Nered

“Đe kod stigne.” to je rečenica koja opisuje sve. Prije svega to je definicija parkiranja i saobraćaja. Uzelo je maha, nije više samo Budva mjesto u kom važi pravilo da se parkira “Đe ko stigne”. Tako je u Podgorici, ali i Kolašinu i trend ide sjevernije i nema izgleda da će se zaustaviti. Parkiraju se ljudi tik uz zaštićeno jezero ili rijeku, parkiraju se na pijesak u Buljarici, gdje god, samo da je bliže i da mu može proć.

“Đe ko stigne” važi i za krađu. Čapi ko stigne tamo, ako može da mu prođe, a prolazi mnogima. Prilike su razne, otvaraju se tu i tamo, a Crna Gora kao da opravdava onu Balzakovu ideju da “Iza svakog velikog bogatstva krije se zločin”. Da ne bude ta ideja tek tako izvučena iz konteksta, pobrinuo se Mario Puzo, pa je baš tu Balzakovu rečenicu stavio kao citat na početku knjige Kum. Dakle, to da iza svakog velikog bogatstva krije se neki zločin, da ništa tu nije palo s neba i bilo kako treba, vodilja je te velike sage koju je kasnije u film pretočio Kopola.

Jer samo u neredu može da se tako profitira. Tamo gdje je na snazi red, ne može se desiti da se parkira kako ko stigne, da se ukrade i izvuče bez kazne, ne može biti “da mu može bit”. Samo u neredu može da se profitira od nerada. Samo u neredu može da se neko “napuni preko noći”.

I sve stane u tu jednu riječ, savršen opis situacije, jedna riječ, nered. To ostavimo za sobom na plaži, na planini nakon roštiljanja, na šetalištu kad se završi sezona, to ostavimo na tribinama nakon utakmice. Zašto? Jer smo se tako naučili, jer smo vidjeli da i drugi tako rade, pa našli izgovor.

Ako pitate turiste koji dolaze u Crnu Goru što im je glavna zamjerka, čućete tu riječ. Koristiće je za opis stanja na tivatskom aerodromu, kao i za parkiranje, pa i smeće koje se može vidjeti u ekološkoj državi čak i u nacionalnim parkovima. Naš nered nema veze sa kreativnim neredom, jer iz takvog nereda nikne nešto vrijedno, ludo, drugačije i nesvakidašnje. Naš nered samo se uvećava vremenom i zatrpava nas, dok se lažemo i samoobmanjujemo da smo uredni, pošteni, radni i da je sve u redu.

Red je negdje drugo. I lijevo i desno, istočno i zapadno. Jedni su ga postigli kulturom, drugi diktaturom. Nama se očito nije primilo ni jedno ni drugo, a nije da nismo probali. Poenta je da se red može uvesti, ne mora se nužno zavesti. Ali kao što su muškarci spavali sa čarapom na glavi i brijali se svakog jutra imitirajući Tita, decenijama su muškarci željeli da budu “kriminalci u politici” imitirajući jednog visokog čovjeka. Danas bi da budu puni para, da se nikome ne pravdaju i da žive na visokoj nozi. Problem je samo što nemaju ni para, ni stila ni stava za to.

Sve uvijek kreće sa vrha, pa se spušta do dna. Kad bi oni koje je zapalo da budu na vrhu malo obratili pažnju, kad bi se trudili da ne stvaraju još veći nered, već da primjerom pokažu da je red moguć, sigurno da bi imalo efekta. Ali način na koji funkcionišu Parlament i Vlada, tako funkcioniše i parkiranje, tako recikliramo, tako komuniciramo na plaži i u saobraćaju, to je presjek našeg stanja, a sve to stane u tu jednu čarobnu riječ: nered!

Probajte da stanete u red za hljeb, za kartu za koncert ili utakmicu, red za pregled ili ne daj Bože red u hitnoj ili urgnetnom, pa ćete vidjeti koliko ljudi upada preko reda, koliko je onih preko veze, onih koji “samo nešto sekund da pitaju”, a to nije ništa drugo do nered. Tako se to kaže, kad se ne zna ko pije ko plaća, kad se ne zna za red. Jedna riječ koja kaže sve. Nered.

( Đuro Radosavović )