surov je taj svijet umjetnosti, surov, treba ga izdržati. Al’ kad se čovjek navikne na muku i surovost, onda to pretvori u igru, zadovoljstvo i energiju koja ga dalje gura”, iskreno je ispričao Muratović, da bi izložbu zvanično otvorio Lutovac.
“U lavirintu potrošačkog društva, crnogorsko savremeno slikarstvo kao da ostaje bez ‘konca’. Odrazi savremenih ideja, zbog sve uže društvene stvarnosti, kao da ne dopiru do njega, a unutrašnji život umjetnika kao da ne prepoznaje artikulaciju likovnog jezika kao nešto čime se moramo neprekidno baviti kako bismo pronašli izlaz iz lavirinta. Atelje Muharema Muratovića je han na raskršću u kojem je i vrijeme zastalo da se malo odmori”.
Kaže da nije tako, ne bi jednom zapisao istaknuti jugoslovenski kritičar Sreto Bošnjak o Muratoviću da je “dobar crtač odličnog sluha za boju i prefinjenog smisla za dinamiku i ritmičko bogatstvo kompozicije, slikar klasičnog duha koji teži smisaonom dodiru velike tradicije i neizvjesne moderne postmoderne umjetničke prakse”.
“I zaista”, nastavlja Lutovac, “Muharemovo platno je doživljaj koji se zbiva iznad pravila pod kojima pulsira vidljivi svijet naše stvarnosti. Ono je najsadržajniji momenat opšteg pokreta prirode i ima ulogu da oplodi novu realnost - jednu od mnogobrojnih mogućnosti nevidljivog, paralelnog svijeta. Slika tako biva svijet za sebe sa, samo svojim, jedinstvenim centrom i planetarnim sistemom u kojem naša trenutna egzistencija ima sasvim upitnu vrijednost”.
On tvrdi da Muratović svojim posvećenim radom sugeriše da je sinteza naše epohe veoma upitna, ali i da ima nade u umjetnikovom nepristajanju na kratkovjeke eksperimente, tj. povratku sebi i iskonskim stvaralačkim vrijednostima.
“Svi elementi plastične strukture Muharemove slike: boja, svjetlost, prostor i ritam osobene kompozicije, dio su tihog tkanja Arijadnine niti i potrage za animom, izgubljenom dušom svijeta. Nit kao linija je tkanje oblika, nesanica stvaranja, tiha melodija svilene bube pod krovom rodne kuće. Čudo se rađalo iz jedva čujnog veza malog insekta, na tihom razboju svjetlosti pod krovom zavičajne kuće, koji se pretvarao u put svile i put mašte. Upravo to sjećanje na svjetlost, koja kao snoplje prodire kroz sljeme i ćeramide, tka raskošni, mediteranski vez stvaralačkog vremena našeg Muharema Muratovića”, slikovito i živo Lutovac priča priču o Muratovićevim slikama.
Izložba je otvorena u okviru likovnog segmenta Barskog ljetopisa koji ovom umjetniku duguje prepravljen umjetnički katalog, bez grešaka u štampi, kao i pravilno oslovljavanje autora umjetničke kritike u njemu, Miluna Lutovca, na šta je skrenuo pažnju i Muratović tokom svog izlaganja.
“To neka služi na čast izvođaču radova”, kazao je Muratović.
Grčki mit i Muratovićeve slike
Govoreći o Arijadninoj niti, ona je postala metafora za izlaz iz teške situacije, metafora potekla iz grčke mitologije. Radi se o mitu gdje je grčki bog mora, Posejdon, poslao velikog bijelog bika Minosu, kao znak da on treba da vlada Kritom. Kralj je obećao da će životinju žrtvovati tom bogu. Ipak, prekršio je obećanje vidjevši koliko je lijepa. Pošto je žrtvovao manju životinju, Bog ga je kaznio učinivši da se kraljica Pasifaja, njegova žena, zaljubi u bika i tako je rođen Minotaur - biće sa glavom bika i tijelom čovjeka.
Minos je tražio od velikog arhitekte i inženjera Dedala, da napravi lavirint u kojem će biti smješten Minotaur, a u kom kad neko jednom uđe osuđen je da ga Minotaur pojede.
Minos je osvojivši Atinu zahtijevao danak - da Atina svake godine šalje sedam djevojaka i sedam mladića da budu žrtvovani tom čudovištu. Tezej, junak i sin atinskog kralja Egeja, dobrovoljno se prijavio da bude za žrtvovanje. Ono što je bilo ključno je to što mu je, zaljubivši se u njega, Arijadna, ćerka kralja Minosa, dala crveno klupko uz obećanje da će je oženiti i odvesti sa Krita. Dok je tražio Minotaura kroz lavirint, on je ispuštao niti klupka, kako bi nakon što ubije čudovište mogao pronaći izlaz. Tako je i bilo, pronašao je Minotaura, ubio ga mačem i pratio konac nazad do ulaza. Spletom okolnosti (postoji više verzija o razlogu ovakvog završetka) Arijadna ipak završi sa bogom vina, Dionisom.
Razmišljajući o ovom mitu i Muratovićevim slikama, Minotaur predstavlja sve ono što nije iskreno. Minotaur je ovo doba koje skreće pažnju od onoga što je zaista bitno. Umjetnost se našla na marginama života, iako je ona sama život. Najviše pažnje dobija onaj koji je samo glasan i ništa više od toga.
Muratovićeve slike pozivaju na praćenje Arijadnine niti, koja kao takva ne predstavlja ograničavanje, praćenje jednog puta u umjetnosti, već putokaz i ono što naziva Lutovac “zavaravanje savremenog Minotaura”.
“Njegovi likovi dati su u fragmentima bez renesansne cjelovitosti, koja mu služi, tek toliko, da bi zavarao savremenog Minotaura - estetiku našeg doba, koja je u kontinuiranom procesu raslojavanja, potcjenjivanja i precjenjivanja, u neprekidnom sudaru detalja i cjelina, rasula bisere svoje ogrlice”, napisao je Lutovac.
Ako je svako od nas Tezej, onda je i svako od nas pred izazovom da prepozna djelove Minotaura u sebi i da se, nakon skrivanja, bježanja i suočavanja sa njim, okrene toj niti koja će ga vratiti. Bez nje neće moći da dovrši svoju potragu za istinom.
Grčki mitovi nude slojevitost i priče i značenja, i ovako povezani sa jednom crnogorskom pričom dobijaju za nas novo značenje i relevantnost. Zbog toga su značaj ove izložbe i akcenat na Arijadninu nit još veći, jer je neophodno otvoreno istaći činjenice vremena u kom živimo i u kom umjetnici stvaraju uprkos svemu.
Umjetnici su zato glas društva i poziv na buđenje. Dovoljno je stati pred Muratovićevu sliku i priznati: “Ovo je Arijadnina nit!”
( Anastasija Orlandić )