U zanosu duha i čulne svečanosti

Na Ivanjsku noć, najkraću i najčarobniju noć u godini, kada se, prema predanju, miješaju vilinski i ovaj naš ljudski svijet, mladi Atinjani Helena, Hermija, Demetrije, Lisandar, te šarolika grupa zanatlija, ujedno i amaterskih glumaca, zaglave u šumi i budu izloženi spletkama, zbunjivanjima i hirovima vila i vilenjaka. Noć se naposlijetku završi srećno; razdvojeni zaljubljeni parovi budu spojeni kako i dolikuje/priliči, a ljudski i vilinski svjetovi budu razdvojeni, kako je svakako bolje za sve”, navodi se u opisu predstave “San Ivanjske noći”, Šekspirove drame, odigrane u okviru Barskog ljetopisa u Domu kulture “Vladimir Popović Španac”, u ponedjeljak veče.

Koproducenti komada su Teatar EXIT, Gradsko kazalište Požega i Akademija dramske umjetnosti Zagreb. Za prilagođavanje i režiju predstave bili su zaduženi Rene Medvešek i Sara Stanić. Uloge su tumačili Nika Barišić, Vid Ćosić, Filip Lugarić, Ružica Maurus, Lara Nekić, Kristijan Peteli. Dizajner svjetla je Martin Šatović, majstori rasvjete Martin Miščin i Goran Krmpotić, kostimografkinja Martina Ptičar, fotograf Robert Demo, dizajnerka plakata Sara Dumančić, saradnice na ispitnoj produkciji ADU Kristina Grubiša, Antonela Tošić, Marta Radoš, Dina Kundih.

Zanimljivo je to što u okviru ove predstave glumci koriste sav raspoloživ prostor dodajući ovom komadu novu dimenziju. “San Ivanjske noći” započinje živim ulaskom likova kroz vrata u salu. Junakinje i junaci su nam toliko blizu da se osjećamo kao da smo dio priče, kao što se na samom kraju probija zid između ovog sna u noći i gledalaca:

“Ako nisu težnje naše

Zadovoljstvo stekle vaše,

Zamislite, da ste snili

I tek žrtve varke bili.

I da su one slike tašte

Tek san i porod mašte.

Ne budite zle nam volje,

Drugi put će biti bolje.

Ako zvižduk vaš nas mine,

Te nam tako sreća sine,

Puk se kune svojom glavom,

Sve će stazom poći pravom -

Ili lažem, to kad velim.

Laku noć vam svima želim -

Plješčite nam, pa će sve

Popravit se. Puk!”,

Nakon toga je, kao po skripti, uslijedio aplauz.

Uz početak priče susrećemo se s patrijarhatom koji toliko dugo traje da ga je i Šekspir prikazao u svojoj drami. Žena se tretira kao imovina, a ni danas nismo daleko odmakli, danas kada muškarac misli da ima pravo da uzme život. Danas, kada ljudi pokušavaju da pronađu “razloge zašto je on to uradio”. Danas, kad na sve to kažu “a bio je dobar čovjek, ne znam šta mu se desilo”. Danas, kad se ženi ne vjeruje. Šekspir je tako u svojoj komediji oslikao društvo kakvo jeste u stvarnosti. On spaja više slojeva i unutar i van drame: društvenu stvarnost svog, ali i našeg doba, te tako spaja vjekove. On spaja samu predstavu s predstavom unutar nje. Povezuje svijet Atinjana s vilama i snovima. Šekspir probija zid između priče i publike. On sve to toliko približava da na kraju shvatimo da već sve i jeste na dohvat ruke i da se baš sve prožima i sažima.

“San Ivanjske noći” je pun scena koje izazivaju radoznalost, smijeh i koje bude u gledaocima sjećanja koja su poput sna: vile, zvuci u noći, mjesečina, šuma, magija, ples, miješanje svjetova - kako ljudskih i vilinskih, tako ljudskih i životinjskih. U tim sjećanjima borave čas glasno, čas prigušeno zvuci koji dolaze i odlaze, krici gavrana, pjesma zrikavaca, dreka majmuna, zvuk zmije koja puže, žubor vode i pljesak vodopada, hučanje vjetra kroz guste krošnje drveća, igra sjenki i svjetlosti, i čovjekova potpuna budnost i padanje u trans tokom pomahnitalih plesova. To su sjećanja na početke kada je podsvijest imala nadmoć nad sviješću, počeci puni, kako bi kazao Šarl Bodler, “zanosa duha i čulne svečanosti”. Tada smo upoznavali svijet kao u snu. Tad smo odlazili u šumu poput Hermije, Lisandra, Demetrija i Helene. Poput Enkidua i Gilgameša. Zašto šuma? Zato što je ona uvijek i svugdje simbol:

“Katkad stubovi živi u Prirodinom hramu

struje rečima mutnim, a punim naveštenja;

korača čovek tuda po prašumi znamenja,

koja ga prisno motre dok prolazi kroz tamu”.

Tada, sve je bilo nadrealno, mitološki i sva objašnjenja bila su istina, koju smo sada zaboravili, ali je u nama. Ali nije sve izgubljeno. Tu istinu pozorište u nama oživljava i iznosi je na vidjelo. Bez objašnjenja i riječi, sve samo postoji i živi takvo kakvo jeste, uvrnuto, zadivljujuće, groteskno i glasno, skriveno i tajno. A san nije samo san, već magija koju živimo, koju tu i tamo pomrsi neki Puk, nad kojom sija mjesec u svim svojim fazama, čak i onda kad se sakrije.

( Anastasija Orlandić )