Nema teže teme za pisca od smrti majke

Promocija romana “Arzamas”, ovjenčanog ove godine prestižnom NIN-ovom nagradom, obogatio je književnu publiku XXX Barskog ljetopisa spoznajom nesvakidašnje erudicije autorke - beogradske spisateljice i dramaturga Ivane Dimić.

Kuriozitet je da je Dimić bila gost i Barskog ljetopisa, kao dramaturg predstave koju je tada odigrao ansambl Ateljea 212.

U razgovoru sa profesoricom književnosti Radmilom Bulatović, Dimić je mnogobrojnoj publici na platou ispred Dvorca kralja Nikole usmeno demonstrirala zašto ju je moderatorka nazvala majstorkom kratke priče: punih sat vremena, pripovijedala je anegdote iz svog života i predstavljala svoj pogled na književnost, formiran od najranijih dana u porodičnoj biblioteci, gdje je knjiga “uvijek bila na prvom mjestu”.

Posjetioci su tako mogli da čuju kako joj je kao piscu početniku najveći kompliment “ujedno bio i najgori”, jer je od akademika Borislava Mihajlovića Mihiza, kome je predstavila svoj rad, dobila sljedeći komentar: “Mislio sam da ćete da se udate, a vi talentovani”.

Od Mihiza je takođe naučila i da kao dramaturg u drami mora imati komičnu scenu, “jer ne mogu gledaoci dva sata da gledaju muku”, priznajući da je to veoma težak zadatak. O NIN-ovoj nagradi, koja ju je lansirala u sve moguće medije ove godine, rekla je da je u 60. godini života ne može uzbuditi, “uzbudiće me kad budem imala 30 godina”.

"Arzamas" je djelo o odnosu majke i kćeri, sa uporištem u autorkinoj devetogodišnjoj brizi o dementnoj majci, a kako je istakla, sedam godina je tu neveselu realnost transponovala “prvo u obilje dramskih dijaloga, a zatim u ovaj žanrovski neuhvatljiv roman”. Pri tome, ukazala je, imala je vrlo težak zadatak kao pisac da u izuzetno osjetljivoj temi, “a nema teže teme od smrti majke”, ne upadne u sentimentalnost.

“Imam materijalni dokaz da Bog postoji. Majka mi je stalno govorila da sam uvijek u društvu slavnih i bogatih, a da ja to sama nisam, i onda je ona gore rekla:'Dajte mi ćerki nagradu'. Tako se i desilo, ona je najzaslužnija za moju nagradu”, rekla je u šali Dimić.

Ona je dodala i da su ljudi “sa višecifrenim brojem godina, stari, bolesni i srećni” nemjerljivo bogato tajno društvo. Svoja nekadašnja druženja sa Kišompretočila je u priču koju je pročitala, baš kao i Borhesovu pjesmu posvećenu Džojsu. Komentarišući dramaturška iskustva i rad u pozorištu, navela je da u teatru pisac ima otmenu poziciju “jer se za njega ne mora znati”, za razliku od glumaca i reditelja, od kojih su mnogi prerano platili cijenu slave.

“U doba interneta, više nema velikih gradova i provincije, danas veliki autori i umovi stvaraju u malim sredinama neopterećeni, jer su im sve informacije dostupne. Volim da čitam, volim da tragam za piscima, kad sam bila na Sajmu knjiga u Podgorici, upoznala sam roman 'Atakama' Nikole Nikolića, knjige Ognjena Spahića”, rekla je pored ostalog Dimić, koju je publika ispratila gromkim aplauzom.

( Radomir Petrić )