Crna Gora u svijetu velikih promjena

U prethodna dva članka, uz limite novinskog prostora pa zato nužno fragmentarno, pokušao sam da analiziram odnose SAD i Rusije u dvije suštinske dimenzije. Real-političke, što podrazumijeva dnevni pragmatizam vladajuće elite i one ideal-političke kao zbira istorijske i kulturne tradicije stanovništva, karaktera nacije, socijalne psihologije, duhovnosti, mitova.

Dva elementa, vrijednosni i praktični u tradicionanoj Crnoj Gori

I u velikoj istoriji male Crne Gore postojala su oba elementa - vrijednosni i praktični.

Ideali tradicionalne Crne Gore su težili ostvarivanju dva cilja. Prvo, očuvanje biološke supstance naroda u zemlji “od svud stiješnjene”. Drugo, težnja napretku zemlje uz svijest o težini ostvarenja tog cilja, definisanog rečenicom - “da se makar izgub namiri”. Unutrašnje kohezije u uslovima siromaštva, uz kombinaciju ideala i inata, bili su energija “borbe neprestane”.

Tu treba razlikovati dva perioda. Jedan je Stara Crna Gora do 1878. godine, sa stanovništvom koje je stoprocentno bilo u jednoj konfesionalnoj identifikaciji. Drugi je od Berlinskog kongresa do kraja Prvog svjetskog rata. U tom periodu, dakle znatno proširene zemlje u teritorijalnom smislu, složenije i obogaćene novom etničko-konfesionalnom strukturom, Crna Gora je uspijevala da zadrži spoljnu politiku zasnovanu na pragmatizmu i idealima, makar jedno i drugo bilo stalno na iskušenjima.

Lijepa, zapravo izuzetna ilustracija, metaforički i bukvalno, spoja državne odluke i vrijednosnog ideala jeste Njegoš u mnogim detaljima, za ovu priliku njegova testamentarna poruka:

“Novci koji su u jednom banku u Petroburgu… njih ostavljam narodu crnogorskome, to jest da su narodnje, a dobit od njih da prima vladika koji bio, i za istu dobit da im kupuje praha da brane svoju slobodu, a gladne godine da kupuje za isti novac žito i bez pare i dinara da ga dijeli sirotinji crnogorskoj i brdskoj, ali niko nikada da rečeni novac ne može iz banaka uzeti no vječno da u njemu ostaju, samo dobiću da se polzuju… Ko išta od ovoga ovdje upisanog preinači bio mu crn obraz pred ljudima…”

Danas - Preživljavanje vlasti i tajkunski pragmatizam

Danas je, po mišljenju mnogih, veći dio crnogorskog novca u inostranim bankama na privatnim, tajnim računima ili u misterioznim of-šor kompanijama.

Očigledno, u današnjem vremenu sloma gotovo svih vrijednosti u Crnoj Gori, ni spoljna politika se ne naslanja na neki vrijednosni elemenat iz pozitivne tradicije zemlje, već je cijela u dnevno pragmatskim potezima primarno u interesu vrha vlasti.

Naime, crnogorska vlast pažljivo mjeri odnos međunarodnih snaga imajući dva cilja. Prvi, da se prilagođavanjem jačem obezbijedi trajanje na vlasti postojeće, dobrim dijelom kriminalizovano-tajkunske elite, i drugi, da nakon toga država izvuče neku korst, makar ona bila nesuštinska. Prilagođavanje najjačem znači potpunu poslušnost i imidž banana države.

Sastavni dio domaćeg funkcionisanja politike omogućava partijama etničko-manjinskih komponenti koalicije da paralelno vode spoljnu politiku prema posebnim nacionalnim intersima. Uz dva uslova: prvi - da se vladina koalicija po svaku cijenu održi, drugi - da vođenje njihove paralene spoljne politike bude što je moguće diskretnije i pojavno nesuprostavljeno zvaničnoj politici.

Nije tajna da je posljednja crnogorska vlada na određen način sastavljana u Podgorici, Tirani, Ankari i Sarajevu, Zagrebu. Beograd je ovoga puta bio na rezervnom položaju.

Treba reći da u ukupnom javnom spektru dezintegrisane zemlje neskriveno postoje i kremljo-centrične političke i duhovne snage.

Između SAD, EU, Rusije (Srbije, Turske…)

Nekoliko diplomatskih valcera (čitaj - poslovnih dilova) Podgorica je odigrala sa svim zemljama iz našeg nadnaslova u posljednjih 25 godina. Bilo je jakih i prejakih obrta u cijelom tom periodu. Sa Srbijom, Rusijom, sa onim što se uopšteno i neprecizno zove Zapad.

Motive crnogorske vlasti za sadašnje primarno savezništvo sa SAD treba isključivo tražiti u interesima vrha vlasti. Oni vide SAD kao silu koja odlučujuće mijenja ili podržava vladajuće garniture u svijetu. Dakle, nisu crnogorske vlasti u savezništvu sa SAD inspirisane Džefersonom i protagonistima američke demokratije, već oprezom i strahom od onih koje bije glas da na međunarodnom planu “zavrću ruke”. Savezništvo je jače sa krilom jastrebova američke politke. Američki lobisti plaćeni crnogorskim novcem su most između dvije strane.

Đukanovića, u vremenu sadašnjih afera korupcionaškog karaktera “Limenka”, “Primorka” itd., brine sudbina Gruzije, Ukrajine, Sirije pred naletom - kako kaže u intervjuu prije dva dana - “nabildovanih Rusa” koji hoće da krenu i na Crnu Goru.

Istog dana u američkom Senatu potpredsjednik Atlantskog savjeta Vilson tvrdi da je ruska država organizovala državni udar u Crnoj Gori. Senator Mekejn je još brutalnije kategoričan. Isto kao Đukanović. Ovim sihronizovanim izjavama o objavljenom državnom udaru 16. oktobra zakucana je “istina” prije početka sudskog postupka u Crnoj Gori. Nedopustivo potcjenjivački prema pravnom sistemu i državi Crnoj Gori.

Ne tako davno Đukanović je bio u javnom dilu sa Rusima. Šojgu je bio ovdje domaći gost. Pohara KAP-a, zajedno ruskih tajkuna i dijela vrha crnogorske vlasti je, prema riječima bivšeg predsjednika parlamenta Krivokapića, bila sistematska i efikasna.

Evropska unija ostaje retorički pravac zvanične crnogorske politike Istina, EU povremeno deranžira domaće vlasti zahtjevima za mjerljive rezultate u borbi protiv kriminala i korupcije. S druge strane vrh crnogorske vlasti procjenjuje da EU neće istrajati u svojim zahtjevima. Dva primjera daju za pravo. Primjeri u isti mah razočaravajući za demokratsku javnost u Crnoj Gori i nažalost kompromitujući za administraciju u Briselu.

Komesar Ren je 2009. godine u Podogorici javno i zvanično u ime EU saopštio da će SOFA tj. sporazum između Crne Gore i SAD o neizručenju američkih vojnika Međunarodnom krivičnom sudu bitno uticati na dalje odnose Podgorice i Brisela.

Uprkos zvaničnoj prijetnji, Podgorica nije raskinula sporazum sa Vašingtonom. Evropska unija je zaprijetila i povukla se.

Evropska unija se povukla i u aferi političke korupcije “Snimak”, nakon što je tri puta u Izvještaju o napredovanju tražila političko - pravni rasplet koji se na kraju nije ni dogodio.

U ovom trenutku stanje integracija je u birokratskoj fazi formalnih otvaranja i privremenih zatvaranja poglavlja. Realan život demantuje podatke o napredovanju zemlje. Zabrinjavajući pad povjerenja građna u EU je u vezi sa navedenim.

Trenutna zapadna politika prema Crnoj Gori, uz sve razlike između SAD i EU, jeste bazirana na privremenim interesima, ne i na vrijednostima. Između zapadnih interesa i vrijednosti ne postoji uvijek znak jednakosti. Vrijednosti ostaju kući i primjenjuju se u svom političkom sistemu. Interesi mogu dovesti i do neprijatnih saradnji sa kompromitujućim lokalnim pojedincima i grupama na vlasti.

Ukratko, politika preživljavanja i šibicarenja se nastavlja u Crnoj Gori. Od ekonomije do spoljne politike. Daleko od ozbiljnog, osmišljenog, demokratskog i javnog vođenja državne politike. Politike koja bi morala biti spoj temeljnih vrijednosti zasnovanih na širem konsenzusu s jedne strane i kompetenetnom pragmatizmu nosilaca javno kontrolisane vlasti s druge strane. To bi bio put unutrašnje stabilnosti, progresa, pravne države, ozbiljnog i uravnoteženog međunarodnog pozicioniranja, primarno prema Evropi, dakako međunarodno relevantnoj Evropi. Sve to u aktuelnom svijetu velikih promjena i iskušenja.

( Miodrag Lekić )