Mag lirske skulpture: 130 godina od rođenja i 50 godina od smrti Rista Stijovića

Sunčanog proljećnjeg dana, uputih se beogradskom Kneza Miloša ulicom, prema “Mostaru” i rezidencijalnom Senjaku. Dok sam prilazio kući Rista Stijovića, začuo se lavež psa, koji je, kako sam se približavao, bio sve jači.

Nestrpljiv, stigao sam pola sata prije dogovorenog vremena. U dvorištu spazih sjedokosog čovjeka, koji mi je pošao u susret.

- Izvinite, malo sam poranio - kazah.

- O, ništa ne mari, ja ionako sada nemam nekog posla - reče Stijović.

Bio je to moj prvi susret i razgovor s Ristom Stijovićem, plemenitim čovjekom, slavnim crnogorskim vajarom.

Uđosmo u atelje, pravu radionicu. Skulpture; u gipsu, bronzi, drvetu, mermeru... Njegoš, Marko Miljanov, Slobodan Škerović; mnoštvo ženskih aktova po ateljeu rasutih; pođekoja ptica u drvetu i mermeru. Na zidu skice.

Dvije mačke drijemaju.

Pažnju mi privlači tisovo drvo.

- To mi je donio slikar Vuko Radović. Tražim za to drvo jednu formu - veli Stijović. - Nešto pokušavam da u toj tisovini napravim...

Vrijedi se podsjetiti nekih detalja iz mojih razgovora s Ristom, velikanom crnogorske likovne umjetnosti.

- Umjetnost... Umjetnost je jedan dio života - kaže Risto. - Čovjek nosi u sebi nešto što na jedan način realizuje, zapravo, materijalizuje: muzičar pomoću zvuka, pjesnik pomoću stiha, slikar pomoću boje, vajar pomoću forme. Netačno je da se umjetnost pravi radi umjetnosti. Mislim da u umjetnosti čovjek kaže ono što mora da kaže. Ako je pravi umjetnik, on to izražava na određen način...

Nije imao uzore. Na njega niko nije direktno uticao, ali indirektno jeste, cijela tadašnja atmosfera Pariza. Volio je egipatsku skulpturu; i asirsku.

Njegove skulpture imaju dušu.

Zatekao sam ga jednom prilikom kada je radio bistu Miljana Vukova, vasojevićkog junaka, crnogorskog senatora. Nastojao je, reče mi, da ga prikaže i kao plemenitog i kao energičnog čovjeka.

- Umjetnost bez humanizma nije umjetnost - veli mi Risto. - Iz skulpture takođe treba da zrači ljudska poruka, toplina. A planovi? Nemam ih. Pravim, onako, nagonski...

Crnogorski narod iznjedrio je brojne vrhunske likovne umjetnike, među kojima posebno mjesto zauzima vajar Risto Stijović (1894-1974). Rođen je u podgoričkoj Staroj varoši, između Sat-kule i Tećije.

I: sve je krenulo iz te stare, podgoričke, kuće Stijovića. Na tavanu se nalazilo puno alata i starinskog oružja. Njegovi preci bavili su se puškarstvom, izrađivali crnogorska odijela.

- Ja sam sve to posmatrao i to je izazivalo u meni jedan osjećaj za lijepo - pričao mi je Stijović. - Danas, kada sam ostario, ja se prosto raznježim kada vidim šare na guslama, na preslici, to me uzbudi. Dešavalo mi se, kad putujem kroz Crnu Goru, da ugledam u onim kamenim stijenama po jednog crnogorskog junaka, naročito onog kojeg je opjevao Njegoš...

Ove Stijovićeve riječi karakteriše i njegova sjajna skulptura Kneza Bajka, tipičnog crnogorskog bastadura i pametara.

Risto Stijović je pohađao Umjetničku školu u Beogradu do 1914. godine, a za vrijeme Prvog svjetskog rata, odlazi u Marselj gdje završava vajarske studije; zatim, Pariz... U “gradu svjetlosti” završio je Školu lijepih umjetnosti.

Iza paravana, u ateljeu, dok razgovaramo, dopire slabašno kašljucanje. Boluje Ristova supruga Žana. On često ustaje, da joj doda čašu vode, popravi jastuk, uputi toplu riječ.

Žana, Francuskinja; siroče, od kolijevke. Odnjegovala je domarka susjedne zgrade. Zajedno su više od pola vijeka. Njihovi pariški dani provedeni u oskudici, ali ostali u prijatnom sjećanju.

- Oboje smo u Parizu bili “besparovići” - kaže Risto. - Ja, koji sam pravio crteže na raznim kutijama, izrađivao ženske nakite u slonovoj kosti i figure od drveta, ona, moja vršnjakinja, čas primijenjena umjetnica, čas statista, čas prodavačica prilikom kakve rasprodaje. Ona se meni dopala, a ja i moje skulpture njoj. Od prvog susreta nijesmo se rastajali...

Osvajao je Pariz svojom lirskom, intimnom skulpturom. Vajao je najviše žensko tijelo i životinje.

- Mislim da je žensko tijelo savršeno u formi - kazivao mi je Risto. - I muško tijelo je lijepo, ali kod muškaraca imamo snagu. I ja nerado pravim muško tijelo jer ne volim snagu. Pravio sam mnogo i životinje zato što je forma kod životinja isto tako savršena kao kod žene...

Posljednji intervju s Ristom napravio sam 1973. Bio je tužan, jer nema više njegove Žane. Upravo je sahranio na titogradskim Čepurcima, u grobnici koju je napravio od moračkih oblutaka.

U ateljeu drvo za obradu na kome se naziru prvi tragovi skulptorovog dlijeta.

- Klešem djevojčicu u drvetu koje se zove košćela - objašnjava mi Risto Stijović. - Želim da u ovom drvetu ukomponujem djevojčicu. Košćela je zahvalno drvo. Toplo je, kao boja je toplo. Ali nije baš sjajno. Mora čovjek paziti dok radi, da ne skine koje parče više. Košćela nije tako kompaktna, kao, recimo, orahovina, ali je čudna, ima lijepu boju...

Poslao sam mu primjerke “Pobjede” u kojoj sam objavio intervju. Kao čovjek od kulture, uputio mi je pisamce: “Dragi Slobodane, Primio sam primjerke ‘Pobjede’ i dobro ste prenijeli naš razgovor. Hvala Vam lijepo. Vašu porodicu i Vas srdačno pozdravlja Vaš Čika Risto”.

Umro je u apartmanu Hotela “Crna Gora”, 20. decembra 1974. godine, gdje je došao na proslavu Dana oslobođenja Titograda i sahranjen na Čepurcima, pored svoje supruge Žane.

Autor: Slobodan Vuković

( Slobodan Vuković )