Unutrašnje bure bez katarze

Priču o uspješnoj poslovnoj ženi, samohranoj majci, koja se suočava s gubitkom sina, ali na način koji je sve samo ne konvencionalan i uobičajen, donosi film “Majka Mara” režiserke i koscenaristkinje Mirjane Karanović, koja igra i glavnu ulogu.

Nakon svjetske premijere na Sarajevo film festivalu, ostvarenje je prikazano i pred publikom Filmskog festivala Herceg Novi (FFHN), u ponedjeljak veče, na Kanli kuli.

Od prvog kadra crne povorke i tihih jecaja i komentara različitih boja glasova, Mara se izdvaja svojom hladnom i gotovo neprobojnom fasadom. Njeno lice ostaje nepomično, kameno, uz par trzaja kojima se naslućuje unutrašnja bura, a sve to dok se drugi ekspresivno suočavaju tugom. Mara odbija ili nije sposobna da se uključi u taj proces, što se efektno prenosi i na publiku koja kao da ostaje po strani, tek nijemi posmatrač...

Mali broj likova, minimum verbalnog, scenografija u skandinavskom stilu, sterilnost prostora, odražavaju kompletan unutrašnji svijet protagonistkinje, što stvara vizuelni okvir koji podržava atmosferu otuđenosti i emocionalne distance koja dominira filmom. Kostimi su pažljivo odabrani, savršeno uglađeni, kao da odražavaju život koji je Mara savršeno uredila i u kojem je sve bilo na svom mjestu dok nije došla tragedija i izmjestila ženu iz sopstvenog života.

Karanović u ulozi Mare pruža performans koji je u isti mah miran, tenzičan, donekle i uznemirujući. Njen lik okolini ne odaje utisak osobe koja je svjesna gubitka, djeluje kao da ga ne razumije i ne prihvata onako kako se od nje (kao majke) to očekuje. Nema suza, dramatičnih ispada, nema glasnog krika, već umjesto toga gutanje bola.

Da se svako sa tugom nosi na drugačiji način, onako kako je u nekom trenutku sposoban, ili pak da se ne nosi, pokazuje i ovaj film koji ima i snažnu referencu upravo na to - suočavanje sa gubitkom koje u nekom trenutku postaje predmet posmatranja, analiziranja i ocjenjivanja. Mara se na to ne obazire, a rečenicu “Dobro sam” izgovara nonšalantno, dok vidno luta kroz iznenadnu bol i prazninu tražeći odgovore na pitanja na koja ih možda nikada neće dobiti. Emocionalna blokada i introvertnost se prenose i na publiku koja je posve mirno na Kanli kuli gledala film strepeći od kakve oluje koju je vjetar i gusti sivi oblak najavljivao.

No, ipak je Mara ta koja je prisiljena da se nosi s tragedijom, a to i čini, ali na svoj način.

Jedan od ključnih elemenata filma je odnos koji ona razvija s poznanikom pokojnog sina. Od početka sumnjiv, mističan i nejasan, taj odnos djeluje kao Marin pokušaj da ponovo pronađe vezu s onim što je izgubljeno, to je i prilika da bolje upozna svog sina, ali i utjeha, iako je svakako ona ta koja diktira razvoj. Ona, pak, i od toga ostaje izolovana, lakomislena, ali i svjesna postupaka i, u krajnjem, dosljedna.

Mladić Milan, kojeg je prikazao crnogorski glumac Vučić Perović, takođe nosi svoj teret, ličnu tragediju, traumu, samoću, pa djeluje da su se zbog toga prećutno i upoznali. Njegov lik ubjedljivom mimikom i govorom tijela gradi i prikazuje karakter, a u nekom čudnom odnosu sa Marom upravo on biva taj koji će je osloboditi nje same. Kako se njih dvoje zbližavaju, tako otkrivaju sve više činjenica o Nemanjinom životu i smrti, što Mari pruža priliku da se suoči sa vlastitim životom i emocijama.

Film sa različitih aspekata istražuje i preispituje položaj žene u društvu: žene koja se suočava s unutrašnjim borbama, ali i s očekivanjima okoline, bilo bliskih ljudi ili primitivne skupine, žene kojoj se zamjera uspjeh i stamenost, žene čiji se život i posvećenost preispituje.

Djeluje kao da je Mara na pragu neke vrste otkrovenja ili emotivnog oslobađanja, ali ipak ne toliko otvoreno i uvjerljivo da bi gledalac to osjetio i izdahnuo. Karanović suočava publiku sa situacijom i sa onim što je prikazala gledajući u oči svakog pojedinačno, ali ostavlja i osjećaj neizvjesnosti, što “Majku Maru” čini ostvarenjem o kojem ćete razgovarati i dijeliti mišljenje, te argumentovati različite interpretacije.

Svakako, “Majka Mara” nije film koji će svaki gledalac lako prihvatiti... Njegova distanca, hladnoća i suzdržanost mnoge mogu ostaviti bez osjećaja katarze, one eksplozije emocija koje se često očekuju od filmova koji se bave temama gubitka i tuge. Međutim, snaga, ali i hrabrost, leže upravo u tom odbijanju pružanja jednostavnih odgovora i kontriranja uvriježenim obrascima ponašanja zarad prirodnog. Umjesto toga, film izaziva gledaoce da preispitaju i prihvate različite reakcije na tugu, kao i društvene norme koje definišu “ispravan” način življenja, pa i tugovanja, a u svemu tome ukazuje i na stigme koje u centar svih dešavanja postavljaju ženu.

Pusto ostrvo savremenog Robinzona

Drugi film koji je prikazan u okviru takmičarske selekcije dugometražnog igranog filma u ponedjeljak veče na Kanli kuli je “Supermarket” crnogorskog autora Nemanje Bečanovića, koji je donio priču o savremenom Robinzonu Krusou čije je pusto ostrvo samoposluga koja u određenom trenutku postaje prostor za analizu apsurda, ali i međuljudskih odnosa u našem, kapitalističkom društvu.

“Koliko god da taj film djeluje klaustrofobično, svaki put kada sam nakon filma ušao u neki supermarket shvatio sam da je to mnogo hladnije, stravičnije, da naš film djeluje spram realnosti i topao. Kad vidite te ljude i njihove izraze, vidimo da je film zapravo uljepšana stvarnost svih realnih odnosa u društvu”, kazao je reditelj Bečanović na jučerašnjoj konferenciji za medije..

Modernog Robinzona Krusoa igra sprski glumac Bojan Žirović.

“Moj lik formira neki svijet sa tim supermarketom, sa kojim ima odnos. To što taj odnos nije pravi, što je promašen cilj je drugo pitanje, ali tu je ispunjenje njegovih želja”, rekao je on.

Priča o ženama koje nalaze snage i načina da idu dalje

Film je rađen pet godina uz pomoć mnogobrojnih evropskih fondova, a realizovan je u koprodukciji Švajcarske, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Luksemburga, Bosne i Hercegovine. Emotivno se otuđuje i odbija komunicirati sa porodicom i prijateljima.

“Ovo je priča o ženi koja je na jedan način gradila svoj život i u trenutku kada je doživjela tragediju osvijestila je prazninu istog. Nema nikakav oslonac, i to što se dešava je neki njen unutrašnji krik za životom, za podsticajem da se taj život u njoj probudi. Ta životna energija postoji u mladim ljudima, koja te tjera, koja te vodi na nepoznata mjesta, koja izaziva život. Ali, s godinama ljudi taj glas u sebi utišavaju, jer želiš da imaš neki stabilan život, u kome će stvari biti predvidljive”, rekla je Karanović na jučerašnjoj konferenciji za novinare.

Kao koscenaristkinka filma objasnila je da Mara postaje svjesna da odluke koje je donosila, te težnja ka ekonomskoj sigurnosti i poziciji, što bi trebalo da “garantuje izvjesnu i stabilnu budućnost” zapravo postaju beznačajne gubitkom sina.

“I ja sam željela da ispričam takvu priču. A onda kada sretne tog mladića, ona vidi to nešto, način na koji on nju posmatra, I to je razlog zbog čega ona njega poljubi. To je trenutak u kojem ona pokreće taj proces oživljavanja”, priča Karanović.

Upravo je oživljavanje i nastavak života ono što i sama glumica želi da postigne.

“Nisam pesimista ni u jednom segmentu svog života, iako imam neke teške trenutke, iako sam potresena i razočarana zbog svega što se dešava u svijetu, i kakvi su trendovi u ljudskom ponašanju, ali imam duboku vjeru u čovjeka i čovječanstvo i zato pravim ovakve filmove o ženama u zrelim godinama kojima se dešavaju stvari, koje bi trebalo da ih unište i ponište, ali koje nalaze snage i načine da idu dalje. Na koji način, to ostaje na gledaocima, ali ja uvijek vjerujem u nastavak života”, poručila je ona.

( Jelena Kontić )