Kako sam pomogao Evropi sad

Nasmiješio sam se silazeći s aviona u Tivtu (prvi put sam ovdje u posljednjih 14 mjeseci) i čitajući u “Vijestima” članak o sebi, napisan u tako konspirativnom tonu: ko je ovaj misteriozni čovjek, g. Gavejn Tauler? Ovaj međunarodni savjetnik iz sjenke političara širom svijeta?

Stvarnost je, naravno, daleko jednostavnija. Ja sam tip koji odavno voli Crnu Goru - prvo Crnu Goru iz mašte, a odnedavno stvarnu Crnu Goru i Crnogorce.

Prvi put sam postao svjestan vaše zemlje zahvaljujući jednom od mojih najranijih heroja, Aleksu Devinu. Devin je 1896. godine osnovao moju školu, Klejesmor, majka mu je bila Crnogorka i Dejli Kronikl ga je u decembru 1912. poslao na Balkan da kao dopisnik izvještava o Prvom balkanskom ratu. Tamo se zaljubio u ovu zemlju. Tokom Prvog svjetskog rata prikupio je ogromna sredstva za izbjeglice, za Crnu Goru, dajući crnogorskoj djeci besplatna mjesta u svojoj školi.

Kasnije je organizovao pomoć za Crnu Goru i crnogorske izbjeglice, 1920. godine bio je predsjednik Britanskog odbora za pomoć Crnoj Gori. Bio je veliki lobista te zemlje i vodio je kampanju da bude predstavljena na Versajskoj mirovnoj konferenciji. Napisao je nebrojene knjige o Crnoj Gori, njenim plemenima i običajima. Crna Gora nikada nije imala većeg prijatelja.

Kada mi se ukazala prilika da posjetim Podgoricu, iskoristio sam je.

Proveo sam život radeći u politici i kulturi, i pišući o njima. U julu 2020. pročitao sam u Njuzviku članak u koji mi je bilo teško da povjerujem.

Tvrdnja iznesena u članku, da Milo planira da, u suštini, zatvori glavnu crkvu u zemlji uoči parlamentarnih izbora bila je zapanjujuća.

Zato sam pozvao prijatelja Džordža Kotrela za kojeg sam znao da je stacioniran u Tivtu i pitao. Predložio je da dođem i pogledam lično. Trajala je prva kovid blokada, pa sam uz angažman od strane Dejli Telegrafa i magazina Kritik kontaktirao sa crnogorskom ambasadom u Londonu, za dva dana dobio dozvolu za putovanje i odletio tamo.

Na tom putovanju upoznao sam, između ostalih, Miloša Nikolića i vodeće ličnosti iz pravoslavne crkve, i bio impresioniran. Što je još bolje, putujući širom zemlje, podsjetio sam se zašto je moj um iz djetinjstva izdaleka volio to mjesto. Ljudi, pejzaž, hrana i vino zgrabili su mi dušu.

Nekoliko mjeseci kasnije pomogao sam crnogorskoj ambasadi da organizuje seriju intervjua s Krivokapićem i Jakovom Milatovićem u Londonu.

Od tada sam se vraćao mnogo puta, i kao novinar i kao turista. Pa sam, pošto sam jedan od malobrojnih novinara s dugogodišnjim interesovanjem za ovu zemlju, s novim izborima na vidiku i mojim iskustvom u borbi na izborima u Britaniji i na drugim mjestima, bio naravno zainteresovan.

U tom stanju duha, i čuvši za novonastalu stranku Evropa sad i uključenost Jakova u nju, dogovorio sam sastanak u kafiću u Bokeškoj s njim i Filipom Ivanovićem, da vidim mogu li iskoristiti svoje iskustvo da pomognem. Bilo je jasno da je Jakov zaboravio na naš kratak susret u Londonu. Iako imamo različite stavove prema Evropskoj uniji, sastanak je prošao dobro, na kraju krajeva - ono što je dobro za Crnu Goru različito je od onoga što je dobro za Veliku Britaniju. Za mene je široka politička platforma koju su predstavili Milatović i Ivanović bila uzbudljiva i usmjerena na budućnost, realna šansa da se pomogne Crnoj Gori da pobjegne od nagrizajućeg siromaštva Đukanovićeve ere. Kasnije sam pozvan da se angažujem u Evropi sad, ali besplatno.

Ponovo sam se vratio na jesen, kada sam prvi put upoznao Spajića, posmatrao lokalne izbore i davao besplatne medijske savjete, putovanje je finansirano mojim novinarskim radom. Pridružio mi se tada Hari Parslou, drugi prijatelj koji je nekad radio sa mnom na kreiranju sadržaja za društvene mreže.

Bilo je i zabavno i uspješno, Jakov je pobijedio na izborima u Podgorici, a Evropa sad je dobro prošla u Danilovgradu i drugim mjestima.

Nakon tog uspjeha, Parslou i ja vratili smo se tokom Spajićeve neuspješne predsjedničke kampanje, kada smo dobili mali ugovor od Evrope sad da pružimo strateške medijske savjete za tu kampanju. Moj tim frilansera snimio je desetak video-spotova, dok se Spajić nije povukao, a Jakov preuzeo tu ulogu, pobijedivši na predsjedničkim izborima.

Nastavili smo da pružamo medijske savjete i snimili nekoliko videa za parlamentarnu kampanju, ali je bilo jasno da interni tim Evrope sad više nije želio našu podršku. Parslou se vratio svojoj globalnoj snimateljskoj karijeri.

A ja? Proveo sam sljedeći mjesec putujući po zemlji, prepuštajući se svojoj ljubavi prema vinogradima, istoriji, drevnim crkvama i vašoj trošnoj kolekciji spomenika iz jugoslovenske ere. Čudno, opet sam u zemlji prvi put od parlamentarnih izbora, pa sam bio iznenađen što vidim da se piše o meni kad sam se vratio. Previdio sam pitanja novinara “Vijesti”. Ali se nadam da je na njih sada odgovoreno.

Autor je medijski i politički konsultant

( Gavejn Tauler )