Oldtajmer kao alegorija života koji treba živjeti

Da jednostavna i (naizgled) laka univerzalna priča o ljubavi u različitim oblicima ima sposobnost da oslika i prikaže suštinu ljudskih odnosa i života, pokazao je film “Pontonovo srce” na svjetskoj premijeri u petak veče, prve večeri 37. izdanja Filmskog festivala Herceg Novi - Montenegro film festivala.

Djelo u režiji Senada Šahmanovića otvorilo je glavni takmičarski program na Kanli kuli nakon svečane ceremonije kojoj je prethodio i crveni tepih. Već sa prvim kadrovima filma mnogobroja publika osjetila je privrženost priči koja osvjetljava realnost sadašnjosti koju živimo, a u kojoj je neophodno usporiti i pružiti više - istine, iskrenosti, ljubavi i sebe...

Radnja filma se razvija oko neobičnog susreta dvoje protagonista: glumice Tamare koju igra Marija Maša Labudović i automehaničara Kidija kojeg je oživio Marko Janketić. Tamara gradi svoj život i karijeru u pozorištu i sve je krenulo uzlaznom putanjom, a Kidi je automehaničar koji radi na auto-otpadu, pomalo neotesan, grub, svojom ljušturom zaštićen od surovog svijeta... Oni se vjerovatno nikada ne bi sreli da nije bilo oldtajmera, mercedesa “Pontona” zahvaljujući kojem se njihovi svjetovi ukrštaju. To vozilo nosi posebnu emocionalnu vrijednost jer pripada Tamarinom djedu kojeg tumači Rade Šerbedžija. Ovaj veliki glumac ostvarenju daje neophodnu tjeskobu neizbježne sudbine, osvjetljava emocije, svjedoči mudrost, pokazuje visprenost, dok nerijetko evocira “dobra, stara vremena”. Privrženost djeda i unuke, njihov san o premijeri predstave, crvenom tepihu, te obnovljenom “Pontonu”, pokreću ovu romantičnu komediju punu originalnog humora i živopisnih likova.

Ponton, može se reći, predstavlja ulogu koja će “začiniti” ovu dramu, postaje uzrok događaja i središte oko kojeg se priča zbiva i gradi granajući se u različitim pravcima, simbolizujući potrebu za obnovom, duhovnom i emotivnom. Taj stari i jedinstveni mercedes je i metafora života, nešto što zahtijeva pažnju, trud, posvećenost, njegu i ljubav da bi bilo vitalno i postojalo, što daje dodatnu dubinu priči podsjećajući da sitni, svakodnevni trenuci često znače više nego što se čini. Takođe, taj automobil u filmu predstavlja i vezu između generacija, između sistema i ideologija, između manualnog i digitalnog, iskrenog i isforsiranog, simbol je prolaznosti, zanemarenosti, ali i renesanse...

Dok Tamara i Kidi proživljavaju sopstvenu evoluciju, istovremeno pružaju gledaocima lekciju o bliskosti, pažnji, ljubavi, mekoći, krhkosti ljudskog bića... Kroz prizmu njihove, ali i priče koju Ponton čuva, scenarista Antonio Gabelić i reditelj Šahmanović istražuju različite oblike ljubavi: romantičnu, porodičnu, ali i ljubav prema prošlim vremenima, prema profesiji, a prvenstveno i u krajnjem - prema sebi... Posebno je važna crta porodičnih i međuljudskih odnosa, djeda i unuke, majke i sina, prijatelja, što čini da jedna od glavnih vrlina filma bude njegova toplina.

Film evidentno portretiše i “naše”, današnje vrijeme, vrijeme puno izazova, kako po mladu (uspješnu i manje uspješnu) ženu, po mladića sa margine, po teatar i procese u njemu, ali isto tako suptilno pruža smjernice i savjete za bolji i ispunjeniji život...

Kroz film se slatkorječivo i duhovito provlači romansa, ali i melanholija: za životom, vremenom, automobilom, pa i državnim sistemom, društvom izraženijih vrijednosti, vremenom koje je prošlo... Tako je ova romantična priča istovremeno i suptilna kritika savremenog društva, hladnih i površnih odnosa, prolaznih trenutaka na koje se ne osvrćemo, dok nostalgično podsjeća na prošlost, na Jugoslaviju koja je kroz par scena i te kako živa i bliska, prikazujući kako su određene vrijednosti oblikovale živote, uz neizostavno pitanje “šta bi bilo kad bi bilo” dok je sve to ipak formiralo zbilju koju živimo...

“Nekako nam se to nametnulo, ta nostalgija za prošlim vremenima, za tom zemljom, koja nije bila savršena, ali za nas koji se bavimo kulturom, umjetnošću, filmom - značila je. Kultura je bila izvozni proizvod te zemlje, a nama su danas puna usta kulture, ali kad treba da se investira, da se proizvodi, onda su to uvijek novi izazovi i problemi”, kazao je reditelj na jučerašnjoj konferenciji za medije.

Reditelj Šahmanović kroz jednostavnu priču scenariste Gabelića prenosi duboke poruke neophodne “brzom” tempu bitisanja, pa je “Pontonovo srce” zapravo alegorija života koji treba živjeti i osjetiti, onog prirodnog, iskrenog, bez šminke i plastike. Film uspijeva da izazove i smijeh i suze, nostalgiju i radost, stvarajući posebno iskustvo i osjećaj koji će ostati i nakon odjavne špice. To je film koji podsjeća na važnost ljudskih odnosa, porodice, ali i sjećanja, dok nas poziva i opominje da (više) cijenimo sadašnji trenutak, jer je zapravo jedini koji stvarno imamo, da čuvamo uspomene kao dokaz postojanja, ali i ljude koji nas okružuju koji zaokružuju svrhu. Može se reći da je ovo jedan od onih filmova za koje je uvijek pravi trenutak za pogledati, bilo da vam fali vremena za sebe, da vam treba zagrljaj ili duša. Da romantičnih komedija nedostaje, ne samo u crnogorskoj, već i regionalnoj kinematografiji, a da su nam i te kako potrebne, potvrdio je Šahmanović.

“Meni se dopao scenario i koncept koji je Antonio napisao, tu su prisutne upečatljive i jedinstvene scene, a s druge strane to je neki novi žanr koji sam htio da radim, kako bih ostavio iza sebe neke teške teme i neka unutrašnja stanja. Ovo je nešto skroz drugačije i lijepo sam se osjećao radeći taj film”, rekao je on govoreći o ostvarenju koje je nastalo u produkciji Radio-televizije Crne Gore.

Gabelić je na jučerašnjoj konferenciji za medije otkrio čime se vodio u kreaciji ove priče koju je prilagodio crnogorski dio tima.

“Moram priznati da je većina stvari koje sam radio bila univerzalna, trudio sam se da taj humor bude univerzalan, a ono što znam o crnogorskom društvu je kroz medije, predrasude, viceve i ostalo, ali domaća ekipa je prilagodila taj scenario, obojala ga regionalno da vama bude smiješno, što sam i osjetio kroz publiku i to na nekim djelovima koji meni nisu bili najjasniji, ali očito kod vas jesu prepoznatljivi. Kao pisac. odajem priznanje lokalcima koji su se potrudili i oko jezika i izgovora i oko fraza”, rekao je scenarista.

“Pontonovo srce” izaziva smijeh, iskren i prepušten momentu, ali i suze, nježnost, brižnost, budi potrebu da pozovete mile ljude i kažete im koliko vam znače, a sve to bez suvišne patetike. Refleksija i uvid u prolaznost, zaborav, odlazak, ljubav, moral, ali i vrijednost nekih materijalnih stvari poput starog automobila, nose u sebi čitave svjetove i izazivaju preispitivanja.

Autentična i uvjerljiva glumačka postava dodatno doprinosi filmu i svi likovi djeluju blisko gledaocu, kao poznanici, ljudi iz komšiluka ili pak vi sami... Činjenica je da nijedan lik nije suvišan ili u funkciji puke dekoracije, već svaki ima svoju svrhu i karakter kojima doprinosi i obogaćuje narativ. Radnja je dinamična i ne pruža prostora dosadi, pa je sat i po vremena proletjelo pod hercegnovskim nebom na Kanli kuli u petak veče.

“Pontonovo srce” pokazalo je da je u pitanju film koji je potreban duši crnogorske filmske publike, a za kraj, ekipa okupljena oko ovog djela poklonila se publici koja ju je pozdravila glasnim aplauzom. Producent je Miro Radošević, direktori fotografije su Andrija Raičević i Goran Tripunović, montažu potpisuje Tomislav Pavlić, scenografiju Ratka Odalović, kostime Vera Šoškić, muziku Ivan Marović, a uloge tumače: Marija Maša Labudović, Marko Janketić, Rade Šerbedžija, Stevan Vuković, Dejan Đonovoić, Omar Bajramspahić, Mišo Obradović, Pavle Popović, Jadranka Mamić, Aco Radulović...

Festival koji ima posebnu čaroliju

Pod sloganom “Sve boje filma” FFHN traje do 29. avgusta, a otvoren je svečanom ceremonijom u petak veče koju su uveličali voditelji, glumci: Sanja Popović, Milan Marić, Andrija Kuzmanović, kao i Rade Šerbedžija koji je dobitnik ovogodišnjeg priznanja “Milan Žmukić” za izuzetan doprinos regionalnoj i evropskoj filmskoj umjetnosti.

Šerbedžijin izlazak na scenu ispraćen je kadrovima iz filmova kojima je ostavio traga u regionu i svijetu.

“Zaista je velika čast držati ovu nagradu u rukama. Milan Žmukić je bio pravi filmski dragulj, ali i moj prijatelj... Dobro je proslavljati dane kad je sve oko nas tako crno, pa barem malo da se smijemo i uživamo. Kažu da sam snimio preko 200 filmova, ja se nadam da su neki od njih zaslužili ovu nagradu”, rekao je, a onda podsjetio na stvarnost koja se dešava.

“Nekako dok mi živimo i otvaramo festivale, moram reći da ne mogu mirno spavati u svijetu u kojem se odvijaju strašni ratovi. U času dok se mi radujemo filmu, neko dijete u Gazi umire... Kome uputiti našu poruku da ratovi prestanu? Bogu? Ujedinjenim nacijama? Nikome”, konstatovao je Šerbedžija i prije nego je on zvanično otvorio festival, izgovorio je stihove iz pjesme Branka Miljkovića “Pohvala svetu”.

Prisutne je prethodno pozdravio i predsjednik Opštine Herceg Novi Stevan Katić koji je istakao zadovoljstvo što su, u slavu sedme umjetnosti, u Herceg Novom okupljeni filmski stvaraoci i umjetnici, ljubitelji filma i što skoro četiri decenije hercegnovska publika poštuje i iščekuje ovaj festival.

Ministarka kulture i medija Tamara Vujović podsjetila je da je FFHN od posebnog značaja za kulturu Crne Gore.

“Naš festival, ovdje u Herceg Novom, ima svoju posebnu čaroliju. On je nepretenciozan i svoj, a opet dovoljno snažan da ostavi dubok trag na sve nas. Jer, Hercegnovski filmski festival je poput samog grada, rekla bih. Suptilan, dostojanstven, ali sposoban da vas na neki način dodirne, da vam nešto novo prenese, da pomjeri granice vašeg razmišljanja”, istakla je ministarka.

( Jelena Kontić )