Igrom protiv ratova? Ne budimo smiješni!

Recimo da se Zapad preospoljava (‘razgolićuje’) u slobodi spektaklom u kojem šarenoliko miksuje mnogošta: sport, body art, elektronsku muziku, modu nagosti (trenutno glavna predstavnica mode bez odjeće jeste ženski inventar za pokazivanje kojim gospodari Kanja Vest, izvjesna Bianca Censori koja bi trebala da je valjda kopija Kim Kardašijan) - za razliku od Istoka koji se plombira u tradiciji kojoj služi na jedan za postmoderniste i moralne relativiste pokoran i skrušen način, dok prvi govore, dakle, o nedopustivom ugnjetavaju ljudskih prava (od strane nepopustljivih natalista, feudalaca i očeva nacija), drugi plasiraju priču o aktuelnom javnom demonizmu, javnoj sodomiji, o reklo bi se ‘prizorištu’ sa scena Bošovih slika. Susret te dvije civilizacije ne samo da ne može pronaći taj konačno toliko neophodan najmanji ‘zajednički jezik’ koji je uslov za pregovore od kojih uvijek već zavisi sve ugroženiji svjetski mir, naprotiv, to dovodi do udesa, odmjeravanja oružanih snaga, do ekstremnih eskalacija u vidu strahotnih ratova danas na ivici nuklearnog epiloga. (Jedna strana vojnim ‘izletima’ brani univerzalnu demokratiju, druga - totalitarnim sistemom sopstvenu tradiciju i, kako vjeruje, neokrnjenu supstancu.)

Gledano bez ulaska u čak najpovršniju analizu stvari koje nam se inače neprestano (nametljivo) nude, Zapad nastoji spektaklom - koji je leš ideologije kapitalizma - osvojiti i kupiti našu fascinaciju. Planetarna predstava u kojoj imamo zvijezde današnjeg svijeta upriličuju nam nezaboravan događaj vijeka. Mi smo, naprosto, očarani, jer tu ima nečeg postdiznijevskog, ultramodernog, u deskripciji distrakcije sve sjaji i priziva nevinost i mladost svijeta, budućnost ozvjezdanu nekonfliktnim zajedništvom.

Istok kao da nosi neku metafizičku (mračnu) tajnu, neprozirnu religioznu poruku, ontološku nedokučivu mudrost. Tim prije njuejdžeri (ta mladež koja je raspeta između neučinkovite ironije i beskrajne samopromocije, koja je, u stvari, nasljednik hipi generacije ili bivših konzumenata slobode bez sjutrašnjice), tome prilaze kao - načinu zdrave organske hrane, vještini vježbe, postizanju pozitivnosti. (Ako bismo u pomoć prizvali rješenja kojim vazda barata pop-art, onda bismo mogli ovako da ilustrujemo ta dva po duhu suprotstavljena svijeta: Miki Maus i Dalaj Lama, što ne znači da Dalaj Lama nije na svoj odveć jednostavan način oduševljen crtanim herojem koji je napravljen kako bi najmlađe vaspitavao na rani odnos prema televiziji.)

Možemo, zašto da ne, otići još malo dalje, i konstatovati: Istok je “Ikona i sjekira”, Zapad, pak, Nato i demokratija. Izgleda da je istina u sljedećem: šta, dakle, ako se vrijednosti ne mogu - braniti - osim sredstvima koja proizvode smrt?

U ovoj dolini jada, jedni bivaju eksploatisani sve dok ne ostanu na sprženoj pustoši, drugi se troše u bahanalijama ispraznog instinkta i nagona ka smrti. Globalna pogubljenost prouzrokuje lokalne destrukcije.

Koliko nam sada uopšte mogu poslužiti Platonove riječi u kojima kaže - “Samo su mrtvi vidjeli kraj rata”. Pazimo sad jednu stvar: rat se ne odvija samo i tek na frontu - tamo se on krvavo izvodi, dakle: rat je trajni sukob u odnosu shvatanja vrijednosti. Za jedne je način kako Zapad tretira slobodu njena čista i otvorena zloupotreba (silovanje slobode), za sam Zapad, pak, on sam je predstavnik slobode.

Reklo bi se kako je sve stvar u interpretaciji velikog evropskog nasljeđa, međutim, stvar je, ipak, ponešto i drukčija. Da bi se ubeskrajavao i samoreprodukovao, kapitalu je nasušno potrebna ideologija, tako da će jedna strana uporno braniti svoj stav, mišljenje i viđenje, ništa manje od druge. - Prisvajanje vrijednosti proteže se do pitanja ispravnosti u postupcima, samim tim i etike i slobode.

Ukoliko se prisjetimo početka knjige ‘Volja za moć’, reći ćemo da filozof koji je sebe doživljavao kao dinamit (s razlogom, razmotrimo li stil kojim je izlagao činjenice, odveć polemički i žučno), nije nigdje prenaglio; Evropa je u nihilističkoj fazi, budući da ne misli, nego samo i jedino nastoji očajnički prazniti dostignutu slobodu. Ako, već, nastoji demonstrirati ono što je dobila u nasljeđe da bi isto očuvala i usavršila, nije zgoreg da se povrati na stare autoritete; sam Fuko na kraju - taj čovjek istinske slobode mišljenja i života - učinio je to, uostalom kao prije njega i sam Hajdeger, dok se Derida posvetio Drugosti koja u sebi sadrži jednu mesijansku otvorenost.

Dionis i delirijum: svaka ceremonija, spektakl i slavlje služe u svrhu da nam (širom) zatvore oči. Niko sada nije pozvaniji od Evrope da - misli mir kao samu mogućnost budućnosti! Kao najiskusniji kontinent, znanje, istorija i kultura (svakako, konzervatizam zamrzava, okiva, drži autoriteta na pijedestalu i buni se protiv napretka, međutim, jedan šou (erotizovani mjuzikl, recimo tako) ne može ‘raskrutiti’ sistem tvrdokornih i uvriježenih stavova), Evropa to, zapravo, i duguje svijetu: ukoliko ona ne iznađe način da se pregovorima, dakle, mudrošću dostigne mir, onda smo svi, na čelu s njom izgubljeni.

Zasigurno nas neće spasiti interaktivni ekrani, začaravajuće zabave, tehnologija koja bi da bude ta ‘dobra vijest’, još manje - frenetično finansiranje ratova u kojima se obrće kapital, nego promišljenost, politika primirja, ne, dakle, ‘vrući mir’, nego hladni racio. U suprotnom, stvari će se drastično pogoršavati, jer zrelost civilizacije ne ogleda se samo u ceremonijama otvaranja Olimpijade koja blješti kao (u ovom slučaju) vještački nebeski svod, nego prije svega u - razumnom gašenju goruće globalne realnosti.

S druge strane, raznolikošću, otvorenošću i gostoljubivošću (‘svevažećim merilom’, Hajdeger), svijet se preobražava, svijet pobeđuje sam sebe, svijet se, naposletku, ‘oslobađa’ sebe, no, ono što se itekako mora moći uzeti u obzir jeste činjenica da - predstava nikad nije stvarnost, san nije java. Zamislimo da se - ‘igramo’ revolucije, da je tek tako i zabave radi naprosto izvodimo, da je, dakle, upriličujemo po ulicama baš Pariza, ali da ipak nikada nemamo političke snage da je kao zajednica razlike sprovedemo u djelo.

Nije, u krajnjem, važna poruka (neki je tumače kao krajnje bogohulnu, neki, opet, kao izraz stepena modernosti do koje smo stigli), nego prije: zar je tek i samo u ceremoniji - sloboda svih obećana i zagarantovana? Šta se događa u realnosti? Zar manjine i nemoćni ne stradaju (zar seksualne manjine nisu uvijek već nepogrešivo pogođena meta?!), a scenaristi takve stvarnosti ne upražnjavaju želje kao nekad imperatori; hljeba i igara dok traje kriza, da se rulja razonodi, jer imperija propada. (Odbacimo fantaziju o jednakosti, prionimo na posao da ona postane stvarnost!)

Na kraju, ali nikako ne manje važno: niko nema ni najmanje pravo(!) gledati na ceremoniju otvaranja igara kao neku ibijevsku sprdnju, tu ima podosta izuzetno uspjele kritike i prema, prije svega savremenom svijetu koji je neupredivo više bludan nego budan.

( Vuk Vuković )