Humorom u koštac sa nasljeđem: “Živi i zdravi” i “Šalša” obilježili peti dan Filmskog festivala Herceg Novi

Dva filma sa elementima komedije, jedan mentalitetske, drugi zombi, jedan u većinskoj, a drugi u manjinskoj crnogorskoj produkciji, obilježili su peto festivalsko veče u, do posljednjeg mjesta ispunjenom, gledalištu Kanli kule gdje se pod vedrim nebom prikazuje glavni takmičarski program dugometražnog igranog filma 37. izdanja Filmskog festivala Herceg Novi (FFHN) - Montenegro film festival.

Prvenstveno je film “Živi i zdravi” reditelja Ivana Marinovića privukao domaću publiku, s obzirom na to da je i sami Marinović Novljanin, a tematika njegovog drugog dugometražnog ostvarenja takođe i vezana za to područje, da bi zatim “Šalša” u režiji Dražena Žarkovića donijela drugačiji doživljaj u regionalno zapostavljenom žanru... Publika je aplauzima pozdravila ekipe oba filma.

Komedija katastrofe koja dolazi iznutra

U filmu “Živi i zdravi” pratimo budući bračni par 48 časova pred svadbu, baš kada se mlada predomišlja i odustaje od svoje pređašnje odluke, jer, objasnila je, ne želi da provede čitav život sa pasivnim tipom koji nema svoje ja i koji je opterećen onim što će njegovi roditelji reći. Roditelji, naravno, ne pristaju na raskid vjeridbe, pogotovo patrijarhalni otac, budući svekar, koji je već sve pripremio. Radnja dalje donosi tajne dogovore, ali i brojne zavrzlame kroz autentičnu crtu promišljenog i tjeskobnog humora koji lako komunicira sa publikom izazivajući ne samo smijeh, već i suzdržavanje od istog, s obzirom na radnju u kojoj leži i drama, ali i tragika patrijarhata i svih njegovih repova. Sve što ide (i ne ide) uz svadbu ili prije nje - može se desiti, a kraj se ni ne naslućuje da bi se, kad se desi, otvorile brojne teme i pitanja usljed snažnih impresija.

Film je od premijere u Talinu prikazan na mnogim festivalima da bi konačno došao i do FFHN, što je, reklo bi se, od posebnog značaja, jer uz sve faktore i svu univerzalnost ovog efektnog ostvarenja, ono ipak najviše “domaće” - primorsko.

“To je film koji je po mnogo čemu vezan za Herceg Novi, puno je aktera iz Novoga, puno je talenta, prijateljstva, podrške, finansijske, logističke i razne druge, tako da je meni namjera bila da na neki način i film bude posveta gradu koji sam prikazao na romantičnom nivou i onako kako ga ja doživljavam”, kazao je scenarista i reditelj Ivan Marinović na jučerašnjoj konferenciji za mediji.

“Živi i zdravi” prikazuju jedinstven duh nasljeđa koje (skoro svi) na ovim prostorima nosimo nekad poput tereta, nekad amaneta ili dara, a tu je prisutan i nerv slobode, spoznaje i života. Stoga, ne čudi što Novljani imaju najkompletniji utisak nakon pogledanog filma, što je konstatovao autor govoreći o reakcijama publike nakon prikazivanja u više zemalja.

“Jako je zanimljivo to što ja otprilike znam kada će se desiti prvi smjeh u filmu, a donekle znam i kako će film voziti publiku do kraja. Ipak, imate puno razlika između Novoga, Srbije, Hrvatske, Bosne, Podgorice i tako dalje, tu je mnoštvo nijansi u reakcijama. Naravno, način na koji ga publika u Herceg Novom doživljava negdje je i najkompletniji i najdublji. Ono što me je iznenadilo jeste zapravo koliko našeg humora drugima nije blisko i koliko taj Mediteran nije očigledan u drugim sredinama, dok u nekim drugim i jeste... On je nekim generacijama možda bliži u emotivnom smislu, ali ima jedan uzrast gdje se nalazi granica doživljaja, što je vezano za identifikaciju sa samom problematikom, tako da je meni super da postoje različita čitanja”, rekao je Marinović.

Iako određen kao komedija, sveprisutna je jedna ozbiljna i slojevita dramska priča.

“Svi problemi koje junaci proživljavaju dolaze iz tame, iznutra, i oni nisu uslovljeni nekim spoljnim faktorima, ekonomsko-političko-ratnim, to su njihove projekcije koje proizvode enormnu patnju. Ja film doživljavam kao komediju, ali komediju katastrofe i mislim da će se na kraju tako i prepoznati”, dodao je Marinović.

U glumačkoj ekipi filma su: Tihana Lazović, Goran Slavić, Goran Bogdan, Mirjana Joković, Momo Pićurić, Dragana Dabović, Snježana Sinovčić Šiškov, Dejan Đonović, Nikola Ristanovski i drugi. Lik Momira - mladoženje, poslušnog i dobroćudnog momka koji želi svima da udovolji kako ne bi narušio svoju harmoniju dosadašnjeg lagodnog života, tumači Slavić, koji kaže da se njegov lik od samog starta “ne pita sa svojom glavom, jer da je razmišljao svojom glavom - ne bi došlo do svega do čega je došlo”. Za njega je, rekao je juče, film po mnogo čemu specifičan, a prije svega jer je to njegova prva glavna uloga, kaže.

“Neizmjerno sam zahvalan Ivanu što mi je pružio priliku da pokažem šta mogu i umijem, i mislim da je publika to prepoznala. U Puli mi se, nakon projekcije, desilo da me ljudi zaustavljaju na ulici i dozivaju sa “Momo”, tako da je ovaj film donio dosta dobrih i pozitivnih stvari”, rekao je on.

Glumac Sejdo Alijaj, koji je takođe prisustvovao pres konferenciji, duhovito je i u svom stilu kazao da je tu samo u svojstvu fikusa.

Zombiji u službi simpatične provokacije

Sa druge strane, film “Šalša” je svojevrsna horor komedija u kojoj zombiji imaju višeslojnu simboliku i značaj u kompletnoj atmosferi i radnji kojom film šalje antinacionalističku poruku. “Šalša” nudi širok spektar likova koji kroz urnebesne stereotipe i humor preslikavaju zemlju (ili zemlje) u kojima živimo. Kroz brojne smiješne situacije i dijaloge, stereotipi se polako razotkrivaju i možda, kulminiraju na samom kraju.

“Nacionalizam nije nešto što ulazi na velika vrata, već nešto što je stalno tu i to je najtragičnije. Mene kao oca troje djece koji su na pragu životnog puta prilično frustrira i tjera u očaj ta činjenica da smo stalno na ivici nekog regionalnog sukoba. To me motivisalo da napravim ovaj film i da budemo malo bezobrazni, da ne ostanemo nikome dužni, da prozovemo sve redom”, kaže reditelj.

On je istakao da su zombiji zapravo “simpatična provokacija”, a pojavljuju se tek naknadno kada se dešava i neka vrsta žanrovskog obrta, ali se specifični mentalitet zadržava.

“Ja horor filmove ne gledam od puberteta, pogotov taj podžanr zombi, odnosno horor komedije, koji je prilično delikatan i teško je postići balans, zato smo se najviše bavili i mučili postizanjem nekog tona. Zombiji mogu biti metafora za mnogo toga, što obično i jesu, a u našem slučaju su (zlo)upotrijebljeni za satiru”, dodao je Žarković.

Glavni glumac je jedan od najboljih crnogorskih Momčilo Otašević, koji je kada mu je ponuđena uloga, bez razmišljanja pristao pomislivši da to može biti dobra zabava, ali sa ozbiljnim pristupom različitim problemima u našim društvima.

“Shvatio sam da moram držati jednu liniju konzistentnosti cijelog filma i pustiti da situacija i druge stvari budu duhovite i smiješne. Trebalo je moj lik održati zbunjenim, prestravljenim, u mraku i sa njegovim problemima, sa komunikacijom i diskomunikacijom”, dodao je on.

Otašević se osvrnuo i na situaciju u crnogorskoj kinematografiji, ističući da se raduje što se “i kod nas dešava nešto više, a, Bogu hvala, ima mladih reditelja, pisaca, glumca” kroz šalu se dotičući i niskih budžeta sa kojim se autori hrabro i uspješno hvataju u koštac...

“Vjerujem u crnogorski film, vjerujem da se može bolje, a kada su u pitanju koprodukcije, to me najviše čini srećnim, jer jedni bez drugih teško možemo. Kad se svi udruže i kada se sve sklopi, svima nam je lakše i bolje, a razumijemo se i čini mi se da nam titlovi ne trebaju”, istakao je Otašević.

Koscenaristkinja filma Maja Todorović je ušla u proces u priličnoj kasnoj fazi zbog čega joj je zadatak bio izazovan, ali se brzo upoznala sa materijalom unoseći neke izmjene koje su bile u smjeru onoga što je film trebalo da postane.

“Mentalitet mi nije bio dalek, zato što mislim da je cijelo naše primorje dosta slično. Prokopala sam sve što znam i jedini mogući problem je mogao biti vezan za žanr, a to je nalaženje granica, da se ne ode u neki treš, u kič, već da se zadržimo na nečemu što će biti duhovito, ali stilski ujednačeno i sa mjerom”, istakla je ona.

Maja je naglasila da je smisao filmova da ih publika i gleda, i to ne samo festivalska, već i bioskopska.

“Mislm da je posljednjih nekoliko godina fokus kinematografije otišao u potpuni art i pravljenje filmova po receptima za određeni festival, a na kraju završavaju sa malim brojem gledalaca u bioskopima. Mislim da je krajnje vrijeme da se nekako vrate filmovi koji su narativni i zabavni i koje bi publika željela da gleda”, poručila je ona.

( Jelena Kontić )